četvrtak, 15.02.2007.
Personal Jesus
Ja imam samo sebe; svoje lice, svoje tijelo, svoj um i svoju savjest.
Licem se prikazujem svijetu, ono je jedna obična reklama, proizvod genetike uz malu pomoć make upa.
Tijelo je ono što me nosi, od točke A do točke B, nikada nisam previše pažnje posvećivala njemu - to neću reći. Jesam, no ne dovoljno i ne na pravi način. Trebala mi je koja godina mrcvarenja i mučenja da to naučim, shvatim i zapamtim.
Svoj um se trudim i dalje razvijati, on je jedno nepresušno vrelo života i kreativnosti i nešto najvrjednije što posjedujem.
Ali savjest... Savjest prema samoj sebi.
Cijeli život se borim s njome, meni nikada nije ništa crno-bijelo, nikada ništa nije jednostavno "tako" i bez razloga.
Sve ima svoju dubinu, svoj duboki i dublji razlog, oko svake sitnice milijardu i jedna noć preispitivanja.....
A to je tako zamorno!
Ponekad tako zavidim ljudima koji su spontani, koji su jednostavni i nezahtjevni.
Sve grijehe polažem sama sebi, nikome drugome.
U tim trenucima sam sama, taaako down low, tako potonula da bih samo slušala uz koju suzu...
Ne dao bog koju emociju osjetiti u tom trenutku. Mislim da bih si prosula mozak iste sekunde.
I opet, tempus fugit, my dear.
