Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
utorak,30.05.2006.
Vjerujem u Nas
Tiho si ušao u moj svijet i moj život,
I dok sam trepnula već si u srcu bio.
Pitam se, zašto si tek sada stigao
I gdje si se zapravo sve do sada krio?
Kad sam te čekala cijeli svoj život,
Tražila te u svakom treptaju zraka.
A ti si jednostavno izronio iz životne tame
I povukao i mene za sobom iz mraka.
I predala sam ti se cijela, bez pogovora,
Ti si zagospodario cijelim bićem mojim.
Sve moje snove i misli si okupirao
I preplavio me cijelu osjećajima svojim.
Treperila sam u tvoj naručju kao list na vjetru,
Žedno sam upijala sve tvoje ljubavne riječi.
Ja koja sam cijeli svoj život živjela kao gubitnik,
Odjednom sam s tobom krenula zajedno prema sreći.
I sad smo oboje obasjani sunčevim zrakama.
Mrak ne postoji više nigdje oko nas ni u nama.
Od trenutka kad su se riječi dodirnule i srca spojila,
Sretna sam, uz tebe kojeg volim, nikad više neću biti sama.
Poklonila sam ti sebe, svoje srce, dušu i tijelo,
Samo tvoja sam postala zauvijek i ti to znaš.
Kako sam sretna zbog saznanja da me voliš
I što si spreman sebe i svoju ljubav da mi daš.
Volim te, srećo moja, bez obzira na probleme,
Nas dvoje smo zajedno od svega na svijetu jači.
Kad sam uz tebe, kad mi šapućeš nježne riječi,
Ništa mi važnije od tog osjećaja ne može da znači.
Tvoje grudi su mi uvijek najmekše uzglavlje,
Tvoje ruke najnježnije grle i snagu pružaju.
Usnama svojim izgovaraš najljepše riječi na svijetu,
Koje me u svakom trenutku usreće i razoružaju.
Moja si sreća, moj život, moja radost i snaga,
U mome srcu zauzimaš mjesto najljepše i najviše.
Ti si ljubav koju sam godinama čekala da mi dođe,
I što se samo jednom dogodi i nikad, nikad više.
Kako sam beskrajno sretna uz tebe,
U saznanju da me netko ljubljen iskreno voli.
Ni daljina mi se ne čini tako nepremostiva,
Jer naša ljubav savladava sve sumnje i boli.
Priznat ću ti dušo, i ja tebe volim,
Nemoj nikad sumnjati u ljubav moju.
Ja najbolje poznam sebe i svoje osjećaje,
I promišljeno sam ti dala srce i dušu svoju.
Osjetila sam svu ljepotu naše povezanosti,
Dogodila se ljubav, došla je, raspametila nas.
Najljepši osjećaj ikad doživljen i sanjan
Je ljubav koju mi daješ, tvoje ruke, tijelo i glas.
Tvoja sam zauvijek, zavjet sam ti dala,
I siguran budi da će tako vječno biti.
Mi smo stvoreni jedno za drugo, pronašli smo se
I povezani smo sa tisuću životnih i ljubavnih niti.
Možeš li zamisliti uopće koliko te trebam,
Koliko me muči ova daljina među nama?
Ponekad, kad te očajnički trebam i želim,
Nema te i bolno sam svjesna da sam sama?
Znaš li koliko te volim i čeznem za tobom,
Koliko suza padne zbog tuge što si daleko?
Utješno je jedino što znam da me voliš
I što daleko, samo za mene, kuca toplo srce neko.
A ja te trebam, očajnički te želim pored sebe,
Ponekad ni razgovor ni poruka smirenje ne znače.
Što bih sve dala da se stvoriš ovdje, pored mene,
U trenutku kad mi se samo tužno jeca i plače.
Da me zagrliš, nježno me uzmeš u krilo
Šapućeš mi najljepše ljubavne riječi,
I da tako zagrljeni ostanemo do zore,
Uživajući u našoj zajedničkoj sreći.
I sve želje i snove pretvorimo u stvarnost,
Bez straha i grča, bez tuge, čežnje i boli.
Da konačno budemo zajedno, bez prepreka,
Pokazujći svima kako se zaista i iskreno voli.
Divno je probuditi se u tvom naručju,
Glavom naslonjenom na tvoje grudi.
Slušati otkucaje dva srca u jednom
I osjećati ljubav i strast kako se budi.
U tvom zagrljaju najljepše se dočekuju zore,
U tvojim rukama gnijezde se najmekši snovi.
U očima tvojim najčistiji odraz duše gledam
I u dodiru tvome isčekujem da se drhtaj ljubavi ponovi.
Tvoje usne ljube najnježnije i najmekše od svih,
Tvoj dah rastjeruje i najgoru i najgušću maglu.
Samo u tvom toplom zagrljaju ja letim do zvijezda
I samo dodir tvog tijela u meni probudi želju naglu.
I kao dvije nemirne rijeke poniremo jedno u drugo,
Gubimo se, pa izviremo, dočekujući trenutke strasti.
Naša dva tijela kad se vatrom svojom dodirnu,
Onda je nemoguće odrediti tko je u čijoj vlasti.
A i čemu to tražiti, u kovitlacu plamena i požude,
Čemu mjeriti tko više voli i tko više daje?
Dodiri tijela su najveličanstveniji vrhunac ljubavi
I motiv da prava i iskrena ljubav vječno mora da traje.
Sinoć su zvijezde sjajnije treperile nad gradom,
I nebo je imalo nekako drugačiju i jasniju boju.
Možda smo u isto vrijeme pogledali prema mjesecu,
Ili je misao tvoja sustigla, na pola puta, misao moju.
Dugo nisam mogla utonuti u zaslužene snove,
Tvoje je ime drhtavo na usnama stajalo.
Tako mi je bila potrebna tvoja nježnost i blizina
I tvoje tijelo mi je tako jako i bolno nedostajalo.
Pitala sam se čije snove ti sada sanjaš i pleteš
I da li se moj lik u njima i dalje ocrtava jako,
Ili je sve nekako prošlo, izbilijedilo, izgubilo sjaj
I više nema žara i strasti i ljubav posustaje polako.
Znam, strast može splasnuti i žar se ugasiti na kratko,
Ali prava i iskrena ljubav ne prolazi, ona zauvijek traje.
Jer ako prođe, ako se izgubi, ako nestane bez traga,
Onda je lažno bilo i ono sto se prima i ono što se daje.
Dragi prijatelji, dragi blogeri i posjetitelji bloga, zahvaljujem
vam na ostavljenim komentarima, na riječima podrške i
hvala svima vama koji ste bili uz mene, a znate (ili ne znate,
svejedno) kroz što sam prolazila. Svima ću vam se pojedinačno
zahvaliti i posjetiti vaš blog , čim se budem bolje osjećala.
(neki teški trenuci, samo moje tuge i sjene prošlosti)
Gdje si bio jučer kad se prošlost, u trenu, vratila,
Kad sam te preklinjala plačno da mi se javiš?
Mogu li ikada računati na tebe kad mi je teško,
Ili da i dalje slušam tvoje riječi: "Opet me daviš"?
Kakva je to ljubav kad te zovem, a tebe nema,
Kad mi suze teku i očaj me grozan hvata?
Razumiješ li da u meni još uvijek žive i truju me,
Potisnuti osjećaji i događaji iz prošloga rata?
I kad me emocije guše i boli me i ne mogu sama,
Kad mi je tvoje rame potrebno da glavu naslonim.
Ti šutiš, povučeš se, nema te, niti jedne utješne riječi
Ni oslonca u tvom zagrljaju, kad se uz tebe prislonim.
Ma ne voliš ti mene iskreno, onako kao što govoriš,
Tebi su tvoji problemi jedino o čemu razmisljaš.
Ne možeš nekoga tek tako odgurnuti od sebe
I reći mi :"Ne opterećuj me, ti to samo umišljaš".
Bar ti znaš sve scile i haribde koja sam prošla,
Kakav su trag u meni ostavile sve tuge i boli.
Zaboravio si da sam ti bila oslonac kad si ti "padao"
I da se svi problemi dijele u dvoje kada se iskreno voli.
Postojim da bih te ljubavlju svojoj obasipala,
Da bih ti svaki dan vedrijim i ljepšim učinila.
Mene su zvijezde na tvoj put života poslale,
Da bih ti buduću sreću još više upotpunila.
Sve sam ti poklonila na dlanu, nesebično,
Svoje srce, dušu, tijelo, čitavo biće svoje.
Sve što sam posjedovala sada pripada tebi
I samo s tobom mogu ostvariti sve snove moje.
Želim da zauvijek budemo zajedno sretni,
Da među nama vlada radost, ljubav i sloga.
Ova sreća za nas je bila odavno određena,
Ona je bila sudbinska i dar i od samoga Boga.
Kad sam osjetila ljepotu tvoje duše i srca,
Za mene je sve drugo postojati prestalo.
U meni su se uzburkali svi moji osjećaji
I sve, osim moje ljubavi prema tebi, je nestalo.
Svojim dolaskom si me pošteno uzdrmao,
Moj prividni mir si pojavom svojom potpuno narušio.
Ubacio si se odjednom u moje misli i stvarnost
I moju samokontrolu si u trenutku srušio.
Predala sam se bez riječi, bez trunke opiranja,
Ne prepoznajući samu sebe u silini strasti.
Znala sam samo da te volim i želim bezgranično
I da osjećaji ne mogu nestati nego još više rasti.
I kada šutiš, kad te nema uz mene, kad sam ljuta,
Jednakom te ljubavi volim i pripadam samo tebi.
Jednom, kad si se uselio u cijelo moje biće i zarobio me,
Gubitak tebe i tvoje ljubavi oprostila sebi nikad ne bih.
Ostajem uz tebe zauvijek, i u radosti i u tuzi.
Zakletve smo jedno drugome već odavno dali.
Kad smo se susreli na ovoj trnovitoj stazi života,
Da smo rođeni jedno za drugo odmah smo znali.
Dodirni me usnama, onako mazno i sneno,
Prebaci svoju ruku, ovlaš, preko mog tijela.
U tvojoj blizini sva pripremljena pitanja nestaju,
I ja sam opet sretna i predajem ti se cijela.
I sve tuge i sumnje, boli i problemi, sva nedorečenost,
U trenutku susreta kao da su u vodu pali.
Nije to opraštanje, jer ti nisam ni zamjerila,
Dodiri tijela o tijelo svu ljubav i strast su odali.
Beskrajno sam sretna u saznanju da me ljubiš,
Da sam u tvom životu ipak jedina i važna.
To me ojačalo, vratilo mi samopouzdanje
I osjećam se odmah poletna, sigurna i snažna.
Mada će opet naići trenuci straha i tjeskobe,
Jer u ljubavi ponekad i ta nesigurnost dođe.
Ali osjećaji, jači od ispraznih i otrcanih riječi,
Učine da sva nesigurnost jednostavno prođe.
Nedostaješ mi, volim te, trebam te i želim,
Neprestano ti to ponavljam jer i osjećam tako.
Kako se brzo zaborave trenuci sjete i tuge,
Kad me ljubiš i dodiruješ ovako nježno i lako.
Nedostaju mi tvoje ruke, tvoje oči i glas,
Nježnost koju si mi davao i strasni zagrljaj.
Nedostaje mi toplina, snaga i tvoje tijelo
I onaj naš lijep i neponovljiv ljubavni doživljaj.
Sanjam te noćima, uvijek mi dolaziš u snove,
Tvoje lake korake raspoznajem po zvuku.
Tvoje usne i u snu jednako strasno osjećam
I uživam u toplini zagrljaja i dodiru tvojih ruku.
I tako sam bezbrižna i sretna, kao leptir,
Sva sam drhtava i topla u tvom zagrljaju.
Predajem ti se bespoštedno, cijelim svojim bićem
Prepuštena onom slatkom ljubavnom osjećaju.
Pa kad se probudim i dodirnem stvarnost,nije mi žao,
Što sam osjetila u sebi svu ljepotu ljubavi tvoje.
U krilu tvome samo sam zadovoljstvo osjećala
I uz tijelo tvoje doživljavala najljepše trenutke svoje.
Nije fer, ali što je uopće u životu pošteno,
Kad se sve plaća samo suzama i tugom?
Sva moja čekanja, razumjevanja, žrtve i boli
Pomogla su ti povratku u život i uživanju s nekom drugom.
Ma nije mi krivo, vjeruj, samo me zaboli malo,
Kad se sjetim svih riječi i obećanja izrečenih.
Zar ti je tako malo značilo ono što smo zajedno prošli
U moru osjećaja i pitanja neizrečenih i nedorečenih?
Dok sam te čekala, razumjevala, vidala tvoje rane,
Dok sam strepila kako ćeš iz svih problema izaći,
Nisam ni osjetila kako je život projurio pored mene,
Dok sam se pokušavala u svim tim situacijama snaći.
Ponekad pomislim kako si samo bio fin i uglađen
I na moju ljubav uzvraćao na neki uljudan način svoj,
A osjećaje prave si skrivao za neku drugu ženu
I njoj si pripremao teren još dok si govori da si moj.
Pomirit ću se s tim, valjda je tako moralo biti.
Meni je sreća došla s tobom, samo da me pogleda.
Tebi je želim svim svojim iskrenim srcem i dušom,
A ja ću svoj kraj dočekati sigurno sama i sijeda.
Mladene, dragi nepoznato-poznati prijatelju, hvala ti od srca za ovaj
komentar, zaslužio je da se nađe ispod ove pjesme, jer me uvjerio
da nisam jedina u ovakvoj patnji i boli, ali da ne treba nikad klonuti ni
posustati i da uvijek treba vjerovati da će se sve popraviti, ili će doći
nesto novo ili će život donijeti zaborav i vratiti ponovni sjaj u oči.
Hvala ti još jednom, od srca, na ovim divnim riječima i neka ih svi
pročitaju, jer su vrijedne toga.
Ja kada bijah u situaciji nemoći spram razumijevanja života; kada sam u trenu ostao odsjećenih osjećaja, briga, slijedova meni viđenih, tražio sam samo viđenje. Što se to desi? Ta život su sva moja čuvstva, a odjednom tako nikakova, kao ruka odsjećena iz koje život istjeće. Što se to desi meni, što oduvijek nisam znao što je život, što je ljubav. Nestalo je ono što držah za svetost. Nestao je veći dio mene. Ne bijah ni zavodnik, ni umjetnik ljubavi, ni čvrst oslonac u mislima svojim. Radio sam, skrbio i strepio nad voljenima svojima. Brinuo o njoj kao o djetetu, a njoj dođe neko vrijeme zrelosti i ode. Možda je tome i razlika u godinam pridonijela, jer 12 sam stariji. Boga sam molio, da odgovor rane mi zaliječi. Da shvatim što se to desilo. Da shvatim što sam krivo mislio i radio. Da osmislim to. Prošle su već i godine od toga. Ja i dalje sam vjeran obitelji, ali bez 'jedne noge' što ode putem drugim. I nema pogreške. Bilo je, jer bilo je za to tako. Molitve su mi uslišane. Vidjeh cjelovitost života i svijeta, što prije sam, sklon gledanju, naslučivao. Nisam vješt, kao što i ne bijah. Prolazi život. Pratim pogledima ljepote. Kazujem. Volim tu prolaznost, jer njoj je biti. Srce još nešto kao da traži. Vidim da u svih je uglavnom tako. Ja tek livade svoje imam na svoj način njegovane. Još ima mjesta svim dušama za njih. Pročitah te. Mnogo je primjera poput takovih. Ne kloni. Nebih ti ništa preporučivao. U Gospoda su rješenja, pa tek moj blagopit molbom da sreču ti podari i ljubav, jer u Njega jesu rješenja sva. I život što bijaše vrijednost iznjedri. Vrijedilo je. U mene četvero slijede, a po njima već u kčeri dolazi ovih dana i drugo unuče. Neka ti ljubav ne bude samo u sjećanjima. Godine idu. Na njima je to. Ne veži ih na sebe; neka to one same čine, ako im je tako činiti. Ja srcu pružam ljepotu života. Darujem koliko mogu. Osmjeh, igru, ljepo mišljenje, a onima što ih u trenucima nerazumjevanja nisam tako mogao, neka mi oproste. Ja sam njima oprostio za svoje nerazumjevanje. Znaj, suze su plodnom tlu na kojem će niknuti prekrasno cvijeće. Ja vjerujem u to i tome živim. Želim tu radost spoznaje dijeliti sa drugima. Ne tuguj. Vrijedilo je, siguran sam. (Ovo bi možda trebao biti post posvećen tebi i ovom što si gore napisala.)
Znaš li, uopće, koliko šutnja umije boljeti,
I kako srce krvari kad nema nijedne riječi?
Osjećam samo prazninu u sebi i oko sebe,
A trebala bih, kažu, uživati u ljubavi i sreći.
Znaš li kuda odlazi ljubav kad šutnja zavlada,
Kad se umjesto riječi i pogleda, hladnoća oćuti?
Reći ću ti, ona nestaje, gubi se, odlazi bez traga i glasa,
Baš kao i zaljubljeni, koji slute kraj, kad se šuti.
Od tvoje šutnje, ptice su zaspale u mojim očima,
U njedrima mojim već odavno caruju gavrani.
Tišina kupa moju dušu, ispire srce i sjećanja,
A prošla ljubav me boli i cijelu obavija u rani.
Ne spavam, ne izlazim, tek vegetiram samo,
Postojim da bih opravdala Božijih ruku djelo.
Moja polovina srca sada je tako izgubljena,
Jer je opet sama i sa tvojom ne čini srce cijelo.
Valjda je tako moralo biti, sudbina je tako htjela,
Spojila nas je na trenutak, dok sam ti trebalo samo.
Sad, kad više ništa ne značim srcu i rukama tvojim,
Povlačim se u svoju samoću, jer mi je i mjesto tamo.
Ljubavi moja, ne volim kad si tužan,
Tvoja bol i u meni stvara isti osjećaj.
Opusti se, zaplešimo valcer ljubavi
I neka nas ponese plesni korak taj.
Znam, nije ti lako, vjerujem ti zlato,
I tvoja osjećajnost sama te tuge pokreće.
Nemoj se prepuštati mislima mračnim i crnim
Pusti neka nas ovaj korak ljubavi okreće.
U tvojim rukama želim da budem poletna,
Da zajedno udišemo ljubavi naše zrak.
Ja sam tvoja plesačica i u stvarnom životu,
Jer ne želim da izgubim tvoj životni korak.
Ponekad ćemo plesati i na samoj žici,
Ponekad će to biti i neki korak klizeći,
Ali zajedno, nas dvoje možemo sve,
I sve tame i tuge od nas će morati pobjeći.
Vjeruj mi dušo, ljubav nije igra čas toplo, čas hladno.
Oklijevaš, čekaš, misliš kako još nije vrijeme.
Daj mi ruku, idemo plesati, makar te ja vodila,
I pobijedit ćemo zajedno prošlost i sve ružne sjene.
Znaš da te volim i da mi nedostaješ
I da je svaka moja misao upućena tebi.
I onda kad šutiš i danima se ne javljaš,
Volim te i tada iako se žderem u sebi.
Razumijem tvoje tuge, tvoje probleme,
Znam da je tvoja emotivnost presnažna.
I u tim trenucima, kad se prepuštaš tami,
Ja moram da se borim i postanem odvažna.
I onda ti pišem, i zovem te, i pričam s tobom
I svaki tvoj loš trenutak želim da ublažim.
I makar se trudiš i ne želiš da me opterećuješ,
Hoću da te svojim optimizmom malo osnažim.
Uvijek kad te nadvladaju te tvoje tuge,
Želim ti pomoći, želim da ti snagu pružim.
Ma koliko i sama krhka i slaba u tom trenutku bila
Nastojat ću da svaki tvoj problem zajedno s tobom izdržim.
Jer te volim, jer si dio mene, jer si zasluzio sreću,
Nastojim da ti popravim sve ružne dane života.
Želim da osjetiš što znači voljeti i biti voljen
I da shvatiš kako ljubav nije samo bol, nego i ljepota.
Ne pitaj me zbog čega suze na mom licu,
I zašto sam onako dugo noćas bila budna.
Ti znaš kako su tužni i teški moji dani i noći
I da niti jedna situacija kod mene nije čudna.
Samo me zagrli, stisni me jako u svome krilu,
Dozvoli mi da glavu spustim na tvoje grudi.
Jecaj moj priguši poljupcima vrelim svojim
I opet i ovaj put najveći mi oslonac ti budi.
Hrabra sam ja i jaka i bez tebe, to znaš,
Ali uz šaputanje nježno, u naručju tvome,
Želim ti reći koliko te volim, želim i trebam
I koliko si važan i prisutan u životu mome.
Pokloni mi nježnost, učini da bol bude manja,
Neka rane zarastu brže i neka što manje bole.
Samo uz tebe ja mogu izdržati sve ovo,
Očekujuci da se dvije duše zauvijek vole.
Zagrli me onako kako ti to samo znaš,
Pruži mi osjećaj sigurnosti i utjehu.
Ja želim živjeti sebi dostojnim životom
I želim uživati u našem zajedničkom smijehu.
Svima vam želim lijep i uspješan dan, javit ću vam se
pojedinačno kad budem mogla. Hvala na razumjevanju!!!!!
Sjene su bjesomučno
Igrale svoju igru
Po bijelome zidu.
A tako sam ih molila
Da odu od mene,
Da nestanu zauvijek,
I da ponovo vidim
Onaj tvoj dragi osmijeh
Što ce vratiti ljubav
U srce jedne žene..
Ni mjesec mi noćas
nije bio prijatelj.
Zaboravio je na mene,
Kad mi je poslao sjene
Da mi radost snova kradu.
S čežnjom sam podigla oči
Prema nebu i zvijezdama
Mojim jedinim prijateljicama.
Prepoznala sam onaj stari sjaj
I začula anđeosku pjesmu
Što je i moje srce pretvorila opet
U ljubavi prepunu česmu.
I opet sam tvoja,
Sćućurena čekam u mraku.
Osjećam tvoj dolazak i
Treptaj naše ljubavi u zraku.
Isto kao i nekad,
Opet sam tvoja.
Zauvijek i samo tvoja,
Jedina ljubavi moja.
Dragi bologeri, dragi prijatelji, svi posjetitelji bloga, dugujem vam ispriku sto zbog
opavdanih razloga nisam mogla svakome doci na blog i ostaviti komentar.
Molim vas za razumijevanje ako to i slijedecih nekoliko dana ne budem u stanju
uraditi, ali mislim na vas i sve vas volim i znajte da ću,ćim budem u mogućnosti
svima vam se pojedinačno javiti. Hvala još jednom na razumjevanju!
Ne, nisi to vidio tugu na mom licu,
Kad mi poslijednji osmijeh iz oka uze.
Samo je, na trenutak jedan, izašlo sunce
Pa ti se učinilo, u odsjaju, da su suze.
Doista nisam plakala, učinilo ti se samo,
Proljeće je i znaš da mi se javlja alergija.
Zato su mi kapci crveni i ovako natečeni
I zato me je napustila ona životna energija.
To je samo trenutno, ne brini, proći će,
Kao što uvijek prođe kad vrijeme odradi svoje.
Slobodno se opusti i otiđi tamo gdje želiš,
I gdje misliš da će netko više cijenti osjećaje tvoje.
Ostavi me slobodno samu, ja umijem preživjeti
I u ratu sam znala kako da ne padnem na koljena.
Ovo među nama što je bilo i u šutnju se pretvorilo,
Samo je dokaz da nisam bila dovoljno voljena.
Ma ne brini se, ti samo živi kako si naumio,
Svatko ide tamo gdje smatra da mu je bolje.
Ja ostajem na ovom istom našem životnom putu,
Odlučna, hrabra, puna samopouzdanja i volje.
Nisam ni tužna, ni ljuta, tek sjetna malo,
Ponekad se odluke donesu na brzinu.
Ali, kad osjetimo da nešto nije u redu,
Onda je bolje da kažemo i saznamo istinu.
Istina boli, ujeda, ona je kao sol na rani,
Ali je jedini način da shvatimo što se događa.
Kad nešto prođe, tako je valjda moralo biti,
Suzama se bol i tuga iz srca oslobađa.
I nitko nije kriv, jer ništa se nije ni dogodilo,
Samo je šutnja počela među nama da vlada.
Ali ne ona šutnja kojom se ljubi i razumije,
Nego bolna šutnja kojom kraj ipak prevlada.
Ne treba žaliti, bilo je lijepo dok je trajalo,
Osjećaji su ostali, ali više nema žara i strasti.
Gdje razum nadvlada osjećaje i ustoliči se,
Tu ljubav prestaje postojati, cvjetati i rasti.
Jednostavno i prešutno, kao da nismo ni bili,
Jedno se tijelo podijelilo u dva bića sasvim nova.
Ni suze, ni riječi, ni tužnog pogleda nema,
I nema više nas, ni naših zajedničkih snova.
Nikad ne sumnjaj u moju ljubav i u mene,
Zaklela sam ti se na vječnu ljubav i sreću.
Ja ne dajem obećanja tek tako i svakome,
Želim za nas izgraditi utvrdu ljubavi, najveću.
Ali kad nespretno napišem neku riječ
Koja te pogodi, i bol i gorčinu stvori u tebi.
Ne ljuti se, dušo, nisam te željela povrijediti,
Bio je to samo odjek moje ranjene duše u sebi.
Ti znaš da je moja duša kristalna i čista,
Znaš da je ljubav koju ti dajem iskrena i tvoja.
To što me nervoza i problemi natjeraju da vrisnem,
Temperament je i dobro poznata impulsivnost moja.
Znaš kakav život imam i kako ga tužno živim,
Znaš za sive dane i suze što do bola guše.
Nemoj dozvoliti da te pogode moje riječi,
Koje ti napišem da bih olakšala tugu svoje duše.
Volim te, ljubavi moja, i onda kad misliš da nije tako,
Ne vidiš tada kako se suze slijevaju niz lice moje.
Drugi što su me ranili i bolom me otrovnim ispunili,
Nemoj da utječu na tebe i predivne osjećaje tvoje.
Samo te molim, dozvoli mi da se malo priberem,
Daj mi mogućnost da ponovo pronađem sebe u sebi
Već odavno znaš kako me život neumoljivo šiba
I kako mi neda da se potpuno opustim i prepustim tebi.
Vjeruj mi, vjeruj u moju ljubav koju ti dajem,
Ona je iskrena, ona je velika i pripada samo tebi.
Ti najvelikodušnije biće koje znam, nemoj da te izgubim,
Nitko osim tebe mi ovakve ispade i riječi oprostio nebi.
Noćas sam usnula mirnijim snom
Nije me opet ona tuga razdirala.
Prokleta daljina zna tako ubijati
I ne znam čime bih rane tada vidala.
Kad te poželim, onako očajnički, jako,
Kad mi je potrebna tvoja blizina,
Shvati i kad vrisnem i pobjesnim,
Samo si ti moj život i moja istina.
Zar ne razumiješ kako me ubija šutnja,
Kako boli kad čekam riječi, a njih nema.
Moraš me shvatiti, trebam te kao disanje,
U tvojim rukam se tek osjećam kao žena.
Pa kad se javiš, zaigra mi i poskoči srce,
Dovoljne su i samo dvije kratke tvoje riječi.
Nije sumnja, samo strah i neizvjesnost
A tvoja svaka upućena riječ kao da me liječi.
Razumijem te potpuno, ne sumnjam u tebe,
Niti sumnjam u tvoju ljubav i greške ne brojim.
Samo mi treba pažnja, nježnost i utjeha,
A to mi pružaš porukama i riječima svojim.
Kad bi ljubav mogli po svojoj želji kreirati,
I ukrašavati je dodavanjem detalja raznih,
Ja bih za podlogu opet uzela tvoje tijelo
Različito od onih apolonskih i tako praznih.
Kad bi se ljubavi trebalo ponovno ime dati,
Ja bih je nazvala uvijek i jedino imenom tvojim.
Ti si sreća i svjetlost mojih sjetnih dana
I osmijeh što ga ostavljaš na usnama mojim.
I ljepota i veličina srca kad bi se određivala,
Kao oznaka ljubavi ili njen zaštitni znak.
Ja bih se opredjelila za ljepotu duše tvoje,
Jer takvu dušu i srce ne može imati baš svak.
Kad bi se ljubavi trebale posvetiti neke riječi
To bi bile one koje mi govoriš iz srca iskreno.
Naljepše ljubavne riječi ikad napisane i izgovorene,
Od kojih zaigra i moje i svačije srce vatreno.
Kada bi se ljubav trebala pokazati u jednoj osobi
Mislim da bi ti sigurno dobio počasno mjesto.
Jer ja ovakvu ljubav želim svima od srca da posjeduju
I ona zaslužuje da zauzme taj ljubavni prijesto.
Dodirima svojim uljepšavaj mi moje noći,
Jutrom me budi poljupcima i osmijehom.
Želim da ti pripadam cijelim svojim bićem
I želim da izgovaram tvoje ime sa odjekom.
Rukama tvojim želim svoj blagoslov dati,
Jer su najmekše utočište i pune strasti.
Pod tvojim dodirom tijelo žudno podrhtava,
Potpuno ti pripadam, cijela sam u tvojoj vlasti.
Zagrli me, čvrsto me stisni, uvuci u krilo,
Željna sam topline i nježnosti koju imaš u sebi.
Sve ovo što posjedujem i što mi je Bog dao,
Sve je moje tvoje, sve pripada zauvijek samo tebi.
I ne tražim za uzvrat ništa osim ljubavi,
Samo mi tvoja nježnost i toplina treba.
Ti si nešto najvrijednije što mi je život donio,
Ti si Sunce što me obasjava i grije s neba.
Tako naslonjena u tvom krilu, podatna i meka,
Prepuštam se svetosti trenutka i tvom pokretu.
Dovoljno mi je da osjetim tvoju snagu i ljubav
I da se osjetim najvoljenijom ženom na svijetu.
U tvom naručju najskrivenije želje ostvarujem,
Naljepše snove snivam kad si tu, pored mene.
Neka toplina naših tijela i dodiri puni strasti,
Probude putenost zaspalu u krvotoku žene.
Na krilima ljubavi letimo stazom do zvijezda,
Ništa nas na tom putu strasti omesti neće.
Stvoreni smo jedno za drugo na ovom svijetu
I koračamo istim putem do zajedničke sreće.
Ne postoji sila koja nas može sada razdvojiti,
Pronašli smo se i ostvarujemo najskrivenije snove.
Polako, ali sigurno gradimo naš novi sretniji svijet,
Novi su osjećaji, mi smo drugačiji, a i želje su nove.
Naše noći od sada više nisu nemirne i tužne,
I nisam budna u strahu da sam opet sama.
Sad pripadamo jedno drugom i tijela nam govore:
Ova je sreća potpuna i pripada samo nama.
Bilo je na tvojim usnama jutarnje rose,
Koju sam poput nektara žedno ispijala.
U tvojim očima carovao je najljepši osmijeh
Pa sam se i sama radosno i veselo smijala.
U tvojoj kosi zaspali su nemiri svih proljeća,
Moji su prsti vatreno pleli vijence požude i strasti.
Prepuštena tebi i tvom načinu i umijeću ljubavi,
Bila sam netko kome su ukazane sve počasti.
Kad ljubav gori plamom kakav je ovaj naš,
I duša se pretapa u riječi koje ne mogu biti veće,
Svaki nesporazum, ljutnja ili tuga, sjeta i bol
Nestaju pred osjećajem ove beskrajne sreće.
Vodi me u nepoznato, prepuštam ti se cijela,
U tvojim rukama samo želim doživjeti kako sviće.
Svu strast, sve osjećaje i sva svoja razmišljanja
Predajem tebi, jedino moje ljubljeno i voljeno biće.
Ima li za nas mjesta na obalama ljubavi,
Onakvih kakve je priroda stvorila i osvojila?
Ima, jer mi smo nepresušno vrelo osjećaja,
Nas je ljubav pronašla i za vječnost spojila.
Iz tvojih ruku teče nepresušna rijeka nježnosti,
U tvojim očima odmaraju se moje misli i snovi.
Na tvojim ramenima najljepše utočište pronalazim
I na tvojim usnama otkrivam izvor ljubavi, neponovljivi.
U tvojim venama zaspali su oni potoci tuge,
Sad kola samo živost, žudnja, drhtaj i strast.
Na rukama tvojim zvijezde na nebu dodirujem,
I tijelom tvojim doživljavam neopisivu slast.
Moja je mašta od tvog lika stvorila savršenstvo,
U mojim očima ti si najhrabriji, najljepši, najveći.
Za tvoje riječi se grčevito hvatam i držim,
Jer me samo ti znaš voditi naprijed, prema sreći.
Kad si mi ušao u život, dodirnuvši mi srce i dušu,
Shvatila sam da si ono sto sam oduvijek čekala:
Nježnost, razumijevanje, povjerenje, iskrenost,
Ljubav, toplina, strast i snovi koje sam dočekala.
S tobom idem dalje, želim pronaci naš mir i sreću,
Nas dvoje smo spojili srca što sad kucaju kao jedno.
Ništa ne može narušiti sklad i nježnost među nama,
Naša je ljubav besmrtna, vječna i jedino što je vrijedno.
Reci, ima li me uvijek u tvojim mislima,
Čak i onda kad si ljut i pun problema?
Može li jedna misao o meni i našoj ljubavi,
Izbrisati osjećaj tuge i nemoći za sva vremena?
Može li riječ koju sam ti dala o vječnoj ljubavi,
Biti dovoljna da bi te činila smirenim i sretnim?
Ili svaki put kad osjetiš potrebu zamnom,
Shvatiš kako sam daleko pa te to učini sjetnim?
Ima li u očima tvojim još one strasti od jučer,
Kad si mi nježne riječi pisao i na uho izgovarao?
Ili je prevladala tuga i čežnja jer sam daleko
I jer me ne možeš osjećati onako kako bi odgovaralo?
Kad u pjesmama mojim prevlada sreća i ljubavi sjaj,
Kad zakoračiš u moj svijet, onako stvarno i zauvijek,
Onda mi ništa više neće predstavljati problem i biti važno,
Jer znat ću da je kraj mene jedini i najvrijedniji čovjek.
Reci mi, jesi li mi svjesno noćas ušao u snove,
I usnama svojim rasplamsavao žar moga tijela?
Je li se slatka i lijepa naša mašta i nesanica,
Pretvorila u buktinju strasti, ljubavi i naših želja?
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
