Nisam ni tužna, ni ljuta, tek sjetna malo,
Ponekad se odluke donesu na brzinu.
Ali, kad osjetimo da nešto nije u redu,
Onda je bolje da kažemo i saznamo istinu.
Istina boli, ujeda, ona je kao sol na rani,
Ali je jedini način da shvatimo što se događa.
Kad nešto prođe, tako je valjda moralo biti,
Suzama se bol i tuga iz srca oslobađa.
I nitko nije kriv, jer ništa se nije ni dogodilo,
Samo je šutnja počela među nama da vlada.
Ali ne ona šutnja kojom se ljubi i razumije,
Nego bolna šutnja kojom kraj ipak prevlada.
Ne treba žaliti, bilo je lijepo dok je trajalo,
Osjećaji su ostali, ali više nema žara i strasti.
Gdje razum nadvlada osjećaje i ustoliči se,
Tu ljubav prestaje postojati, cvjetati i rasti.
Jednostavno i prešutno, kao da nismo ni bili,
Jedno se tijelo podijelilo u dva bića sasvim nova.
Ni suze, ni riječi, ni tužnog pogleda nema,
I nema više nas, ni naših zajedničkih snova.