Nikad ne sumnjaj u moju ljubav i u mene,
Zaklela sam ti se na vječnu ljubav i sreću.
Ja ne dajem obećanja tek tako i svakome,
Želim za nas izgraditi utvrdu ljubavi, najveću.
Ali kad nespretno napišem neku riječ
Koja te pogodi, i bol i gorčinu stvori u tebi.
Ne ljuti se, dušo, nisam te željela povrijediti,
Bio je to samo odjek moje ranjene duše u sebi.
Ti znaš da je moja duša kristalna i čista,
Znaš da je ljubav koju ti dajem iskrena i tvoja.
To što me nervoza i problemi natjeraju da vrisnem,
Temperament je i dobro poznata impulsivnost moja.
Znaš kakav život imam i kako ga tužno živim,
Znaš za sive dane i suze što do bola guše.
Nemoj dozvoliti da te pogode moje riječi,
Koje ti napišem da bih olakšala tugu svoje duše.
Volim te, ljubavi moja, i onda kad misliš da nije tako,
Ne vidiš tada kako se suze slijevaju niz lice moje.
Drugi što su me ranili i bolom me otrovnim ispunili,
Nemoj da utječu na tebe i predivne osjećaje tvoje.
Samo te molim, dozvoli mi da se malo priberem,
Daj mi mogućnost da ponovo pronađem sebe u sebi
Već odavno znaš kako me život neumoljivo šiba
I kako mi neda da se potpuno opustim i prepustim tebi.
Vjeruj mi, vjeruj u moju ljubav koju ti dajem,
Ona je iskrena, ona je velika i pripada samo tebi.
Ti najvelikodušnije biće koje znam, nemoj da te izgubim,
Nitko osim tebe mi ovakve ispade i riječi oprostio nebi.