Marketing
Nikad ne bude kako želimo
Nije fer, ali što je uopće u životu pošteno,
Kad se sve plaća samo suzama i tugom?
Sva moja čekanja, razumjevanja, žrtve i boli
Pomogla su ti povratku u život i uživanju s nekom drugom.
Ma nije mi krivo, vjeruj, samo me zaboli malo,
Kad se sjetim svih riječi i obećanja izrečenih.
Zar ti je tako malo značilo ono što smo zajedno prošli
U moru osjećaja i pitanja neizrečenih i nedorečenih?
Dok sam te čekala, razumjevala, vidala tvoje rane,
Dok sam strepila kako ćeš iz svih problema izaći,
Nisam ni osjetila kako je život projurio pored mene,
Dok sam se pokušavala u svim tim situacijama snaći.
Ponekad pomislim kako si samo bio fin i uglađen
I na moju ljubav uzvraćao na neki uljudan način svoj,
A osjećaje prave si skrivao za neku drugu ženu
I njoj si pripremao teren još dok si govori da si moj.
Pomirit ću se s tim, valjda je tako moralo biti.
Meni je sreća došla s tobom, samo da me pogleda.
Tebi je želim svim svojim iskrenim srcem i dušom,
A ja ću svoj kraj dočekati sigurno sama i sijeda.
Mladene, dragi nepoznato-poznati prijatelju, hvala ti od srca za ovaj
komentar, zaslužio je da se nađe ispod ove pjesme, jer me uvjerio
da nisam jedina u ovakvoj patnji i boli, ali da ne treba nikad klonuti ni
posustati i da uvijek treba vjerovati da će se sve popraviti, ili će doći
nesto novo ili će život donijeti zaborav i vratiti ponovni sjaj u oči.
Hvala ti još jednom, od srca, na ovim divnim riječima i neka ih svi
pročitaju, jer su vrijedne toga.
Ja kada bijah u situaciji nemoći spram razumijevanja života; kada sam u trenu ostao odsjećenih osjećaja, briga, slijedova meni viđenih, tražio sam samo viđenje. Što se to desi? Ta život su sva moja čuvstva, a odjednom tako nikakova, kao ruka odsjećena iz koje život istjeće. Što se to desi meni, što oduvijek nisam znao što je život, što je ljubav. Nestalo je ono što držah za svetost. Nestao je veći dio mene. Ne bijah ni zavodnik, ni umjetnik ljubavi, ni čvrst oslonac u mislima svojim. Radio sam, skrbio i strepio nad voljenima svojima. Brinuo o njoj kao o djetetu, a njoj dođe neko vrijeme zrelosti i ode. Možda je tome i razlika u godinam pridonijela, jer 12 sam stariji. Boga sam molio, da odgovor rane mi zaliječi. Da shvatim što se to desilo. Da shvatim što sam krivo mislio i radio. Da osmislim to. Prošle su već i godine od toga. Ja i dalje sam vjeran obitelji, ali bez 'jedne noge' što ode putem drugim. I nema pogreške. Bilo je, jer bilo je za to tako. Molitve su mi uslišane. Vidjeh cjelovitost života i svijeta, što prije sam, sklon gledanju, naslučivao. Nisam vješt, kao što i ne bijah. Prolazi život. Pratim pogledima ljepote. Kazujem. Volim tu prolaznost, jer njoj je biti. Srce još nešto kao da traži. Vidim da u svih je uglavnom tako. Ja tek livade svoje imam na svoj način njegovane. Još ima mjesta svim dušama za njih. Pročitah te. Mnogo je primjera poput takovih. Ne kloni. Nebih ti ništa preporučivao. U Gospoda su rješenja, pa tek moj blagopit molbom da sreču ti podari i ljubav, jer u Njega jesu rješenja sva. I život što bijaše vrijednost iznjedri. Vrijedilo je. U mene četvero slijede, a po njima već u kčeri dolazi ovih dana i drugo unuče. Neka ti ljubav ne bude samo u sjećanjima. Godine idu. Na njima je to. Ne veži ih na sebe; neka to one same čine, ako im je tako činiti. Ja srcu pružam ljepotu života. Darujem koliko mogu. Osmjeh, igru, ljepo mišljenje, a onima što ih u trenucima nerazumjevanja nisam tako mogao, neka mi oproste. Ja sam njima oprostio za svoje nerazumjevanje. Znaj, suze su plodnom tlu na kojem će niknuti prekrasno cvijeće. Ja vjerujem u to i tome živim. Želim tu radost spoznaje dijeliti sa drugima. Ne tuguj. Vrijedilo je, siguran sam. (Ovo bi možda trebao biti post posvećen tebi i ovom što si gore napisala.)
Post je objavljen 19.05.2006. u 05:33 sati.