Noćas sam usnula mirnijim snom
Nije me opet ona tuga razdirala.
Prokleta daljina zna tako ubijati
I ne znam čime bih rane tada vidala.
Kad te poželim, onako očajnički, jako,
Kad mi je potrebna tvoja blizina,
Shvati i kad vrisnem i pobjesnim,
Samo si ti moj život i moja istina.
Zar ne razumiješ kako me ubija šutnja,
Kako boli kad čekam riječi, a njih nema.
Moraš me shvatiti, trebam te kao disanje,
U tvojim rukam se tek osjećam kao žena.
Pa kad se javiš, zaigra mi i poskoči srce,
Dovoljne su i samo dvije kratke tvoje riječi.
Nije sumnja, samo strah i neizvjesnost
A tvoja svaka upućena riječ kao da me liječi.
Razumijem te potpuno, ne sumnjam u tebe,
Niti sumnjam u tvoju ljubav i greške ne brojim.
Samo mi treba pažnja, nježnost i utjeha,
A to mi pružaš porukama i riječima svojim.