Možeš li zamisliti uopće koliko te trebam,
Koliko me muči ova daljina među nama?
Ponekad, kad te očajnički trebam i želim,
Nema te i bolno sam svjesna da sam sama?
Znaš li koliko te volim i čeznem za tobom,
Koliko suza padne zbog tuge što si daleko?
Utješno je jedino što znam da me voliš
I što daleko, samo za mene, kuca toplo srce neko.
A ja te trebam, očajnički te želim pored sebe,
Ponekad ni razgovor ni poruka smirenje ne znače.
Što bih sve dala da se stvoriš ovdje, pored mene,
U trenutku kad mi se samo tužno jeca i plače.
Da me zagrliš, nježno me uzmeš u krilo
Šapućeš mi najljepše ljubavne riječi,
I da tako zagrljeni ostanemo do zore,
Uživajući u našoj zajedničkoj sreći.
I sve želje i snove pretvorimo u stvarnost,
Bez straha i grča, bez tuge, čežnje i boli.
Da konačno budemo zajedno, bez prepreka,
Pokazujći svima kako se zaista i iskreno voli.