Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
srijeda,30.11.2005.
Moja
Pahuljica si snježna
Tišinu oko mene
Što raspjeva
Grana si mi rascvjetana
Osmijeh na usnama
Što mi zapali
Oluja si ljetna
Krila što mi da
I polomi
Dunja si zrela
U srce što mi padne
Duboko
Bili smo MI
I dašak vjetra u našoj kosi
I osmijeh sto obećava sreću.
Bilo je more
Razigrano među našim prstima
I poljubac poljupcem uzvraćen.
Bila je nada
I vječna želja za srećom
I ruka u ruci
Što uvijek pojačava stisak
U spoznaji da smo zauvijek zajedno.
Bili smo i još uvijek smo,
Odavde do vječnosti....
Na žalost, nisam dobrovoljac
U ovom grotesknom hodu kroz život.
Samo su me naučili kako da hodam
Kako da govorim, kako da se smijem.
Kao lutku me navili, pa pustili
Neka se zupčanik odvija do kraja.
I kako će stihija da me nosi,
bez mojih osjećaja...
Na žalost, nisam dobrovoljac.
Samo su mi nametnuli takvu igru,
Bez mogućnosti mijenjanja.
Uvalili me u ovu životnu kolotečinu,
U tužnu povorku istih ovakvih pajaca
Čija se ispraznost života
Na licima svakog od nas ogleda.
Čekaj me
Na onom istom mjestu,
Na isti način prekriži noge,
I cigaretu stisni usnama.
I ne podiži se
Kad me primijetiš kako trčim.
Silinom ljubavi svoje
Doletjet ću do tebe.
Ne kasnim to,
Samo sam odbrojavala
Korake do tebe,
Pokušala zaustaviti kazaljke sata
Da ne kruže tako hladno i besćutno.
Samo me zagrli tada
I ne reci ni riječi
Neka šutnja i ovaj puta
Da pečat našoj ljubavi.
Jer govorit će oči, ruke,
Usne i drhtava tijela
I srca sto će kao jedno kucati.
Čekaj me,
Na onom istom mjestu
Gdje je vrijeme stalo
Zarobivši nas u vječnosti.
Kad vas ljubav pozove,slijedite je.I ako su putevi njeni teški i strmi.I kad
vas krila njena obaviju, predajte joj se, iako vas mač skriven među perima
njenim može raniti. A kad vam govori vjerujte joj, iako njen glas može
razoriti vaše snove, kao što sjeverac opustoši baštu. Jer kao što vas ljubav
ovjenčava, tako će vas ona i razapeti. Kao što se penje do vaše visine i
miluje najnježnije grane što trepere pod suncem, tako ce ona sići i do korijena
vaših i protrest će ih iz žila kojima se za zemlju drže.Protrest će vas da vas
oslobodi od ljusaka vaših.
Sve će ovo učiniti ljubav sa vama kako biste mogli saznati tajne vašeg srca
i kroz to saznanje postati dio srca života. Ali ako u strahu vašem potražite
samo zadovoljstvo ljubavi, onda je bolje za vas da pokrijete svoju nagost
i vratite se u svijet, gde ćete se smijati, no bez pravog smijeha i plakati,no bez
pravih suza.Ljubav ne daje ništa sem sebe i ne uzima ništa sem sebe.
Ljubav ne posjeduje niti može biti posjedovana,jer Ljubav je dovoljna Ljubavi."
Koliko nježnosti u tvome glasu
I topline, nade, ljubavi....
Po ovim ispucalim trakama godina
Valja se ogromna težina života,
A mi je ipak hrabro podnosimo.
Nazirem ti sjaj u očima
I zov tvojih ruku
I pokret tvojih usana
Spremnih za poljubac.
Osjećam treptaj tijela
I budnost žene u sebi...
Koliko puno sreće u mom srcu,
Zbog tebe, najdraže moje...
Ruke su mi vezali,
Daj da te nesmetano grle.
Misli su mi sputali,
Uči me da ponovno sama razmišljam.
Samopuzdanje su mi oduzeli,
Vrati mi vjeru u sebe.
Strast i ljubav je jedino
Što mi nisu mogli oduzeti
I što sada pripada samo tebi
Najdraže, jedino moje....
Sve drugo dat ćeš mi
Svojim prisutstvom uz mene
i u meni cijeloj ....
Molim te.
Nemoj otići
Kad vrijeme više
Ne bude radilo za nas.
I kad se jesenji vjetar
Upetlja u naše dodire
Svojim hladnim dahom
I raznese nam iluzije.
Molim te,
Ostani tada.
Učini korak bliže
Kako ni slučajni posustanak
Ne bi značio udaljavanje.
Samo se sjeti tada
Kako je jednom suza u oku
Vratila ljubav
I kako je tadašnje udaljavanje
Stvorilo osjećaj čeznje
I kako je sazorio osjećaj u nama
Da je naše pripadanje
Bogom dano i sudbinom ovjenčano.
(Jutros sam dobila jedan divan, optimisticni mail.Poslao mi ga je moj
jedini pravi prijatelj,čovjek koji me poznaje u dušu, moj anđeo čuvar, jedina osoba koja
smije i zna zaviriti u moj život, zna svaku moju sreću, svaku moju tugu, svaku moju
misao i svaki korak u životu. Hvala mu za strpljenje, za svako "Dobro jutro" i
"Laku noc" koju dobijem, za razumijevanje mojih problema, za pomoć i za ono
divno napisano u jutrošnjem mailu:
------------------------------
"Zapamti dušo, ma kako bili nesretni, svatko je barem na čas bio nečija sreća.
Ivo Andrić je to napisao, ja ti ponavljam, glavu gore, nabaci osmijeh na lice, objema
rukama zagrli jutro i demo dalje, možeš ti to, možeš i umiješ, pokazala si toliko puta.
Nitko nije vrijedan niti jedne tvoje suze, niti jednog tvog krika boli, ne znaju oni kakvu
dušu su imali pored sebe i tek sada, kad shvate da su je izgubili, postat će bolno svjesni
toga.Ne imati tebe, pored sebe, bit će im kao kazna, jer svatko, tko te poznavao, pa te izgubio, sigurno pati, a tko te još ima čuva te kao najveće blago, kao relikviju.Tvoja je duša čista i jasna, samo što je neki ne žele takvu, jer je istina isuviše bolna za njih, ali dušo, ti se drži svojih principa, iskrenost i istina , ma koliko boljela, bolja je od glume i laži koja trenutno oduševi, ali poslije zna zaboljeti. Cuvaj tu svoju kristalnu dušu za svoju obitelj, za mene, za sve one drage koji te poznaju, za druge ti nije niti važno. Nisu te dostojni.Moja te ruka uvijek cvrsto drži, rame je podmetnuto i spremno samo za tebe, kad poklekneš, podignit cu te, kad padnes izvući ću te, kad zaplačeš, utješit ću te, kad se nasmiješ, podijelit ćemo zajedno taj smješak, kad se osjetiš usamljenom, uz tebe sam, najveći kristalu ove Zemlje, najljepša i najčistija dušo koju je ovaj život stvorio."
---------------------------------------------
Znamo se od malih nogu, zajedno smo rasli, prve simpatije i ljubavi povjeravali smo jedno drugome. Znamo se u dusu, poput brata i sestre smo, kad mi je teško, on me podiže, kad sam sretna raduje se skupa samnom. Moj prijatelj iz djetinjstva, jedino biće koje mi zna vratiti snagu kad mi je drugi oduzmu. Tako mi ponekad nedostaje, jer je u gradu mog rođenja, djetinjstva, moje mladosti. I on ima svoju obitelj i ja svoju, nikada nismo razmišljali jedno o drugome na bilo koji drugi način nego ovako, bratski, prijateljski...I naše obitelji imaju razumjevanja za ova naša druženja i dopisivanja, svjesni su naše povezanosti i sigurna sam, kako smo , jednom, u nekom drugom našem životu bili brat i sestra.
----------------------------------------------
Tužna pesma
Reč jedna i kraj, bol, gospodski sjaj
gazila bih duboku reku
samo da nađem zvezdu neku
koja na tebe podseća.
Zid između nas, noć pruža mi spas
htela bih da ti zovem ime
plakala bih, al' nemam s kime
ubila bih i dosta s time
znaj, ipak znaj da
Tužna pesma na sto načina svetom putuje,
stara slika našeg vremena jos uvek tuguje,
a kišna jutra opet počinju
otkad sam otišla
smejem se, a suze naviru
kurva sudbina.
Došla je s tobom
Rastopljena u tvojim sanjivim očima
Dok je njena kiša
Udarala po raspuklim nadanjima.
Ničeg nije bilo
Osim mene i tebe
I njenih hladnih kapi.
Moja ruka u tvojoj,
Zaljubljeni pogledi
I načeti jesenjinovi stihovi.
U kosi ti zapleteno lišće,
Dah ti je pomiješsan s maglom,
U tvojim očima zrcalila se jesen.
I zvale me oči da zaplovim njima
I bile su tako sjajne i tako sretne,
A niježnosti pune.
Nisam htjela iz straha,
Bojala sam se
Da se ne utopim
U dubini tvoga pogleda,
U toplini tvoga zagrljaja.
Bojala sam se
Jer sam znala kako ćes otići
S njenim dahom u sebi,
Njenom bojom u tvojoj kosi
I očima prepunim kapi
Naše izgubljene jeseni.
Jednoga dana
Kad sve prepustim zaboravu
I kad te prestanem voljeti.
Jednoga dana
Kad sasvim nestaneš iz srca
I kad netko drugi njime zagospodari.
Jednoga dana
Kada prošlost za mene prestane postojati...
Znam, tada ćeš doći
Da obnoviš svoje
prisustvo u meni.
Ali će biti kasno
I bit će uzalud,
Jer život je već posuo prošlost
Pepelom zaborava....
Kada si odlazio
Odnio si sve sa sobom.
I moje srce i moju dušu
I misli moje i ljubav moju.
Ostavio si samo
Opustošeno tijelo
Da odolijeva naletima života...
Ne, nisam plakala,
Učinilo ti se,
Samo je pala sjena tuge
I odvažila se prošlost na povratak.
Dok se nisam pribrala,
Samo trenutak nezaborava
Preplavio je srce
I ponovno se povukao,
Ustupajući mjesto životu
kakvog sam sama odabrala...
Gušiš me svojim prisustvom,
Već godinama me ubijaš na rate...
Uzimaš mi život iz tijela,
Rušiš mi snove grubošću,
Ubijaš niježnost u meni,
Omalovažavaš moja htijenja.
A ja šutim i podnosim i trajem,
U onom trajanju bez nade
U šutnji bez ikakvog zvuka sa strane
U onom podnošenju bez emocija.
Nemoćna, da ti vratim istom mjerom,
Ili da bilo što popravim i promijenim...
""Tužio sam se kako nemam cipele. Prolazeći ispred
džamije u Damasku, vidjeh čovjeka bez nogu. Prestao
sam se tužiti i mrmljati na sudbinu."
(Mušarif-ed-Din Saadi)
"Tko se nakani činiti dobro, taj ne smije očekivati kako će mu
ljudi zbog toga uklanjati kamenje s puta, već mora biti spreman
na sudbinu da mu još koji kamen na put navali."
(Albert Schweitzer)
"Sudbina vodi one koji hoće, a vuče one koji neće."
Molim te
Nikada ne zaboravi
Sa koliko su te želje
Grlile moje ruke,
Sa koliko su te žara
Ljubile moje usne,
Sa koliko su se strasti
Sudarala naša tijela.
I sa koliko sam gorčine
Primila tvoje riječi
Kako je svemu kraj...
Tko je to jutros
Pustio ptice iz kaveza,
Razbacao perje iz jastuka
Po mojoj sobi?
Tko je to zabranio
Mislima mojim
Da tumaraju bespućima
Njegovih misli...
I odgurnuo pruženu ruku
Zbog ljubomore u sebi?
Tko je to dan proveo u bunilu
I noć dočekao kao olakšanje?
A noć mu vratila gomilom misli
I budnošću do slijedeće zore,
Ne mijenjajući postojeće stanje!!!
Samo sam tražila malo
Razumijevanja, poštovanja,
Niježnosti i sreće.
Malo razgovora i smirenja
I toplinu zagrljaja u trenucima sjete.
I nitko mi to nije htio dati,
A da za uzvrat nije tražio moje tijelo.
Nitko osim tebe....
Moj anđele čuvaru....
Svakog je jutra gledam,
Dok na odmoru upijam miris
Dragog podneblja.
Već godinama isto lice, izborano,
Koljena savijena od godina,
Leđa pogrbljena pod teretom života.
Ja, provincijalka, sa okusom grada u sebi
Uglađena, sa ispeglanim borama,
Ona, moja prijateljica iz djetinjstva,
U provinciji ostaje i dalje, izborana lica,
Ali potpuno smirene i iskrene duše.
A ja se vraćam u grad, da životarim,
Sva izvještačena, izvana uglađena,
Sa dušom praznom do bola....
Otišao si poražen
Mojom neslobodom,
Obeshrabren
Mojom neodlučnošću,
Zatečen
Svojim nerealnim zeljama.
A ja te i dalje čekam
Na istoj onoj stanici života,
Sa obje ispružene ruke,
Tijelom spremnim na predavanje
I mislima upućenim samo tebi...
Ti i ja
Sa našim uzaludnostima
Na ovoj hladnoj obali života,
Molimo, preklinjemo, nadamo se.
Ti i ja
na ovoj nezaustavljivoj traci života,
Samo veliki sanjari,
Sasvim slučajno, u prolazu.
Ti, sa nejasnoćom svojih želja,
Ja sa uzaludnostima svojih nada.
Ti i ja
Spremni da isplačemo
Svu uzaludnost ovih dana,
Molimo vjetar da rastjera sumnje,
Žalimo u svitanje za izgubljenim snovima
Preklinjemo zahutalost života da stane na čas
I nadamo se kako ćemo uspjeti
Pronaći vrijeme i ritam života za sebe, za nas...
Dodirni me rukom
Da osjetim
Jesi li stvarnost,
Ili još uvijek san,
Ali isuviše živ....
Poljubi me niježno,
Usnama dodirni usne
I osjetit ću se opet podatnom.
Ako si stvaran
Ostani uz mene,
Čvrsto me drži za ruku
I ostanimo tako
Spojeni u vječnosti...
Otkrila sam te u krvotoku.
Kolao si mojim tijelom
I hranio svaki dio mene
Snagom svog postojanja.
Nisam ni znala
Koliko je skrivenih osjećaja
Čekalo u tebi
Samo da se razotkrije
I preda onom iskonskom davanju
MENE i TEBE u zajednicko NAS...
Tvojim je dolaskom
Odzvonilo godinama samoće.
Otvorila su se vrata raja
U kojem je zvuk tišine
Zamijenjen mojim zvonkim smijehom
I tvojim niježnim dodirom punoće.
I opet sam bila voljena žena
I opet je moja putenost vladala Svemirom,
Iskrena, neodglumljena, čista,
Provalila je iz moga tijela
I samo sam je pustila da blista....
I rodi se pjesma tog trenutka
I zaječa duboko u meni
Neka prigušena želja.
Htjela bih te zadržati u mislima
A noć donosi nemir.
Nespokojstvo polako
Ispunjava moje srce.
Slutim tvoj skori odlazak....
Čemprese moje mladosti
I beskrajno plavilo zivota
Nudila mi u svojim njedrima.
A ja izabrala
Obronke planinskih vrhunaca,
Vječitu tamu i maglu
I život savršeno nesavršen....
Život je moj kao rijeka,
Oivičena strmim kanjonima,
Ograničena divljim brzacima,
Prošarana ponekad sprudovima....
Život je moj kao rijeka,
Tek na početku mirna, u izvorištu
I mirna na kraju, u svome odmorištu.....
Eto, dočekala sam i ja, nespremna,
Potonuće svog broda....
Kao kapetan.
Poslijednja brod napustila...
Ni kopna, ni spasonosnog broda,
Ni onog SOS koda....
Samo sam polegla
Na pučinu plavu,
Prepustena jednom
Po jednom valu
Da me nosi
Životnim putem
Bez određenog cilja.
Upravo sam vratila sebe sebi.
Otrgla se iz tvojih kandži,grabljivce
Što si kljucao moje snove i misli
I dušu mi ranjenu samo jos više ranjavao.
Ne dam ti svoje godine
Da ih uništavaš kao što si svoje.
Da me vodiš u propast
Svoga propadanja
U bijedu svoga življenja
U razvrat svoga postojanja.
Imam ja snage, vjeruj mi
Iako može boljeti
Ali ja ću opstati
Jer mogu, jer zelim, jer umijem
Još uvijek pronaći sunčani trag
Što vodi od tebe ka površini.
Od pepela ka postojanju..
Od bolesti ka izliječenju...
Umijem ja to i imam snage,
Čujes li i vidiŠ li, bijedniče?
Upravo sam vratila sebe sebi.....
Ako ti je lakše,
Ja ću preuzeti krivicu.
Ionako je isuviše bola
Još prisutno u meni,
pa ni taj osjećaj krivnje
Neće bitno
Promijeniti stanje.
Samo ožiljak više
Na srcu,
Samoća u samoći
I vjerovanja i smijeha
Puno, puno manje....
Ma ne dam ti svoje godine života
U toj tvojoj bespoštednoj igri propadanja.
U kojoj u pravilu, ti sve uvijek dobijaš
A ja u pravilu, sve uvijek gubim...
Razapeti svakodnevnicom
Kao po šablonu,
Umivamo se jutarnjim lažima
U nekom novom
Nesavršenom danu......
Jutarnja kava, doručak,
Ovlaš spušten poljubac
Pogled kroz nas
I zatim, još jedan prazan dan....
Samo navika,
Čitanje novina
Poslije vođenja ljubavi,
Okrenuta leđa u krevetu.
Tvoje - smireno disanje
I moja - još jedna prazna
I promašena noć....
Ti i ja
I odjek naših koraka
Po stazi života.
Uvijek sam ispred tebe
Za korak ili dva.
Dovoljno da nismo zajedno.
Prepustio si mi to
Da provjeriš
Koliko sam istrajna
U svome naumu
I svojoj odluci....
Nije nas to mjesec
Sinoć čudno promatrao....
Ni zbog mog ozarenog lica,
Niti tvog sanjarskog pogleda.
Samo se sam sebi čudio
Kako nas prije nije zapazio,
Dok smo razdvojeni hodali,
Usamljeni pod zvijezdama....
To sto se dogodilo
Među nama
Nije bio ni slučaj
Ni ono onako , usput.
Dugo su se oči tražile
I srca isčekivala
U prvom našem susretu.
Bila je tu gomila na brzinu
Postavljenih pitanja
I nikada dobivenih odgovora.
I htjela sam ti reći sve sto želim,
Sve sto osjećam i za čim žudim.
A grlo se stislo, ni glasa, ni riječi...
I htio si mi puno toga ispričati
A sutnja se ispriječila...
Šutnja zbog daljine
I kratkog vremena,
Kada u malo riječi
Želis puno toga reći....
To što se dogodilo
Među nama,
Bio je tek početak
Nespretan i nevješt
Ali je nagovjestio
nešto novo i stvarno....
Zašto snovi nikada
Ne postaju stvarnost?
Zašto uvijek ostaju samo snovi.
Nedosanjani u svojoj zrelosti?
Isuviše lijepi za realnost života,
Previše idilični i savršeni
Da bi nam ih život
Tek tako, olako, ustupio....
Samoćo
Prijateljice mojih noći
Gospodarice mojih dana.
Ti u meni zapališ čežnju i strast
I moje misli tope se u mirisu
zrele jagorčevine.
Tišino, mrak je mojim očima
Ugasio i poslijednja svjetla nade.
I duša se moja opet
Sva pretvorila u rijeku
I riječi teku iz nje
I suze vlaže oči.
Zašto sam opet zaboravljena u samoći?
Moje ruke sada traže sreću
I srce moje željno je ljubavi njegove
U mislima mojim samo on jos živi...
Samoćo, dopusti mi
Da prekoračim tvoje granice
I da se zajedno s njim
Prepustim traženju
zajedničke budućnosti....
Držao si me u rukama
Kao da sam od porculana
Niježnu, krhku, osjetljivu.
Čuvao me u toplom naručju
Drhtavu, čulnu , uzavrelu.
Dok sam se upijala grčevito
U svaku poru tvoga tijela
Svom silinom moje ljubavi.
Jesi li osjećao moje toplo srce
Koje je kucalo samo za tebe
I drhtaj zanosnog tijela
Što ti se nesebično predavalo?
Jesi li vidio u mojim očima
Utopljenog samog sebe
I u mojim uzdasima
osjećao vlastito drhtanje?
Pitam se, jesi li osjetio
Moje ponovno buđenje
Ili samo predavanje Nas u konacno Naše??????
Nema više povratka,
Ispucao si sve bonuse.
Možeš samo žaliti za prošlošću
Tražiti utjehu u nekoj drugoj, nesavršenoj
I biti nesretniji u svojoj nesreći
Koju si sam sebi stvorio i izabrao.
Izvlačim ti se iz zagrljaja
I oblačim haljinu crvene boje,
baš onu koju najviše voliš,
Dok me tvoj pogled proždire,
Do kosti me ogoljuje.
Mazno, a srcem hladno me gledaš,
Ptice ti iz očiju kradem
Da ih zadržim za sjećanje.
Utrobu bi da mi uzmeš,
Razdvojiš je od mene,
Jer treba ti samo tijelo žene,
Bez riječi, bez misli, bez znanja.
Dodan još jedan broj na listi
Ljubavnica i nepoznatih žena
I ja tako poznata, a strana...
Možda mi se ni imena nećeš sjećati
kad odem preko vrata,
Ma sto će ti to....
Dovoljna ti i poznata
Samo moja putenost
I moja crvena haljina...
Najdraže moje,
Neću ti ništa reći
Jer sto i imaš od riječi
Kad ih vjetar ionako raznosi.
Najdraže moje
Neću te niti pogledati
Jer što imaš od pogleda
Kad ih mrak ionako krade.
Najdraže moje,
Neću ti nuditi sebe na javi,
Jer što imaš od mene
Kad ne mogu biti zauvijek tvoja.
Najdraže moje,
Samo ću ti pokazati granicu
Gdje se java miješa sa snovima...
Tu me očekuj,
Tu ću ti ponuditi sebe
Tu ćes me sigurno naći....
"Došao sam na taj svijet i ne znam
je li on time dobio štogod?
Otići ću i hoce li se time izmijeniti štogod?
O, kad bi netko mogao sada reći,
zašto li sam ovdje, JA
koji iz prašine dođoh i koji se
u prašinu i vraćam...
--------------
Pij, jer bit će još mnogo briga
dok ne prođe tvoj vijek!
I nebo će još mnogo puta
uznemiriti ljude.
A kad umremo, iz naše će prašine
napraviti ciglu
i netko će od nje sagraditi svoj dom sreće!"
"Nakazno tijelo ne unakazuje duh, ali ljepota duše krasi tijelo!"
(Seneka)
"Čovjek je sahranjen i kad je iznad površine zemlje -
u grobnici svog tijela!"
(A. Vučo)
"Po nama pljušte godine
Lebde želje raširenih krila
a strasti potmulo tinjaju kao guba."
(Canhasi)
"Sve su promjene tužne, čak i one koje najviše
želimo, jer ono što ostavljamo, to je dio nas samih;
treba umrijeti za jedan život, da bi se sretno i ponosno
ušlo u drugi!"
(Anatole France)
"Raduj se, pij i uživaj u onom sto ti zivot daruje i nudi,
a sve ostalo je u ruci Sudbine...."
(Euripid)
Zapravo, više nije ni važno
Kad se jednom raspukne sreća.
U srcu ostane samo bol jos veća.
I nema načina da sve vratiš na staro.
Staro više ni ne postoji,
Postoje ostaci ostataka,
Tragovi suza koje ni
lažnim osmijehom
ne možeš izbrisati.
Načete rane koje ne zarastaju
I gorčina kojom ti je začinjen
Svaki novi dan.....
"U Mostaru sam voleo jednu Svetlanu,
Jedne jeseni......"
I ja sam tebe voljela
Te kišne i gorke jeseni,
NAŠE JESENI.
Iz mojih očiju lile su suze
Kao one modre kiše nad Mostarom.
I u mojim bilježnicama
Sanjali su Ljermontov i Crnjanski
O svojim ljubavima i željama,
A tisuće latica ovješanih o končiće
Odavalo je moju ljubav prema tebi.
I onda je padalo,
Kao i tada, nad Mostarom,
Teške i modre kiše
Te zaspale i besplodne jeseni,
NAŠE JESENI.
Te kiše koje slute
Rastanak ili možda nesto drugo
A ja sam se nadala
Kako ćes ostati kraj mene.....dugo.....
Zavidim ti
Na mirnoći i samopouzdanju.
Ja sam to izgubila
Od kada si u mojoj blizini.
Šteta, a mogli smo se
Tako lijepo zajedno družiti.
Zavidim ti
Na ravnodušnosti i hladnoći
Ja te osjećaje ne poznajem
Od kada sam upoznala tebe.
Šteta....a mogli smo doživjeti
Divne trenutke ljubavi
Samo da si ti htio....
(Oprosti, ako ikako možeš, moj temperament i moja posesivnost su te uvijek gušili,
sad kad te više nemam, kad nisi tu, samo te molim, oprosti, da lakše mogu
odboljevati)
Tek sada znam
Koliko sam te gušila.
Koliko sam samo
Pogrešnih koraka napravila.
Svaku tvoju izgovorenu riječ
Preciznom vagom mjerila
I posebnim filterom filtrirala
Pa na svoj način tumačila.
Koliko sam ti samo
Teških riječi uputila
I gorkih i bolnih
Udaraca u srce zadala.
Zaslijepljena,
Gledajući samo sebe
zaboravila sam kako
Moram razumjeti i tebe.
Sada je , izgleda, sve kasno
I ništa se popraviti neda
Još samo u mojoj duši
Bolna odjekuje spoznaja: Izgubila sam te zauvijek,
Jednostavno, tuzno.....
Nisam te zadrzati znala.
Probudi me
Dok još zora
Nebom ne zarudi.
Poljupcem mekim
Nježno me dodirni,
Kao u ona vremena stara
Kada si vatru iz tijela
Izvući znao.
Probudi me
Makar i iz daljine.
Zamislit ću
Sjaj tvoga oka
I žar usana tvojih.
I znat ću tada
Da ona zvijezda
Daleka i visoka
jos uvijek čuva
Uspomene naše i
Snove nedosanjane...
Dodji mi i u snovima
Tiho i na prstima
I samo me niježno probudi.
Nije mi bilo potrebno
Dva puta reći,
Da bi nahrupile riječi...
Ni dva puta izgovoriti
Ime moje,
Da bih ti pružila ruke....
I nije me trebalo
Dva puta pogledati
Da bih ti slijedila stope....
Niti me dva puta dodirnuti
Da bih u tebi našla
I zaborav i ponovno rođenje.....
Dodirom tijela o tijelo,
Kao dvije buktinje,
Sagorijevamo u samo
Jednom plamenu želje.
Nudim ti se dušom i tijelom.
Uzimaš me u dahu
I uznosiš u visine
Orkanskih vrtloga strasti....
Tu gdje si zaustavio pogled
Moj je obraz.
Nikada nemoj
Previše blizu doći,
Ni sjenom se ne približavaj.
Neka ti usne moje budu granica,
Kad ih dodirneš, osjetit ćeš led.
Nikad nemoj
Previše blizu doći
jer znam kako
Sigurno neću moći
Da ti se oduprem
Snagom nepredavanja.
Usne mogu lagati
Tijelo,srce i oči nikada...
Podari mi osmijeh
U noći punog mjeseca,
Dok nebom plove
Oblaci čežnje.
Podari mi život
Dostojan mene,
Onako objeručke
Da ga zagrlim.
Pokloni mi buđenje
U kojem će biti sjaja
Tvog oka i dodira ruke.
I neka nitko,
Ne kvari te trenutke
koje stvaramo za sebe sami .
Pokloni mi vječnost
I toplinu svog dlana
I neka tuga bude nadvladana
Raskoši i sjajem
Ovog predivnog dana.
Umorna sam od ponosa
Od prikrivanja strasti u sebi.
Pred noge sam ti stavila
I dušu i srce i tijelo
Pa ili uzmi ili pogazi.
Samo nešto uradi
Samo nešto reci.....
Umorna sam od obveza
Koje me svakodnevno stežu
Od okova kojima sam
Već godinama okovana.
Snagom svoje volje i ljubavi naše
Spremna sam prekinuti lance
I predati se bespoštedno
Traženju puta i sreće za nas.....
Tvoj dodir je noćas
Bio tako snažan
Tako jak
I tako intenzivan.
Palio je žar u mome tijelu.
Drhtajem sam ti uzvratila drhtaj
Mislima uzvratila misao....
Nikada mi nisi bio dalje,
A nikada ni bliže, kao noćas....
Noćas sam se opet
Osjetila ženom.
Pravom, strastvenom ženom.
Drhtavim sam usnama
Uzvraćala ljubav.
Putenim dodirima
Odgovarala na dodire.
Usplamtjela je noć,
Pa i u snovima
Samo meni rekla
Koliko je još
Nedosanjane ljubavi
I skrivene strasti
Ostalo u meni...
Kročimo zajedno
Strmim stazama života,
Stramputicama i bespućima.
Samo me čvrsto drži za ruku
Da osjetim snagu.
Kad znam kako si uz mene,
Sve je lakše,
Pa i osjećaj tuge i bespomoćnosti
Koji je vječan u meni
Na trenutak biva
Potisnut i zaboravljen.
A sve uz tvoju pomoć
Moj anđele čuvaru....
Došao si na prstima
Kako bi me usnama probudio.
Strasti je bilo u nama
Ne koliko se nakupilo,
Nego koliko je taj poljubac
Mogao probuditi.
A ona je pjenila, kipila, rasla
i davala se svojom nesebičnošću.
Onako, kao što se daje prvi put
Probuđena čulnost tijela.
Iskrena, ustreptala, nezadrživa,
Vriskavo je prštala oko nas.
Na rukama si me uvodio
U novu dimenziju ljubavi,
Usnama si podgrijavao moje želje.
Dok su se tijela uvijala jedno uz drugo.
I nije bilo grča, ni stida ni sustezanja,
oboje smo,kao na krilima snova
Živjeli za svoje želje,
Davali se bez riječi,
Iz srca, iz duše, uz pokrete,
Odavno već izazvane osjećajima...
I desegli smo zvijezde
Letom do neba.
One iste zvijezde
Gdje smo do sada hladno postojali
A sada živimo drhtavi
U isčekivanju
Trenutaka ponovnog sjedinjenja....
Pokusavam da ispunim
Svoje naručje njenom ljupkošću,
Poljupcima da opustošim, poharam,
njen sladak osmijeh, ocima svojim
da ispijem njene tamne poglede.
Ali, sve su to snovi, gdje je sve to?
Tko moze lišiti nebo njegova plavetnila?
Pokušavam shvatiti ljepotu, ali
ona mi vješto izmiče i ostavlja mi
na rukama samo tijelo.
Prevaren i umoran, vraćam se.
Kako može tijelo dotaći cvijet koji
smije dodirnuti jedino duša?
Bez obzira na sve
Slobodno dođi...
I kad poželis ljubav
Sa izvora mog srca
Slobodno dođi....
Kad strast želiš ugasiti
I žeđ umornog putnika,
Slobodno dođi....
I kad ne misliš dolaziti,
Ali te srce samo povede.
Slobodno dođi....
Bez obzira na sve....
Ljubavi
Drhtava i niježna
U srcu si mi proklijala
Na dlanovima rasteš
I procvjetaš u njegovoj pojavi.
Strasti
Duboko skrivena u meni
Dominiraš mojim tijelom
Samo kad je on u blizini.
Dovoljan je samo jedan
Njegov pogled
I jedna jedina njegova riječ
Da provališ poput vulkana
Iz mene i ne mogu te više
obuzdati..........
Nema noći
U kojoj te ne sanjam,
U kojoj ti
Ne pripadam cijela.
U kojoj nisam sva ispunjena
Dodirom naših dodira.
Nema tog buđenja koje
Može donijeti otriježnjenje.
Može samo pojačati
moju želju za tobom....
Dodirni me jutros
Kroz koprenu daljine
I ne boj se.
Dodirnut ćes samo
Razgolićenost mojih
Misli i htijenja
Prije nego ih zatvorim
U ljušturu svakodnevnice. Samo ti imaš pravo na to.....
Otkako se potreslo, srce moje izgubilo je
svoj veo i ogoljelo. Pokrij ga svojim sažaljenjem,
dragane i oprosti mi moju ljubav.
Ako me ne možeš voljeti, dragane, onda mi oprosti svu moju bol.
Ne gledaj me prezrivo iz daljine.
Povući cu se u svoj kut tuge i sjediti u mraku.
Objema rukama pokrit ću svoju golu sramotu.
Odvrati svoje lice od mene, dragane i oprosti mi svu moju bol.
A ako me voliš, dragane, oprosti mi moju radost.
Ako moje srce ponese bujica sreće, ne smij se
ovom mom opasnom zanosu.
Ako sjedim na svome prijestolju, tvoje kraljice i
vladam tobom tiranijom ljubavi svoje, ako ti
kao boginja poklonim svoju milost,
podnesi oholost moju, dragane i oprosti mi
moju ljubav i moju radost.
Reci mi, je li sve to istina, dragane, reci mi je li sve to istina?
Kad ove oči sipaju munje, tamni oblaci u grudima tvojim
odgovaraju burom.
Je li istina da su moje usne slatke kao razvijeni pupoljak
prve ljubavi?
Oklijevaju li uspomene minulih majskih noći
u mojim udovima?
Treperi li zemlja, kao harfa u pjesmama,
kad je moja stopala dodirnu?
Je li istina kako iz očiju noći kaplje rosa kada se pokažem
i da se zora veseli kada obavije moje tijelo?
Je li istina, je li istina kako je tvoja tvoja ljubav
lutala kroz vjekove i svjetove tražeci baš mene?
I kad si me našao, kako je tvoja duga čežnja
našla svoje krajnje spokojstvo u mom nježnom govoru,
toplom zagrljaju, u mojim očima i usnama,
u mojoj bujnoj kosi?
Je li istina da je tajna beskonačnosti ispisana na mom
malom i dragom čelu?
Tvoje riječi
Okrijepljuju
Umornu dušu,
Daju širinu
Mome razumu,
Vraćaju snagu
Mome samopouzdanju.
Tvoje riječi ohrabruju
I jačaju odluku u meni.
I bude novu nadu
Kako jos uvijek
Nije sve izgubljeno
I kako za nas
Još uvijek ima budućnosti.
Rekao si kako voliš moj osmijeh
I počela sam se češće smijati.
I moje riječi kako ti prijaju duši
Pa sam ti počela češće pisati.
Rekao si kako te moji stihovi ponesu
Pa sam ti ih sve češće upućivala.
A nisi znao da ti samo vraćam
Svim žarom duše svoje
Onu nesebičnu ljubav
Iskrenu i nevino čistu
Poput gorskog kristala...
Noćas sam u snovima
Upoznala ljubav.
Imala je boju tvojih očiju
I snagu tvojih ruku.
Iskrila je istim onim sjajem
Moje svakodnevne želje za tobom.
I snažila se odijekom tvojih riječi
Iz moje stvarnosti....
Noćas sam je otkrila u sebi
Zaključala je u dušu
I probudila se s tvojim
Imenom na usnama...
Kada nam se jednom
Nakon dugotrajnog traženja
Ruke stope,
Znat ćes pravu istinu
O želji, strasti, nadi i čežnji.
O ponovnom buđenju žene u meni
O nezaboravu u tvojim rukama
I želji da ne prestane nikada...
Bit ću tvoje sunce
Jutrom, kad zora potisne noć.
Dušu da ti grijem
Osmijeh vedar da ti čuvam.....
I kad zatreba,
Bit ću tvoje more.
Dok god nemire svoje
Ne budeš imao gdje utopiti.
I tvoja rijeka bit ću
Kad bujica negativnih misli
Krene nezaustavljivo iz tebe...
I luka tvoja bit ću
Kad se osjetiš umornim i ranjivim
A životne oluje prijete
Sa svih strana...
I snaga tvoja bit ću,
I ljubav tvoja bit ću,
Onog trenutka kad shvatiš
da sam ti Bogom dana...
Ako ne prihvatiš
Ovaj osjećaj sreće
Koji ti pružam,
Ovo srce na dlanu
Koje ti dajem....
Znat ću, zapravo
Kako su moje ruke
Uzalud tražile utočište
Tamo gdje im očito
Nije bilo mjesto...
Jos jedan novi dan.Opet osvanuo u magli. I ovako sve do kraja veljače, magla, sivilo, rijetko kad moguće je vidjeti komadić plavog neba. A negdje daleko, rodni grad, bez magle, okupan zrakama sunca, plavetnilom neba sto se ogledava u beskrajnom prostranstvu mora....Opet me "pukla" nostalgija...
Jutro je osvanulo
U ozračju tvoga lika
Toplo, jasno, opipljivo,
Toliko nijezno i podatno,
A istovremeno čvrsto i temeljito.
Jutro je osvanulo,
U vječnost nas je odnijelo.
Na rubu snova,
U okrilju mašte,
Rukama smo se dodirnuli
Tijelima poljubili
I u jedno se stopili....
Osjećaj je
Tako jak
Tako snažan
Tako intenzivan
Tako razarajući....
Ne , ne možeš mi
Tek tako reći
Kako je ovo samo zanos
I kako nije ljubav
Kad je svaka moja misao
Upućena tebi.
Svaki osmijeh
Zbog tebe i za tebe.
I svaki stih
Samo produžetak srca
U kojem postojiš
Samo TI i Tvoje ime...
Na tren sam te
Dodirnula u snovima
Srce mi je
Uzvratilo snažnim drhtajem
I okitilo me
Bještavilom sreće.....
Nisu to moje usne
dotakle prazninu
Samo su smanjile
broj koraka među nama
I pripremile nas za put
U neslućene visine...
Nekima početak vikenda, meni dan kao i svaki drugi.Vani sivilo, monotonija, u duši isti osjećaj. U kući tišina, nijemost i u pogledima. Više ni oni ne govore. Ni pogledi, ni kretnje. Samo slučajna , onako usputna pitanja i konstatacije, u jednoj ili dvije riječi. Kako boli praznina kad fizički nisi sam. Daleko više i muklije od fizičke samoće.
Odluka
Ovaj prekrasan dan
Želim da potrosim sama
Ne zelim ga ni skim dijeliti....
Ne, čak ni sa tobom
Jer ne znaš realnost života
Pretočiti u zajedničko NAŠE.
Jer bol prebacuješ meni
A radost grabiš samo za sebe.
I ne dolazi danas, ne trebam te.
Iskrast ću se, skloniti negdje sama,
Kako bih sama potrošila
Ovaj prekrasan dan.
I neka bude samo moj
I neka sve životno
Samo crno i samo bijelo
Postane pomalo i sivo....
Moje su želje smjele
I ne smijem ti ih otkriti,
Mogao bi ih drugačije protumačiti.
Moje usne nisu beskrvne
Žarom svoje ljubavi
Ostavljaju uzavreli cjelov,
Gdje se skrase.
Ni ruke moje nisu besplodne
Dodire strasti ostavljaju na tijelu,
kojem se predaju.
Ni duša moja nije prazna,
Kako izgleda
Ljubav u njoj već odavno boravi.
Moje su želje smjele
Ali ti ih ne smijem otkriti.
One su dio puta do mene...
Značilo bi to tvoje potpuno odbacivanje
I poraz razgolićene zene....
U ovoj sobi
Mrak je već
Zagospodario prostorom.
Plašim se
Upalim li možda svjetlo
Mogla bih te izgubiti.
U ovoj sobi
prepunoj
razmišljanja o tebi,
Plašim se
Otvorim li prozor
Mogao bi nestati za tren
A to ne želim.
U ovoj sobi
Sjeta se uvlači u kuteve
I ne da mi mira.
Plašim se
Pomaknem li stolicu
Mogla bi pjesma o tebi
Ostati nedovršena........
Petak je, po kalendaru 11. 11. sivilo i magla, tužan osjećaj oko srca, samoća šira od širina i dublja od dubina. Nedostaješ mi, anđele moj, onako, kao što mi nitko nikada nije nedostajao. Potreban si mi onako kao što mi nitko nikada nije bio potreban. Bezgranično.
A tebe nema, šutnja i oko mene i u meni i sve usporeno i sve obavijeno sivilom. Čekam te u ozračju zore, naše zore.
I nikog nema da mi piše, ni osmijeh osmijehom da mi vrati. Ni rukom da mi mahne, ni poruku pošalje.Ni trag svoj na papiru da ostavi, na zemlji , putu kojim sam maloprije prošla. Sama do bola i tužna do gorčine, pitam se ima li smisla nadati se boljem, ima li smisla čekati to nešto što ne znaš ni hoce li doći , ni da li uopće postoji?
Ali, ja ću čekati, ogrnuta plavom koprenom neba, pod velom od mjesečine, čekati svog sanjanog čovjeka, ni princa ni junaka, jednog sasvim običnog čovjeka, koji mi moze dati sreću, razumijevanje, poštivanje, sa kojim mogu naći kompromis, koji će mi bezgranično ponuditi sebe u zamjenu za mene, koji me neće iznevjeriti kad ga najviše trebam.Koje ce biti iskren do kraja i pričati istinu, ma kako boljela, ne znajući za laž. Jer u mom svijetu ne želim laži. Čekat cu ga, pod okriljem noći i znam, jednom će doći, rastvoriti koprenu oblaka i mjesečine i niježno na moje usne spustiti poljubac i šapnuti moje ime...
Tragovi prošlosti
Isprani kišama....
Naučila sam
Obazirem li se iza sebe
Gubim korak sa sadašnjošću,
U kojoj postojiš samo TI VAŽAN
I sve DRUGO NEVAŽNO
Ali sto guši do bola
I razara do ludila....
Magla. Svuda oko mene, ne vidim ni pedlja kroz prozor. Magla i u duši.Neke nedosanjanosti i nejasnoće u srcu, Različite misli vrzmaju mi se po glavi. Ima li ga negdje, postoji li negdje, traži li me negdje? Jesam li samo njegova, ili je svoje srce podijelio još s nekim? I različiti odgovori nameću se, onako kako me emocije savladavaju, kako me pozitiva ili negativa "zdrma".
I opet sam sama, nigdje nikoga, obavijena koprenom magle, u tišini svoje sobe snivam budna.Osjećam ga pored sebe, tako živo, tako opipljivo, bojim se, ako se i pomaknem, mogao bi odletjeti. Osjećam toplinu negovom dlana na svom dlanu, I bojim se, pojačam li stisak, mogao bi nestati.
O, kako sam prokleto sama fizički, a kako si prokleto pristuan u mojim mislima i srcu.I ne mogu ti se oduprijeti. Ti si svaka moja misao prije spavanja, i prva kod buđenja i tvoje ime prvo izgovaram ujutro, onako, nijemo, samo dodirujući usne.
Hoćeš li ikada doći, biti stvaran, popiti zajedno kavu samnom, ili će zelja i dalje ostati da odboljeva u meni, a ti ćes, iz daleka, samo napisati hladno "dobro jutro" i "laku noć" samo reda radi, jer si navikao i jer se bojis kako ćeš izgubiti sigurnost nečijih emocija i nečijeg srca.
Tako si mi potreban.......Kao zrak koji se diše, kao žednome voda, kao gladnome komadić kruha, kao slijepome opip jer vida nema. Nedostaješ mi, očajnički te trebam....
"Imaš ljubiti i nikome nemaš reći da ljubiš.
Cvijeće miriše, ali ne govori kako miriše.
Svijeća ti u kući svijetli, ali ne hvali se kako svijetli:
Ona nikome ne kaze : "Gle, kako svijetlim!".
Jutros sam još jednu boju
Dodala svom spektru života.
Jos jednu nijansu svijetle........
I htjedoh ti reći
Koliko si zapravo
Prisutan u meni,
Kad si svojim postojanjem
Odškrinuo vrata
Svjetlije budućnosti......
Budućnosti u kojoj više
ne gospodare
Moje toplo JA i
tvoje hladno TI
nego opet i iznova samo
Zajedničko MI......
U traženju propuštene sreće
I samo našeg raja...
I zvale me oči da zaplovim njima
I bile su tako sjajne i tako blažene
A niježnosti pune....
Bojala sam se sebe
I zato nisam htjela
jer mogla sam se utopiti u tvom pogledu
Nestati u tvom zagrljaju
Zateći se u tvom osmijehu
I potupno stopiti s bojama
Našeg izgubljenog ljeta...
Jutro, tmurno i sivo, pravo jesenje. U duši isti takav nekakav osjećaj, sjeta, tuga, osjećaj praznine. Postajem li patetična, ma to sam zapravo oduvijek, ali tako se zaista i osjećam....
Kad uvečer krenem na počinak, kažem samoj sebi kako ću ujutro sigurno biti drugačija, kako ću zagrliti pticu, koja će me na svojim krilima odvesti u neslućene visine i daljine, gdje caruje sreća, gdje nema apatije, ovog osjećja beznađa i mirenja sa sudbinom.A svako novo jutro donosi nepoznanicu više, rastu u meni samo tuga i očaj, sto nemam snage istrgnuti se iz okova i promijeniti nešto u svakodnevnici. Nemam snage, neću, ne mogu ili mi nema tko pomoći. Ne znam, ali uvijek ostajem na istome.
A onda osjetim onaj miris dunje u sebi i na trenutak mi prodje tisuće misli kroz glavu. Miris dunje mi moze pomoći, kad udje u nozdrve i dušu i razgali mi cijelo tijelo.
Gledali ste film "Sjaj u travi", sjećate li ga se jos uvijek.....Kod mene budi divne uspomene. Žao mi je sto imam samo ovaj ulomak pjesme iz istoimenog filma.
Koliko sam samo puta pročitala ove rečenice, koliko ih puta izanalizirala i svaki put na drugi način doživjela. Podijelite samnom ljepotu ovih riječi, zaista ih vrijedi pročitati..
