Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
subota,31.12.2005.
Silvestrovo
Večeras, zagrlit će se godine dvije,
Stara će na počinak zasluženi otići
A Nova ce na njen tron zasjesti...
U magičnost tog trenutka treba se uvući.
Kad svi počnu sa odbrojavanjem
Isčekujući spajanje kazaljki u ponoć
Eksplodirat će nebo nad gradom
I ona će, tako jednostavno, doć.
Tada osjetit ćeš, znat ćeš sigurno,
Kako je taj trenutak magije pripao nama.
Kako sam u isčekivanju godine Nove,
Isčekivanje tvoje potvrdila sama.
Prvi zagrljaj, zanosan i drhtav,
Poklonit ću ti svom dubinom svog bića,
I prva misao godine Nove bit ćeš ti,
I prvi poljubac bit će nazdravljanje, umjesto pića.
I osjetit ćeš misao moju, neizgovorenu
Kako se negdje, s tvojom,sudara na pola puta
I znak to će biti kako smo duše svoje spleli
I kako i ljubav zna čekanje nagraditi,kad se ne luta.
I znat ćeš kako je ono nježno izgovoreno:
"Budi uvijek uz mene!" samo tebi namijenjeno.
Naslonjena na tvoje rame prošaputat ću samo:
"I dogodine ovako sretni i zauvijek zajedno!"...
Zagrljaji postoje da nas niježno opuste,
Da u njima nađemo mir,spokoj i sreću.
Da se sakrijemo od ružnih događanja
I da nam pruže snagu i potporu još veću.
I kad majka dijete svoje u zagrljaju čuva,
Toplinom i ljubavlju svojom krijepi ga i snaži
Smiruje mu snove i ljulja to tijelo, malo. svoje
I u njega usađuje svu bezbrižnost i sve draži.
U tvome zagrljaju je najljepše, sigurno znam.
Tu sam sklupčana, meka, sretna i savijena.
Tu živim i spavam naslonjena na grudi tvoje
I svojim srcem u tvoje sam srce sva upijena.
I svaki tvoj pokret, tvoj damar osjetim na sebi,
Kao da, spontano, drhtaj drhtajem se vraća.
I sigurna sam, u toj jedinoj luci svog spasa
Ti smiruješ me, jer tvoja smirenost sve nemire nadjača.
Kad bih morala neki drugi zagrljaj pronaći,
Ne bih sigurno, nikad, tako sretna bila.
Jer ono što me jedino toplinom ispunjava.
To je sigurnost i niježnost samo tvoga krila....
Nisam se promijenila, vjeruj mi,
Možda ti se učinilo samo tako,
Još uvijek sanjam našu ljubav
I u šarenilu snova izgubim se lako..
Još uvijek sanjam u bojama ljubavi,
Plavo, kad niježno me vodiš kroz snove,
Zeleno, kad trčimo poljima sreće ,
I crveno, kad srca prema ljubavi plove.
Nisam te zaboravila, vjeruj mi.
Noći ljubavi ne zaboravljaju se olako.
Samo sam malo let Svemirom usporila,
Jer i na Zemlji moramo živjeti nekako.
Samo sam ljubav zrelošću obavila,
I ne ljutim se više na glupe sitnice,
I ne pravim problem tamo gdje ga nema,
I ne sakrivam od istine više svoje lice.
Sada te volim iskreno, čulno i zrelo,
I ljubav valjda ima svoja odrastanja.
Odrasla sam i ključ moga srca je kod tebe
I samo ti znas put prema njemu i šifru otvaranja.
Samo za tvoje oči postojim!
I molim druge, neka me ne gledaju,
Neće im se svidjeti sjaj moga oka
i pogled upućen samo TEBI.
Za tvoje ruke sam samo rođena.
Jedino one znaju strast u meni probuditi.
Ugasisti plamen mog vrelog tijela
I ponovo me iz iskre u plamen pretvoriti.
I za tvoje usne jedino živim.
Dvije propupale trešnje sto slast
I nektar ljubavi samo meni daruju,
I sto jedine govore kad riječi nema.....
Za tvoje srce u mome jedino imam mjesto.
Za ničije više ono nije predviđeno
I ničije više ne može ni voljeti,
Ni ugostiti u svoj raskoši i ljepoti.
Za tvoje tijelo sam samo spremna
Jedino ono me zna otkriti
Jedini ono zna pronaći trag vremena u meni
I pružiti mi sve ono zbog čega postojim
Zbog cega sam , zapravo, i rođena....
Dodirnuo si me poljupcem,
Pomilovao pogledom,
Razniježio stihom.....
Uzvratila sam ti drhtajem.
I kad sam otvorila oči
Još uvijek je tvoj lik
Lebdio pred mojim očima,
Još uvijek sam tvoje ruke
Osjećala na svom tijelu,
Još uvijek je miris tvoga tijela
Gospodario prostorom
I hranio moje nosnice....
Tvoj glas je plovio mojim mislima,
prsti su ti pleli najljepšu pjesmu
Strasti, dodira, nijeznosti i ljubavi.
I bio si tu, uz mene,
Gotovo sam te mogla dodirnuti,
Ali, da sam se samo na tren pomakla
Nestalo bi sve te čarolije i
Buđenje moje bilo bi sasvim obično....
I neću se pomjerati, jer te trebam,
Uzvraćam ti samo drhtajem.....
Oči i dalje ostaju otvorene.
Jer samo ti znaš kako, i kad smo budni,
I na javi, mi uvijek, jedno drugo, sanjamo....
Čestit i blagoslovljen Božić. Neka vam betlehemska svjetlost podari
mir, sreću, radost, veselje; neka vas u životu prati smijeh, pjesma i
polet; neka vas služi zdravlje, ako ne odlicno, a onda najbolje što može;
i neka vam srce protka ljubav i zadovoljstvo. Ispružite ruke prema nebu,
prema ljudima oko sebe i darujte im svoju ljepotu duše, okrepljujući
na taj način same sebe.
Svim na zemlji
Svim na zemlji mir, veselje,
Budi polag Božje volje.
To sad nebo navješćuje
I glas s neba potvrđuje.
Dobre volje svaka duša
grijeha neka već ne kuša
Nego hvali, diči Boga,
Što je posl'o Sinka svoga.
Sinka svoga, Boga moga,
S Ocem, Duhom jednakoga
Duhom Svetim začetoga
Od Djevice rođenoga.
i svima onima koje sam izostavila,ali nenamjerno, jer je nemoguće
"upratiti" sve koji posjete blog,te onima koji me posjećuju
na blogu i čitaju moje tekstove ne ostavljajući komentare,
kao i anonimnim prolaznicima koji ostave poneki trag.
Večeras. na Badnje veče,
Dodirnut ću te mislima svojim.
I zagrlit će me osjećaj sreće
Jer će i tvoje dragocjeno prisustvo,
Toplina tvoja i dodir ruke,
I osmijeh na licu i zanos u glasu,
Biti stvarni, drhtavi, ali i opipljivi.
Daškom mašte, na krilima misli,
Brzinom sanja, stopit će se srca.
I pokloni pod borom ostavljeni
Srcem, ljubavlju i zanosom,
Bit će ispisani i u strast upakirani.
I znat ćeš, osjetit ćeš,
Čežnjo moje čežnje,
Mirisu moga mirisa,
Srce moga srca,
Kako je tanka granica
Izmedju jave i sna.
Večeras, na Badnje veče,
U toplini našeg gnijezda
I uz upaljene svijeće,
Srce ce moje šaputati
Molitvu, od čežnje - čežnji.
I znat ćemo oboje
Kako nas je
Ista misao dodirnula
I ista molitva vezala
I ljubav i strast
Na vječno
trajanje obvezala.
Dobro ti jutro, najdraži,
Čežnjo života moga!
Ako misliš kako me nemaš
Stalno, toplu uz sebe,
Varaš se, zaista.
Nisam te ni zaboravila,
A niti zapostavila,
A niti pronašla
Nekoga boljeg od tebe.
Osjetiš li navalu
Strasti i ljubavi u sebi
Znat ćeš sigurno
Pjesma je posvećena tebi.
I sve pjesme moga života
I pjesme moga tijela
Stalno klize od mene - tebi.
I ne pitaj otkud u meni
Sve to toliko snažno i nakupljeno,
Kad znas, tijelo te je čekalo željno,
Da bi se samo tebi predalo.
Saznat ćeš, i kad ne pišem o tebi,
Jedini Anđele moga srca,
U svakoj pjesmi moći ćeš pronaći
Dio što samo za tebe kuca.
I zato, čežnjo moja,anđele,
Zvijezdo vodiljo moja,
Pjesma si moja i nada.
U mom srcu postoji i više od riječi
Nego sto ih možeš pročitati sada...
Tvoje su me oči gladne!
Pogledom me svojim proždireš,
Istovremeno uzburkavajući
Valove strasti u meni.
Tvoje su me ruke željne!
Toplinom dlanova da me osjetiš,
U zagrljaju da me stisneš čvrstom
I toplinom naručja ovekovječiš.
Tvoje me je tijelo žedno!
U grču ljubavi i strasti
Sva moja čula želiš osjetiti
I zauvijek sačuvati u sebi.
Kada bih ti htjela reći,
Gdje započinju i
Gdje prestaju sve te
Putenosti žene u meni,
Ne bih znala istinu reći.
Jer te putenosti traju,
Neprekidno naviru i traju
Prelijevajući se između
Tebe i mene i obrnuto.
Kada bih ti željela reći,
Istino moja jedina,
Rekla bih ti to samo
Dodirima, poljupcima
I vječnim i uzajamnim
Davanjima i primanjima.
Svitanjem, zorom
I ljubav naša opet zori,
Budi se i plamti novi žar.
Dodire ti osjećam,
Vrelinu prstiju
Kojima raspliceš
Nagost mog tijela.
Žarom svojim
Ispituješ jačinu
Strasti u meni,
A ja se predajem
U sladostrasnom osjećaju
Naših sudaranja.
I dok me odvodiš u svijet
Neslućenih visina,
Tvoje oči, tako drage,
Tako sjajne i užarene,
Niježno mi poručuju
Koliko je ogromna
ljubav i strast ,
Sreća i glad zamnom,
Koju osjećaš u sebi...
Noćas me opet
Obuhvati svojim pogledom,
Dodirni svojim rukama,
Obaspi svojim poljupcima...
Neka zadrhtim od
Slatkog osjećaja strasti
I ljubavi, u istom trenutku,
Punoće davanja i primanja.
Pa kad me dodirneš,
Osjetit ćeš, gotovo,
Kao da si dodirnuo vulkan,
Gnijezdo Rajske ptice
Kraljevstvo vječite svjetlosti.
Onda me uzmi u svoje ruke
I ne ispuštaj me iz njih,
Da ne odletim, u ljubavi
Nemjerljive i bezvremenske visine,
Bez tebe, radosti moja.
Samo me drži u rukama,
Stisni me čvrsto uz sebe.
I ništa ne govori, šuti.
Zatvori oči i prepusti se,
I gorljiva tijela sama ce reći
Sve sto trebaju znati
Dvoje koji se tako silno ljube.
Sada, kad si se
Uselio u cijelo moje biće.
U moje tijelo, moju dušu,
Srce moje i snove moje.
I zagospodario mojom sviješću
I mojim razumom.
Sada, kad si konačno
Tu, uz mene,
Nijemo ti pokretima
I dodirima poručujem:
Ti si moja želja,
I sreća moja,
I bit moga postojanja.
Snaga si moja,
I ljubav, još dovoljno
Neopjevana.
I strast si moja
Vrtlogom tijela što
Uvireš u moju čulnost,
Pa je obilježavaš
Čulnošću svoga tijela.
Čeznja si moja
Kad si daleko,
Ali samo okom
Kad te ne vidim.
Drugačije si stalno
Prisutan u meni,
Pa čežnja progovara
Tvojim glasom.
Sad, kad si se
Konačno uselio
U cijelo moje biće, Stvarnosti moja,
Predajem ti se
Bespoštedno....
Još me ne budi!
Ne izvlači me iz ovog
Stanja blaženstva
I bezgraničnog uživanja.
Jednaka je sada
Snaga u nama.
Nema više
Dijeljenja na pola,
Jer, ako si ti,
Onda sam i ja,
I ljubav i sreća,
I radost i strast,
I punoća naših davanja.
Još me ne budi
Iz ovog stanja blaženstva.
Pusti moje tijelo
Neka još upija
Nektare naše ljubavi.
I još ostanimo jedno,
Prije nego nas zora
Otrijezni i podijeli
Na dva tijela
Sa samo jednom dušom...
Nije bio potreban dodir,
Da zapali vatru strasti u meni.
Nije bilo potrebno
Ni tvoje fizičko prisustvo.
Da bi se mašta uskovitlala
I prštavo razbuktala.
Samo je tvoja riječ
Zagospodarila razumom,
I tvoj je glas
Izazvao drhtaj sreće,
I pohotljivost
Žene u meni.....
Ako sam zraka sunca
U tvojoj kosi
I plavi nemir mora
U tvome oku.
Ako sam srce tvoje
Srcem zasluženo
I tijelo žene
Tvojim tijelom
Kršteno i ovjenčano.
Onda, neka i ova sreća
Što izbija iz moga bića
Bude znak i vjera,
Kako sam tvoja svjetlost,
Tvoja snaga i tvoja želja,
Oduvijek priželjkivana,
A ovaj put i dosanjana....
Postoje riječi koje su glas prvih misli koje se bude rođenjem prvih
sunčevih zraka. Postoje rečenice koje ostavlja svako buđenje dana u meni.
I upravo ove riječi koje ti šaljem jesu potpis novog svitanja, novog dana u
meni. I ove riječi, darovane od novog dana, želim podijeliti i darovati tebi.
I ako osjetiš toplinu u ovoj poruci, to nije samo od sunca ovog dana, nego
to je toplina zraka nade koja se uspinje zajedno sa suncem na horizontu
ovog mog dana. Neka i tebe ogrije, neka dospije i do tvoga srca i učini ga
jos većim kako bi i drugi oko tebe, poput mene, osjetili toplinu tvoje dobrote.
I uvjeren sam da je ovaj dan jest nagrada onima koji su jučer znali boriti se i
koji ne odustaju od svoje svakodnevnice i borbe koje donosi. I ako si jučer pala,
ne boj se, prihvati ruku koju ti život danas pruža i ustani i nastavi dalje.
Na dan zaštitnice vida, svetice i mučenice iz III. stoljeća Sv. Lucije,
13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika. Njezine proklijale
vlati zasjat će uz svjetlost svijeća u svom zelenilu na sam Božić.
Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost
njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
Povedi me sa sobom
Kad god to poželiš,
U naš zamišljeni svijet
Bez bola i tuge,
Gdje vladaju sreća i zanos
I gdje se voli za sebe,
A ne za druge...
Tamo ćes mi sreću i svijet
Pokloniti na svome dlanu
I onu žutu ružu nedosanjanu
A samo nama , u snovima, znanu.
I tamo cu putenost svoju
Darovat tebi, dosad nedarovanu.....
Povedi me sa sobom.
Na krilima snova
U rajska prostranstva
ljubavi i strasti.
Gdje zajedno, čekat ćemo zore
I zajedno, na počinak, ići
Bez osjecaja strepnje,
Krivnje, tuge i straha,
Na krilima ljubavi, do zvijezda se dići..
Gdje ce moj dlan u tvome sretan biti,
Moje srce u tvome postojati,
Moja opijenost tvojom biti uzvraćena
I strast ogromnom strašću nagrađena.
I ja konačno, slobodna i samo tvoja
Bit ću ti nagrada za strpljenje i vjernost,
Jer dugo si čekao moje oslobađanje,
Sada smo zajedno i idemo u vječnost......
Tamo gdje se rađaju stihovi
Postojanje je
Ili velike tuge ili velike radosti.
U toj lavini emocija
Jedino smo sposobni
Riječi izbaciti u bujici,
Suzu izmamiti u krajičku oka
Onu radosnicu ili suzu tuge.
I nema te sile koja može
Zasjeniti tugu ili pomutiti radost,
Nema te kiše koja može
Isprati sjećanja ili sputati ljubav.
Nema tih granica koji se mogu
Razvući i opstati u mislima.
Nema te sumnje koja može
Uništiti sjećanje ili ublažiti sjaj ljubavi.
Tamo gdje se rađaju stihovi
Mjesto je ili velike tuge ili velike radosti.
Ali uvijek je to samo jedno mjesto
Naša duša, naše srce, naše biće....
Toliko tuđe, a toliko naše.
Ponekad toliko poznato, a
Ponekad toliko neprepoznatljivo....
Kad tugujemo
Povlačimo se u samoću.
Za dva koraka smo dalje
Od one naše zvijezde,
Što nam je predodređena
Kao vječna pratilja.
Anđelu čuvaru tada
Zaklanjamo put do sebe.
Zatvaramo vrata svim prijateljima,
A najdražem biću ne govorimo nista.
Puštamo ga da sam sve shvati,
Iako nije fer....
Kada tugujemo, kada nas bol savlada,
Udaljujemo se tada od svih.
I umjesto da ih sve pustimo
Da uđu u našu osamu,
Ispuštamo samo grčeviti krik:
"Ostavite nas same!"
Ponekad nesvjesno
I povrijedimo i
Za srce ugrizemo.
A jedino što dobijemo je
Da tonemo samo još dublje
U tugu i samoću...
Danas sam tužna, jako tužna. Kao da su se sve tuge svijeta slile
u ovo moje srce pa ono hoće da pukne, da provali, da eksplodira.
Nije ljubav u pitanju, ne zadaje samo ona bol srcu. Ima i drugih
boli što znaju i boljeti i moriti, što znaju dušu "razdrmati" da se
ponekad upitamo "Je li pošteno i zašto baš ja?" A odgovora niotkud.
I brodimo mjesecima , godinama, skupljamo snagu tek da preživimo,
u ovom svijetu svakodnevnih stresova i životarenja, jer
živjeti je danas, izgleda, veliki luksuz. I baš kad nam se učini da na
horizonut, tamo negdje u daljini, vidimo svjetlo nade i spasa, kao da
nas neka ruka povuče natrag, "nalijepi " nam novu etiketu tipa"još tuguješ,
nisi još spremna za sreću" i ostajemo osupnuti i tako tužni u tim svojim
osjećajima...
Imam snage i mogu se boriti, ali , kad vas "poklopi" naprije jedna, a onda
na nju dodju jos dvije ili tri tuge, u isto vrijeme, treba to znati i moći
izdržati.
Kako sam poznata kao "veliki borac" i kako se zapravo nikada u životu ne
predajem tako lako, odbolovat ću ja i ove tuge, proći će i ovi dani u kojima
nema odgovora na ona pitanja stalno sebi postavljana....Uz sve to, držim se
one "svoje" :
Glavu gore, nabaci osmijeh broj tri (onaj široki, veseli) na lice i
samo naprijed, idemo dalje.....Mogu ja to...!!!!!!!!
Svaki dan je nova prilika.
Svaki dan je nova rečenica u knjizi života i svako jutro jest ono
veliko slovo s kojim započinje ta rečenica. Ovom porukom samo
želim te podsjetiti koliko toga ovaj dan nosi u sebi, tolike mogućnosti,
jer i ovaj dan je prilika za novi početak, i ovaj dan te nuka da oprostiš
drugima, i ovaj dan je poziv da u drugim prepoznas nešto lijepo i izazovno
i da to iskusiš i osjetiš svim svojim osjetilima. I ovaj dan nudi ti mogućnost
da promijeniš neke stvari u sebi i oko sebe ako se odlučiš riskirati i izaći iz
svoje svakodnevnice. I ne dopusti da na kraju ovaj dan bude tek prazna
stranica u knjizi tvoga života, nego umoči pero svoga srca u tintu radosti,
ljubavi, nade i dobrote, te učini da i današnja stranica bude šarena.
Samo me čvrsto drži za ruku,
Onako, kako ti to samo znaš.
Premostimo daljinu,
Prevladajmo zbunjenost
I odvažimo se.
Bit će to novi osjećaj u nama
I nova spona ljubavi
I novo saznanje:
Kako je lijepo dobiti ovakvu poruku i osjetiti se vrijednim i nekome potrebnim.
Dragi prijatelju, znaš da sam uvijek tu, kad god ti zatrebam, u bilo
koje doba dana i noći, moja prijateljska ruka je pružena prema tebi.
Ma nije zapelo, ali danas sam odlučio da moja poruka bude poruka, iskaz
moje zahvalnosti, jer današnji dan ima posebnu važnost za mene, te je
ujedno poziv meni da pogledam iza sebe, ali i ispred sebe. Ono što danas
ne mogu sakriti jest upravo osjećaj zahvalnosti. Vjeruj mi da sam zahvalan
što postojiš, što sa svojim riječima svaki dan me podsjećaš da uvijek ima
jedan razlog više za življenje. Što na neki način budiš i izvlačiš iz mene ono
najbolje, najizvornije. Neka ova poruka bude moja molba da i dalje umećeš
sebe nesebično u u moj život, da i dalje pomoću tebe ispisujem stihove svoga
života. I ova zahvalnost se rađa u dubini moga srca, baš tamo gdje si posijala
sjeme svojih riječi prihvaćanjem mene kakav jesam. Ova moja zahvalnost jest
krik radosti moje duše, jer svjesna je da netko potvrđuje njezin smisao.
I za kraj, kako je Thomas Moore napisa:" ljudi običavaju da dobra djela i usluge
njima posvecene zapisuju u mramor vječnosti, a uvrede u pijesak
prlaznosti, neka ova poruka bude znak da su tvoje riječi i tvoje postojanje
uklesane u mramor moga sjećanja, i da si ti ugravirana u jednom kutku
moga srca. I što više kazati ti, nego,jednostavno, veliko HVALA!!! (M. B.)
Otišao si poražen
Mojom neslobodom,
Obeshrabren
Mojom neodlučnošću,
zatečen
Svojim nerealnim željama.
A ja te i dalje čekam
Na istoj onoj stanici života,
Sa obje ispružene ruke,
Tijelom spremnim na predavanje
I mislima upućenim samo tebi...
Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesečine u travi,
idući ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.
Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
Sreća je prozirni toranj.
Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noć im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.
Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
rađaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vječnost prirode.
Meni, kao čestitka za Svetog Nikolu, kao poklon od dragih prijatelja....Hvala vam
svima, od srca....
Kad me za dobro jutro docekaju ovakve rijeci, ne mogu odoljeti, a da ih
ne stavim na blog. Hvala ti, dragi prijatelju, svaka tvoja jutarnja poruka
je kao melem na ranu, kao prosvjetljenje, kao ono sto mi daje snagu da
idem naprijed. Zahvaljujem se nebesima sto su mi te poklonili za
prijatelja.Uz tekst ide i fotografija, koju sam dobila uz ovu poruku....Neka
poruka bude cjelovita i originalna...Lijepo je znati kako nisam sama i
zaboravljena....
i na početku ovog novog dana pitam se što napisati i kako te pozdraviti!? Neka moj pozdrav bude u znaku nade, jer nada nije samo jedna od vrlina nego je razlog življenja. Neka ti ovaj dan doista bude u znaku nade jer bez nade život je poput pustinje. Nada je kao voda koja čini našu svakodnevnicu tako bogatom. I na kraju, optimizam uvijek prebiva pod drvetom nade. Neka te kroz ovaj dan ne napusti strpljenje i povjerenje u sebe i druge. Baš mi padaju na pamet Nietzscheove riječi da strast ne zna (is)čeki(va)ti, i upravo ono tragično u ljudskom životu počiva i ima svoje korijene u "ne znati nadati se i čekati". Živi i ovaj dan u nadi da nećeš biti zaboravljena!!!! (M.B.)
Zoki, prijatelju, hvala i tebi...Tvoje su poruke uvijek slikovite, sa samo par rijeci...
ovaj put uz "ćin-ćin" i ovu slicicu i i meni je u posjet stigao Sveti Nikola...
I tebi, dragi Daniele, prijatelju sto me uvijek podizes, kad pokleknem...hvala na ovako lijepim rijecima...
dobro vecer!
sigurno nisi u stanja da sada pises, znaj ima neko daleko tko misli na tebe. laka noc.
I tebi, dragi Miki, prijatelju iz daleka, od srca zahvaljujem....uvijek
si uz mene kad mi je teško, puno mi to znači...
Zaista ti zelim sve najbolje, samo moras ti da odlucis kojim je putem najbolje
da krenes.Sada pozdrav i nadam se da ces javiti kako ti je, a ja ti zelim
uspjesan dan, s nadom dace sve biti ok.Miki
Dragi Željko, kako ti znas popraviti dan, hvala ti na lijepim klavirskim
kompozicijama koje mi šaljes i koje mi uvijek uvesele dušu...ja ti ni onim
virtualnim kolačima i virtualnom kavom to ne mogu vratiti....Hvala ti, dragi
prijatelju....iz daleka....
Hajde, hajde... ovdje si uvijek potrebna. Inace polako se i ja
oporavljam od 'nevaljalog' vikenda. (Željko)
Mail od mog prijatelja iz djetinjstva, koji me uvijek i rasplače i oraspoloži, hvala ti!
"Tko je kristalu oduzeo sjaj, tko se usudio toj kristalnoj duši ući u unutrašnjost i nanijeti joj bol. Stići će ga gnjev Anđela, gnjev Nebesa i moj gnjev, jer ti, prirodni, gorski kristalu, dušo blistava i čista, srce ogromno i spremno da svima pomogne i pruži sebe nesebično...ti zaslužuješ samo najbolje, samo ono uzvišeno, ono što nitko drugi još nije niti pomislio da dobije. Ne znaju oni,
, roso moja jutarnja, kakvu dušu ti imaš, ne znaju oni kakav život ti živiš, kakve si ti golgote prošla , koji je tvoj križni put bio. Ne znaju oni, sto te ranjavaju, koliko u tebi snage ima i koliko ti imaš drugih oko sebe da te čuvaju i štite. Ne znaju, srce kristalno, da u svakoj tvojoj riječi ima više ljubavi nego u svim njihovim srcima zajedno.
Tko mi je to jučer zarezao , pokušao brusiti dijamant duše tvoje, tko se usudio, drznik, da ti
naudi, ti najveći sjaju jednoga dana i najčistija i najprozračnija dušo ovoga svijeta.Jednog će dana taj doći Bogu na istinu i saznat će sto je uradio.Uz tebe sam, zajedno sa tvojim Anđelom čuvarem i na mene uvijek možeš računati, kao i do sada. Prijatelji zauvijek...."
Izbacujem te iz srca.
Potpuno svjesno
I odvažno ti poručujem: Odlazi mi iz snova
One su samo moj svijet. Odlazi mi iz mašte
Ne trebam te u njoj. Odlazi mi iz srca
Odavno ne gospodariš njime. Odlazi, zauvijek odlazi
Ostat ćeš samo uspomena
I mrtva slova i riječi
U mojim pjesmama.
U srcu mi je bol
Zbog tebe,
Zbog neke zaboravljive
Suze na mom licu,
Zbog glupe svađe i patnje,
Radi tvog odlaska.
Rekao si kako je bolje
Zaboraviti sve
Zajedničke snove,
Sve želje i maštanja,
Sve nade u koje smo
tako dugo ulagali sebe.
Zbog svega toga
Što više nemam,
Zbog mene i tebe,
Osuđena sam na samoću.
Sve ti vraćam
I ljubav i sreću
I radost naših predvečerja.
Sve ti vraćam
I ne tražim ništa u zamjenu.
Sve ti opraštam
Jer bol ljubavi se oprašta
Jer ugasloj ljubavi se ne zamjera.
Sve ti opraštam, sve ti vraćam
I naše šetnje i naše susrete,
Duge šutnje i zajedljive primjedbe.
Što ce mi sve to sada
kad nemam tebe,
Kad je i svađa nešto što me drži,
Kad si uz mene, makar i stran...
Vraćam ti tuge naših rastanaka
I maglovita, hladna sjećanja,
Ali ti nikada ne mogu vratiti
Onu polovinu tebe u sebi,
Što treperi u mome tijelu
I plače, plače za nama...
Ni glasa, ni ruke,
N osmijeha sto blješti
I Moj osmijeh mami.
Ni dodira poput pjene
Kad niježno me zagrli.
Ni suze, ni odjeka tuge.
Samo praznina i
Navikavanje na nešto
Čega više nema
Čak ni pod zrakama duge.
Darujem mu ga svakog jutra,
Otkidam ga sa usana
I prenosim na njegove vrhove.
Ono mi vraća bljeskom sunca.
Darujem mu ga neprestano,
Otvaram mu cijeli svoj svijet
I zajedno klizimo po obroncima.
Ono mi vraća bljeskom sunca.
Ponekad mi vraća i kišom
I burom sa svojih vrhunaca,
Ali svejedno, darujem mu osmijeh
Svakog jutra, jer kći sam Biokova.
(Zahvaljujem Marijanu na prekrasno snimljenoj i odabranoj fotografiji
"Supetar, 06.08.2005." . Hvala ti od srca, što si dozvolio da je postavim
na svoj blog, kao dodatak ovoj pjesmi!)
Kada jednom dođe kraj,
Kada se ugasi ljubav
I riječi postanu suvišne,
A pogled bude okrenut
Na drugu stranu.
Tada nastupa period tišine,
Tada je praznina ogromna,
Bol u grudima ne prestaje
I drhtaj u tijelu ne jenjava.
I želje se množe s jedne strane,
A s druge padaju, neutješne, u vodu.
Samo se oči bore sa suzama
I nada sa zaboravom
I nijedna pametna misao
Da se nađe kao izlaz,
Kad ti je najpotrebnija.
Noćas ću u snovima
potražiti tračak tvoje ljubavi.
Nađem li je
Sakrit ću je u dubinu srca,
Među naše uspomene.
Usplamtjelo će srce
Samo meni moći reći
Koliko je ta ljubav
Postojana u meni.
Ti nećeš ni znati,
Ni osjetiti, ni slutiti
Kako ti nešto nedostaje,
A meni će i ta tvoja sitnica
Biti dovoljna za opstanak.
Jesi li došao
Na krilima vjetra
Nošen sudbinom?
Ili te je privukao
Miris raspuknuća
Zrele dunje?
Nije mi važno,
Važno je
Da si došao.
I evo, stojiš predamnom
Otvorenog srca,
Nudiš mi se na dlanu
I ja ne mogu odoljeti
Čaru ovog trenutka,
Iskrenosti nesavršenstva.
I pružila sam ruku tebi
Pa je, ili odgurni,
Ili prihvati,
Jer i moj je svijet
Sličan tvome.
U biti potpuno isti,
Savršeno nesavršen.....
Bilo nam je lijepo dok je trajalo,
Dok si mi zvijezde skidao sa neba.
I sve je odjednom samo odletjelo,
Kao što sve ode, kad najviše treba.
Ne žalim se, stvarno, nisi ti kriv tome,
Ja sam sama sebi ovaj put kriva,
Što sam tvoje riječi ozbljno shvaćala
I slijepo ti dozvolila da slomiš mi krila.
Pa sad sve to boli i traje u meni,
Kao kad je rana, otvorena, živa.
Tvoje riječi lažne, kao sol na rani,
Bole i na javi i kada se sniva.
I idem sad dalje, život me jos čeka.
I staza je puno, al* jedna je prava
I moja će noga, pipajuć po mraku
Otkrit baš tu pravu, sa jos malo žara.
Sivilo mi muti oči
Miris kadulje nadražuje nosnice,
Nosim dio Dalmacije u srcu.
Daleko sam
Žude mi oči
Za napreglednim, plavim prostranstvom.
A oko mene betonski zidovi
OČajan, težak, ustajao zrak
Gradskog asfalta.
Negdje u mom srcu
Masline zriju,
Grožđe, smokve....
Dalmacija daleko...
Ovdje samo misao
I stručak kadulje
Među stranicama knjige....
Dalmacija u srcu i sjećanjima...
(zahvaljujem se Marijanu na savrsenom snimanju i odabiru fotografije uz ovu pjesmu,
Supetar, 05.08.2005. Hvala ti iskreno i od srca!)
Došla sam te noći
U kopreni od mjesečine
Na rukama dvije
Zvijezde repatice.....
Ušla ti u snove, u misli,
U srce ti zavirila...
I nigdje me više
Nije bilo u tebi....
Ostala sam
Samo u zaboravu,
Negdje u
Zakutku tvoga sjećanja
I u svojim stihovima...
Sjeti se ponekad
Dozvoli da ti uđem u san.
Ja ne uzimam,tek tako, poglede
Ukradene negdje na ulici
Niti ometam tuđe snove i
Neprekidna maštanja.
Pomisli na mene
I ne reci ništa.
Zaboravi sve nevažne
Susrete u sjeni.
Ljubav se čuva za nas
Ona je pohranjena
U dubini naših osjećaja.
Sjeti se ponekad.
Ti znaš,
Ja ne ulazim silom u san,
Ja ne kradem
slučajne poglede s ulice,
Ja ne proklinjem istinu
Kad za to nemam razloga.
Ja želim samo jedno
Malo, malo sjećanje
I ništa više......
U tamnom plaštu noći
Nemir mi razdvaja dušu.
Budna sam
A sanjam kako si kraj mene.....
Kovitlac mojih misli
Sagradi naglo lice tvoje
Pa onda ruke, tijelo, kosu
I ja padam u vrtlog
Teške i turobne samoće.
Zašto je sve to samo san
I zašto sam sama
Kada svaka žila moga tijela
Vapi za tvojim dodirom?
Kako pronaći mir i sreću
Kada ni sunce sa tvoga lica
Ne briše bore tame i sjete?
U tamnom plaštu noći
Zatvorila sam prošlu ljubav
U zakrvavljeno srce.
I čini mi se, tugo moja
Samoća je jos veća
Kad te ne sanjam..
Ne mogu naći spokoj i sreću
Ne mogu pobjeći od tebe i tvog lika
I preostaje mi jedino
Da se domognem tvoje sjenke
Kad ne mogu imati tebe....
Hvala ti na svim divnim riječima koje mi upućuješ,
Hvala ti na ljubavi koju mi poklanjaš,
Hvala ti na osjećaju sreće koji mi pružaš,
Hvala ti na sebi, što mi se nesebično dajes,
Hvala ti sto si uz mene i kad je najteže.
Hvala ti, snago moja!Zahvaljujem anđelima
Što su mi te poslali i često se pitam: Jesam li te zaslužila?
Ako sam tražila
Malo istine
U tvojim očima.
I besplodnost
Naše ljubavi htjela
ponovo učiniti plodnom.
Misao o nama
kao samotnjacima
Pretvoriti u stvarnost
zajedništva.
Sjećanje uz sliku na stolu
Pretvoriti u - dodirni me,
kraj tebe sam.
Jesam li tražila previše,
Ili si se ti uplašio?
Znam
Kako daleka kao sjena
Lutam tvojim mislima
Ponekad u predvečerje
Kad te samoća guši
Između zidova sobe.
Znam
Da se često pitaš
Da li je uopće trebalo
Nastaviti i ovako,
Kada se snovi teško
Mogu pretvoriti u stvarnost.
Znam
Da je želja
Još uvijek jaka,
I da ti ruka zadrhti
Kad poželiš dodirnuti
Pramen moje kose.
Znam
Kako boli....
Znam i osjećam....
Za utjehu
Ni meni nije ništa lakše...
Makar se potrudi
I u ime starih vremena,
Postoji sigurno netko
Tko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju,
Ne narušivši svoj savršeni ples
Zaboravio me položiti u krevet
I ostavio me da stojim
Svezanu čvrsto
na putu
Sa srcem zarobljenim kao i prije
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi jos čist
Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.
Gdje si sada? - nedostaješ mi,
Gdje si ove noći
Kad zvijezde trepere nad gradom?
(Srce je moje zvijezda).
Kuda lutaš ove noći
Dok se moji uzdasi za tobom
Gube u nemirima
I dok mi suze upijaju pore jastuka?
(Suze su moje biseri).
Gdje si nestao noćas,
Ostavljajući me potpuno samu,
A noć odmiče i krade mi san.
(Zaustavi vrijeme svojim dolaskom).
Zašto te nema onda kad ja to želim
I kad patim i čeznem za srećom?
(Molim te učini me sretnom)
Vrati se zauvijek u moj svijet,
Ne odlazi nikada više,
Ne dozvoli da se pitam s kim si,
Ne dozvoli da izgubim nadu.
Jednostavno dođi
Tvoje te mjesto čeka,
Ovdje je , kraj mene...
Volim te uvijek!
I kad sam ljuta i kad sam sjetna,
I kad sam tužna i kad sam sretna,
I ushićena kad sam, ili se osjećam bijedna.
Jednostavno, tebe sam uvijek žedna.
I uvijek gladna sam poljubaca tvojih,
Uvijek i u sve većim količinama
Čežnja si misli i strasti mojih.
Jer tebe se ne može nevoljeti.
Ti si ono sto mi je Bog poklonio,
Da mi nadokandi sve izgubljene bitke života.
Ti si moja ljubav i moja snaga,
Moj život i moja vjera.
Jedino sam tvoja i zauvijek tvoja, jer
Ti si jedini čovjek kojem pripadam cijela.
Još malo
Za jedan topao osmijeh
Stvorit ću vremena,
Za slučajni dodir ruke
Naći ću način.
Još malo
Za oči boje mora
Što će u moju dušu
Uvući sreću.
Što ce u moje ruke
Usaditi niježnost.
Jos malo
Za jedan trenutak i vječnost
I ti ćes mi pokloniti
Sjaj svoga jutra
I ti ćeš mi dati osmijeh
našeg svitanja.
Još malo
Ostani ovdje
Za jedan niježan susret
Da bi te jedno veliko srce
Zadržalo u sjećanju
Do ponovnog susreta...
Između jutra i večeri
Prisutan si u mojim mislima.
Izmeđju večeri i jutra
Gospodariš mojim snovima.
Ali nedostaje mi tvoj stvarni dodir
Riječi izgovorene na uho,
Ruka u ruci i niježni zagrljaj.
Nedostaje mi tvoja blizina
U kojoj granice između jave i sna,
Iako tako tanke i neprimjetne,
Itekako znaju bolno odjeknuti
U saznanju kako si daleko,
Nikada dalje nego sada.
Večeras sam te trebala
Kao zrak koji dišem.
Tijelom mojim da kolaš
Venama da se širiš.
Večeras sam te čekala
Spremna za susret u snovima
I još jedan savršen let do neba.
Večeras sam te tražila,
Rukama dodirivala prazninu,
Uzdahom razbila tišinu
I postala bolno svjesna
Na nepremostivu daljinu.
"Zvijezde u tami
Cvjetovi zlatni
Vrijeme ljubavi traje, kao beskraj
Pripijena tijela sve do vjecnosti
Gore u vatri, neizmjernih strasti
Diram te njezno, kao cvijet
Ispijam polen tvojih latica
Negdje u noci, zvuci balada
Dozivjeli smo ljubav, kao bajku sna
Smijesimo se, zagrljeni, suncem novoga jutra."
-----------------------------------------------
Ovo sam pokupio negdje samo za tebe, dunjo mirisna.....
ispisala si divne stranice ....uvjek cu se rado vracati tebi u posjete
......do citanja.......(ovo sam htio staviti tamo na blog, ali nisam uspio,
ostavljam ovdje za dugo sjecanje .....tvoj prijatelj....)(Gvozd)
A ja sam, dragi prijatelju, umjesto tebe to prebacila na blog, jer znam
sa koliko si iskrenosti sam to želio uraditi, unatoc kratkim trenucima
slobodnog vremena koje imas. Hvala ti i navrati na blog, a naša nas
Dalmacija čeka, da joj se vratimo u njedra, pa makar i na kratko...
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
