Bilo nam je lijepo dok je trajalo,
Dok si mi zvijezde skidao sa neba.
I sve je odjednom samo odletjelo,
Kao što sve ode, kad najviše treba.
Ne žalim se, stvarno, nisi ti kriv tome,
Ja sam sama sebi ovaj put kriva,
Što sam tvoje riječi ozbljno shvaćala
I slijepo ti dozvolila da slomiš mi krila.
Pa sad sve to boli i traje u meni,
Kao kad je rana, otvorena, živa.
Tvoje riječi lažne, kao sol na rani,
Bole i na javi i kada se sniva.
I idem sad dalje, život me jos čeka.
I staza je puno, al* jedna je prava
I moja će noga, pipajuć po mraku
Otkrit baš tu pravu, sa jos malo žara.
Post je objavljen 04.12.2005. u 11:17 sati.