Kako je lijepo dobiti ovakvu poruku i osjetiti se vrijednim i nekome potrebnim.
Dragi prijatelju, znaš da sam uvijek tu, kad god ti zatrebam, u bilo
koje doba dana i noći, moja prijateljska ruka je pružena prema tebi.
Ma nije zapelo, ali danas sam odlučio da moja poruka bude poruka, iskaz
moje zahvalnosti, jer današnji dan ima posebnu važnost za mene, te je
ujedno poziv meni da pogledam iza sebe, ali i ispred sebe. Ono što danas
ne mogu sakriti jest upravo osjećaj zahvalnosti. Vjeruj mi da sam zahvalan
što postojiš, što sa svojim riječima svaki dan me podsjećaš da uvijek ima
jedan razlog više za življenje. Što na neki način budiš i izvlačiš iz mene ono
najbolje, najizvornije. Neka ova poruka bude moja molba da i dalje umećeš
sebe nesebično u u moj život, da i dalje pomoću tebe ispisujem stihove svoga
života. I ova zahvalnost se rađa u dubini moga srca, baš tamo gdje si posijala
sjeme svojih riječi prihvaćanjem mene kakav jesam. Ova moja zahvalnost jest
krik radosti moje duše, jer svjesna je da netko potvrđuje njezin smisao.
I za kraj, kako je Thomas Moore napisa:" ljudi običavaju da dobra djela i usluge
njima posvecene zapisuju u mramor vječnosti, a uvrede u pijesak
prlaznosti, neka ova poruka bude znak da su tvoje riječi i tvoje postojanje
uklesane u mramor moga sjećanja, i da si ti ugravirana u jednom kutku
moga srca. I što više kazati ti, nego,jednostavno, veliko HVALA!!! (M. B.)
Post je objavljen 07.12.2005. u 15:15 sati.