Nekima početak vikenda, meni dan kao i svaki drugi.Vani sivilo, monotonija, u duši isti osjećaj. U kući tišina, nijemost i u pogledima. Više ni oni ne govore. Ni pogledi, ni kretnje. Samo slučajna , onako usputna pitanja i konstatacije, u jednoj ili dvije riječi. Kako boli praznina kad fizički nisi sam. Daleko više i muklije od fizičke samoće.
Odluka
Ovaj prekrasan dan
Želim da potrosim sama
Ne zelim ga ni skim dijeliti....
Ne, čak ni sa tobom
Jer ne znaš realnost života
Pretočiti u zajedničko NAŠE.
Jer bol prebacuješ meni
A radost grabiš samo za sebe.
I ne dolazi danas, ne trebam te.
Iskrast ću se, skloniti negdje sama,
Kako bih sama potrošila
Ovaj prekrasan dan.
I neka bude samo moj
I neka sve životno
Samo crno i samo bijelo
Postane pomalo i sivo....
Post je objavljen 12.11.2005. u 07:34 sati.