Jutro, tmurno i sivo, pravo jesenje. U duši isti takav nekakav osjećaj, sjeta, tuga, osjećaj praznine. Postajem li patetična, ma to sam zapravo oduvijek, ali tako se zaista i osjećam....
Kad uvečer krenem na počinak, kažem samoj sebi kako ću ujutro sigurno biti drugačija, kako ću zagrliti pticu, koja će me na svojim krilima odvesti u neslućene visine i daljine, gdje caruje sreća, gdje nema apatije, ovog osjećja beznađa i mirenja sa sudbinom.A svako novo jutro donosi nepoznanicu više, rastu u meni samo tuga i očaj, sto nemam snage istrgnuti se iz okova i promijeniti nešto u svakodnevnici. Nemam snage, neću, ne mogu ili mi nema tko pomoći. Ne znam, ali uvijek ostajem na istome.
A onda osjetim onaj miris dunje u sebi i na trenutak mi prodje tisuće misli kroz glavu. Miris dunje mi moze pomoći, kad udje u nozdrve i dušu i razgali mi cijelo tijelo.
Post je objavljen 09.11.2005. u 07:29 sati.