I nikog nema da mi piše, ni osmijeh osmijehom da mi vrati. Ni rukom da mi mahne, ni poruku pošalje.Ni trag svoj na papiru da ostavi, na zemlji , putu kojim sam maloprije prošla. Sama do bola i tužna do gorčine, pitam se ima li smisla nadati se boljem, ima li smisla čekati to nešto što ne znaš ni hoce li doći , ni da li uopće postoji?
Ali, ja ću čekati, ogrnuta plavom koprenom neba, pod velom od mjesečine, čekati svog sanjanog čovjeka, ni princa ni junaka, jednog sasvim običnog čovjeka, koji mi moze dati sreću, razumijevanje, poštivanje, sa kojim mogu naći kompromis, koji će mi bezgranično ponuditi sebe u zamjenu za mene, koji me neće iznevjeriti kad ga najviše trebam.Koje ce biti iskren do kraja i pričati istinu, ma kako boljela, ne znajući za laž. Jer u mom svijetu ne želim laži. Čekat cu ga, pod okriljem noći i znam, jednom će doći, rastvoriti koprenu oblaka i mjesečine i niježno na moje usne spustiti poljubac i šapnuti moje ime...
Post je objavljen 10.11.2005. u 14:28 sati.