Još jedan novi dan. Jos jedan isti, u nizu dana koji se smjenjuju. "Ni snizilice ni povisilice", samo monotonije. Više mi ni utorak ni petak nemaju neko značenje, vikendu se ne radujem jer ga nemam. Monotonija, ravnodušnost, rezigniranost, apatija.....
Još jedan dan u kojem će sve biti po zacrtanoj shemi, onako kako su drugi odredili, ne kako ja želim.U kojem ce moje ja vapiti za osjećajem slobode, a moja stvarnost me sputavati u okovima obveza koje me stežu svaki dan sve više.
Lijepo zvuči čuti kako si dobra supruga, dobra majka, dobra domaćica, ali, gdje je tu ono moje,gdje sam tu ja gdje su tu oni moji snovi u kojima sam sve drugačije zamišljala i u kojima je bilo vise niježnosti, pažnje, razumijevanja, strasti, topline, kompromisa, podstreka. Gdje su se izgubila vremena držanja za ruke, onako ovlaš nabačenih poljubaca i ruke preko ramena. Gdje su vremena kad sam radosna i prpošna trčala livadama svoje mladosti, stazama života i vjerovala kako mogu dosegnuti nebo. Sada, u meni samo miris dunje podsjeća kako sam živa i kako još mogu puno, puno toga dati. Ali samo mogu, jer zapravo, imam li to kome dati, a da bude znao i cijeniti.
Post je objavljen 08.11.2005. u 08:05 sati.