četvrtak, 30.01.2014.
Ne volim januar...
Ne volim savršenu bjelinu snijega. Presavršena do iritacije, koja me podsjeća na sve moje bjeline koje su se vremenom pokazale puno manje bjeljima.
Ne volim siječanjsko oštro sunce koje me podsjeća na svu toplinu, koja se pokazala kao jako malo topla.
I na odlaske i tužne umrljane potpise na papirima.
Mislila sam kada zavolim zimu, zavoljet ću tada sebe..cijelu..
Možda hoću..jednom..
Pokušao me privoljeti da ju zavolim.
Uz posebne vrste čaja, savršene fotografije onih predivnih zimskih prizora od kojih zastaje dah..
Inje, staklenasto krhke sige, nepomućena noćna bjelina tako nevina i čista, bez šumai tragova ljudi, koji su tuda prošli..
Ima nešto čarobno u tome..mislila sam..
A on je uvijek volio snijeg, zimu i sjeverne krajeve...
Dugo već planira otići..
Snježni krajevi nikada neće biti moje odredište...
Na odlaske i priče o njima, otupila sam već. Slušam ih, kao što slušam vijesti, koje se vrte iz dana u dan. I znam da uvijek budu.
Da li će zaista otići, nisam baš sasvim sigurna. Kao niti u to, kako ću se osjećati u tom trenutku.
Znam da su mi odlasci, light motiv koji me prati. I znam da ostavljaju svoj trag.
Na koži, kosi, tijelu, koraku..
Na lomljivosti..onoj staklenoj..
Život je nepredvidiva stvar. Većinom se nikada ne dogodi ono što očekujemo. Potpuno potvrđeno znam.
On se događa, kao što se dogodi snježna mećava i ruši sve pred sobom. Bez mnogo najava, bez plana i očekivanosti.
I pomete sve ono, što nam se činilo poznato, pa se snalaziš kako god znaš..
I živiš, bez plana, dan po dan..
Ne volim zimu. Nikada se vjerojatno neću naviknuti na toliku čistoću, nevinu bjelinu i savršenu idilu.
Ne vjerujem joj.
Sumnjičavo joj možda zavidim, ljubomorno prezirem tu savršenu tišinu, onu predivnu svjetlost , kada počinjem ne spavati, već insomnično lutam nekim svojim daljinama.
Samoća je nešto čega sam željna.
Sve manje pričam, sve više upijam riječi.
Pomno odabrane, zahtjevno odabrane knjige..
Pa se osjećam nahranjeno njima.
Zimom se nikada nisam uspjela nahraniti.
Kao što to mogu jesenjim bojama, proljetnim slatkim nemirom vjetra, ljetnom vrućinom i vodom koja čisti i hrani i daje..
Pa se hranim samo onim zimskim vedrim noćima, u kojima se bjelina tako savršeno presijava . I u toj fluidnosti, osjećam se prozirno i golo.
Ali nahranjeno sobom.
Ipak...ne volim januar. ..
- 23:23 -
nedjelja, 26.01.2014.
Gorki okusi odlazaka
Prošlo je dosta vremena, od kada sam napisala jedno pismo.
I zaboravila na njega.
A onda me, u samo nekoliko dana, jedan natječaj , kao i okus čokolade, pomiješan sa riječima o odlasku, podsjetio na njega.
Nemoj misliti, da ćeš slatkoćom čokolade sa okusom višnje, koja me podsjeća na ljeto, kupiti zaborav..
Zaborav sam si poklonila još davno..
I opet..neki dan, kada sam riječi upućene tebi, poslala u svijet..
.......
Tebi..
Ti si stvarno znao čekati.
I čekao si dugo sva moja dočekivanja na noge, sve slobodne padove, sve vrtloge u krugu, ispisivanja i prepisivanja sebe same
I ne znam više jesi li me kupio izdržljivošću čekanja , riječima kojima me se uvijek moglo kupiti mada sam otkazala svim njihovim dilerima da izbjegnem onaj zlatni šut ili time što dišeš mirom što je meni uvijek bilo nedostižno
A ja se dugo nisam usudila osjećati tako golo bez strastvene želje da pokrijem svoj dah da ga netko ne uhvati
I baš kada sam onako samozavodljivo spojila kasnoljetni nokturno i jesenju sonatu boja i baš kada sam se usudila zaviriti ispod sjaja, boja i nagosti potpunog ogoljenja rekao si da odlaziš
Odlasci...oni su meni poznata tema, light motiv života, pauza između nota, akord koji mijenja dur u mol u jednoj, jedinoj sekundi
I znaš...ja ipak nisam apstraktni stih nošen vjetrom, ja nisam neuhvatljiva misao, riječ koja nestaje sa šuštavim lišćem ili prvim snijegom
Znaš kako dišu moje ruke i znaš da li mi je tuga u kosi
A ona prebiva opet ovdje no ja znam šta je žudnja koja lomi
Teško je vrijeme oko nas..nekako baš nije stvoreno za ljubav
Ali mi smo se ionako uvijek voljeli tražiti..odlaziti i vraćati se
Možemo još samo zgrabiti koji trenutak za sjećanje , ostaviti tragove na koži, udahnuti dah duše...
I znaš da ti ja nikada neću reći one riječi ali ću ti ostaviti potpis na koži
I sakrit ću te nježno u točki na ramenu gdje već dugo ne puštam bilo koga
I nikada se neću pozdraviti s tobom jer znam da se duše sreću u onom plesu kiše i vjetra
Poklonit ću ti dva, tri uramljena stiha na duši da ih čitaš u hladnim noćima sjevera za kojima tako žudiš
I ono što ostane kada se obrišu sve riječi, sjaj i boje
Ispod kože, ispod misli koje se vole igrati sa mnom
Poklonit ću ti svoju tišinu
Ponesi ju u svom dahu
..........
Postoji onaj trenutak pred...ja već dugo bježim od njega
Preskočiti ga bilo bi tako lako
Prehodati ga, obrisati, lukavo ga doskočiti, istrgnuti i uz vragolasti osmijeh baciti u vjetar
Čekanje samo pojačava intenzitet čežnje
Ljepotu trenutka ili količinu tuge
Onaj leptirasti trenutak pred "volim te"..
Pred poljubac koji se čeka dugo...
Ili onaj tako lomni, onaj koji pretvara u prah, trenutak pred kraj...
Ali usuđujem se ovaj put hodati po tom trenutku, hodati po svom rubu
Granicama sebe... pored tebe
Tvoja M.
- 00:31 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 18.01.2014.
Po čemu miriše kraj?
I potpisi mogu plakati.
Taj je bio najtužniji u mom životu.
Po čemu miriši kraj?
Po sudskim hodnicima.
Po umrljanim potpisima koji drhte. Po ružnim slovima na papiru.
Po ljudima koji su se jednom jako voljeli. Oni, koji su znali svaku točku na tijelu onog drugog, sada su hladni pogledi u sudnici.
Kraj ne miriši po kraju. On miriši po uplakanim potpisima.
I po mučnom mirisu kave i žamoru u sudnici.
...............
On me našao u svijetu virtuale. Onom imaginarnom, iluzornom, lažnom.
Sviđale su mu se moje riječi i muzika koju slušam. A možda sam ga samo podsjećala na njegovu bivšu. Postoji neka sličnost.
Tada je bio urednik lokalnih novina. Pitao me želim li pisati. Oduvijek sam željela pisati kolumnu. Sviđala mi se ta forma.
Našli smo se i pričali satima. Vrijeme je brzo prošlo. Nazvala me starija kćer da ih je otac došao vidjeti i otišao za pola sata.
Osjećala sam da me moje kćeri trebaju. Bilo je to zadnji put kada ih je vidio...
Prošle su godine...
Po čemu miriši kraj? Po uplakanom dječjem glasu u slušalici.
Kolumnu u novinama nikada nisam napisala.
..............
Valentinovo prezirem. Došao je sa najljepšim prstenom i najvećim buketom.
Ruže su mirisale po prevari. Dugo ih već ne volim.
Izraz lica odavao je krivnju.
Po čemu miriše kraj?
Po skupom nakitu i velikom buketu cvijeća.
Po zadnjem vođenju ljubavi koje miriši po nekom drugom.
"Ona je iz Ukrajine. Zove se Natalija. Sretan sam s njom"...rekao je uskoro...
I ispričao mi je sve o njoj. Kao da sam mu sestra, sestrična, najbolja prijateljica, mama, a ne netko, s kim je proveo desetljeće svog života.
Nisam rekla mnogo. Samo sam pila ukrajinsku votku.
Po čemu miriše kraj?
Po žestokom mirisu votke ispijanoj poput vode.
Po mučnini drugoga dana.
Nikada više nisam popila votku.
Da li je Natalija iz mjesta pokraj Kijeva, zaista bila ljubav njegova života, nikada nisam saznala.
Saznala sam samo što znači odreći se vlastite djece.
Po čemu miriše kraj?
Po bezbroj dječjih pitanja. Po dječjim rastrganim snovima.
Prepolovljenim i strganim u djeliće stakla.
Po "Mama, a zašto ja nemam tatu?"
........
Nas su uvijek spajale i razdvajale riječi. Često puta poput mostova među nama, često poput neizrečenih praznina, koje ruše sve.
Po čemu miriše kraj?
Po ustajaloj ljubavi, nedostatku zraka i riječima koje su poput omče oko moga vrata. I stežu me preduboko.
Prije godinu dana postao je moj urednik. Novine su zaboravljene i počeo je s portalom.
Ja sam ipak postala kolumnista. To mi je bila želja koju mi je ostvario.
Ostvarivala sam i ja mnoge njegove.
Dok se nisam osjetila poput jeftine robe.
Po čemu miriše kraj?
Po čokoladi sigurno ne.
"Kakav čaj voliš?"..pitao me nedavno. Kao da će miris mog omiljenog čaja promijeniti bilo što.
Ali uz miris cimeta ne mogu reći "gotovo je"..
Miris cimeta je moj najdraži miris. I on ne može biti miris kraja.
Ili neke slatkasto kisele arome citrusa..limuna, naranče, limete, grejpa..
Naranča je meni simbol potpunog predavanja. Kad ju zagrizeš tako jako i sokovi cure do zemlje. I još dublje.
A miris se u sobi osjeća još satima.
I uvuče se u odjeću, u svaku poru na prstima, u nokte, u kosu, u tragove..
Po čemu miriše kraj?
Po potrošenim riječima bez pokrića.
Po priznanju sebi.
Nikako po cimetu.
On je miris početka.
......
- 15:41 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
četvrtak, 16.01.2014.
Zašto više ne mogu napisati pjesmu?
Stih traži nježnost.
Pjesma zahtijeva snenost.
Ja već dugo ne mogu napisati stih..pjesmu..
Jer pjesma je blagost..
I zbog sve te bijede i tuge u kojoj se nalazi većina, a moja mekoća snažno reagira...
Zbog svih tih brojki na Zavodu i svake starice i starca koje susrećem svakodnevno dok prolazim gradom, a oni traže pokoju bocu u svakoj kanti, u svakom kontejeneru.
I mnogi koji ne spavaju noćima, već zbrajaju i oduzimaju, dok djeca spavaju.
Pa se pitaju kako dočekati kraj mjeseca.
I sva ta djeca koja žive život ispred ekrana, izolirana u nekim svojim pričama. I jedna djevojka , u školi moje kćeri, koja si je oduzela život.
Pa ne spavam već noćima, razmišljajući, što mora biti u toj mladoj glavi da učini tako nešto..
I zbog sve te ravnodušnosti koju nalazim u svakom pogledu..gdje god da pođem...
I sve hladnoće ljudi koji postaju ledenog srca.
I pokušala sam već bezbroj puta, napisati poneki stih, makar haiku..neku pjesmu, da razbijem svoju tugu..
I vjerojatno bi to bili najtužniji stihovi .
Kada bi mogli nastati.
Kada bi se mogli roditi...
I gledam kako se mnogi razbacuju velikim riječima. Oni koji su nespremni za bilo kakva djela.
I puna su im usta riječi.
A ja više ne mogu žvakati tako lako.
Pa pljunem sve te riječi i razmišljam o nekim toplim i snenim i blagim i mirisnim riječima..
I ne osjećam im više miris.
I pomislim ponovo da bih baš mogla napisati pokoji stih ..
Ali ustajala ljubav zahtijeva priču . I miris potrošenosti i roka trajanja traži dužu formu.
Hladnoća ne stane u pokoji stih, ona je rez nožem, dug i dubok.
Prodire kroz kožu tako jako i boli zauvijek..
I gledam djecu..i moju i tuđu, napuštenu od očeva, kojima se zameo svaki trag.
I kako da onda napišem stih?
Kako da napišem pjesmu?
Možda jednom..mislim si...Ili nikada više
Hodam svojom provincijom i želim samo otići.
Što dalje.
Zalupiti vrata i ne vraćati se nikada.
Možda ću tada moći vratiti svoj stih...
- 16:36 -
ponedjeljak, 13.01.2014.
Obrisana pogrešnost
Napisala sam jednom davno..
studeni, 2012.
Brisanje pogrešnosti
"Nekako se bojim M.
Bojim se tih novih početaka, nismo više djeca."...pričao mi je dok je govorio o djevojci koju je upoznao i koja baš i nije neki temelj za sreću.
To je pričao D. kojeg znam iz vremena kada smo itekako bili djeca, kada su se susreti dogovarali nekom telepatijom jer bi nam tada vjerojatno riječi poput sms-a ili društvenih mreža zvučale kao znanstvena fantastika. Vrijeme kada smo zaista vjerovali da ćemo mijenjati svijet jer rat je bio završio i sada samo mogu doći neka bolja vremena, slijepo smo vjerovali. Mirisalo je po dimu cigarete, nekom jeftinom vinu i rocku. Onaj tko nije znao riječi svih Azrinih pjesama zaista se čudno gledao. Status frajera nije se tada zasluživao modnom markom , velikim automobilom ili povećom svotom u novčaniku . Ili je to bio samo svijet viđen mojim kaleidoskopom nekih drugačijih tonova?
D. je uvijek birao pogrešne žene. Od studentice književnosti koju je najiskrenije volio i već tada bio siguran da će život provesti s njom, mada je ona u nekom drugom gradu, osim što je voljela pisati mnoge pjesme, voljela ljubiti mnoge muškarce.. Bila je tu i žena za koju je pričao da mu je završavala rečenice, voljela baš onu muziku koju žena njegova života jednostavno mora voljeti, ona s kojom je mogao pričati danima i noćima. Ali ona ipak nije mogla pričati s njegovim tijelom jer voljela je neko drugačije tijelo. Tijelo žene.
Bile su tu i mnoge druge koje mu jednostavno nisu sjele. Poneka kava, koja kriva riječ, pogled, gesta, onaj krivi osmijeh. Nema onog "klika"..govorio mi je nebrojeno puta.
Ili je samo odustao od pogrešnosti. U međuvremenu je studentica književnosti postala pjesnikinja čiju sam zbirku pjesama nedavno pronašla u knjižnici svoga grada, ona koja je voljela žene je otišla daleko za svojom srećom a mnoge druge su samo proklizale kroz zaborav.
Sada nismo više djeca ali ja i dalje ponekad razmišljam o onom nekom "kliku" koji je toliko potreban mom najdražem prijatelju i da li neki jednostavno biraju pogrešnost. Sada se rijetki susreti događaju telepatijom a sms i društvene mreže brišu svu nostalgičnu romantičnost susreta. Ne mislimo više da možemo promijeniti svijet već jedino sebe. Moj svijet i dalje , nakon mnogo godina, dvije kćeri i propalog braka, mnogih lomova i odlazaka, možda i previše stihova s posvetom, ima miris po rocku , dimu cigarete a riječi Azrinih pjesama i dalje znam bez greške. Status frajera zaslužuje onaj koji voli život i zna voljeti. Ima poneki lom u sebi i zna živjeti s njim. Usuđuje se gledati moju srž a da ne pobjegne poput djeteta.
I razmišljajući o D. pred očima mi se pojavljuje slika djevojke koja šeće nekim drugim gradom uz rijeku u kojoj je uvijek tražila svoj odraz, sa obaveznom bilježnicom u torbi, da ne zaboravi onaj stih ili dva koje joj je donijela ta ista rijeka. Djevojku koja je i tada u svojim studentskim danima voljela svoje samoće i mislila da neki jednostavno biraju pogrešnost.
I odabrala ju, nedugo poslije toga. Ali zaslužila puno više stihova u torbi.
A nježna dječja duša mog prijatelja koji još uvijek poput bajkovitog princa iz bajke, ranjivog ali tako odlučnog da nađe mada priznaje da se boji, izaziva neku djetinju toplinu u meni. Toplinu koja mi govori da još uvijek, unatoč i bez obzira, postoje muškarci dječjeg srca, ranjivo krhki, iskreno odlučni, neumoljivo predani svojoj jedinoj misiji života. Da izbrišu pogrešnost.
.....
siječanj 2014.
Moj dragi prijatelj je nakon mnogo brisanja, obrisao pogrešnost, a ja sam ispisala još mnogo riječi i kupila njegove stope, da obrišem svoju pogrešnost...
- 10:09 -
ponedjeljak, 06.01.2014.
Jeftina roba
Kada sam ušla u njegov stan sa bocom crnog vina, jedini miris koji me zapuhnuo poput bure, bio je miris ustajalog zraka. Trebao bi malo pustiti zraka, instinktivno sam pomislila, ali mu to nisam rekla. Osjetila sam samo neku slabost u koljenima, u grlu i srcu. Zapažala sam detalje u njegovoj sobi, koje do tada nisam, iako sam tu bila mnogo puta. Neuredno pospremljen krevet i razbacane stvari, jako su me smetale. Ne znam zašto, nisam nikada bila neki čistunac. Neoprane čaše, zgužvana plahta, mnogo čikova u pepeljari. Nisam mogla dokučiti, možda starim, pa me takve stvari, smetaju sve više.
Dao mi je čašu, crne mirisno slatke tekućine, a ja sam samo trebala malo zraka. Da prodišem. Da prodišem od te ustajale ljubavi koja me je gušila. Ispijala sam vino poput vode, jer sam bila žedna svježine. Svježine od svih tih ustajalih riječi, potrošenih u svojoj navici, od svih zamrznutih obećanja, koja se nikada nisu i neće ispuniti, od toga što sam se prodala u bescijenje.
Ponekad mi zaista dođe muka od te neke svoje velikodušnosti. Od neprekidnog davanja .
Da li svi nosimo svoje granice sa sobom, pa ih kršimo zbog nešto nježnosti i slatkog očekivanja, pomiješanog sa razbijanjem samoće ili ih preskačemo i prodajemo se jeftino zbog onoga što naivno i dječje nazivamo ljubav?
Ispijala sam vino i iako nisam mnogo popila, kao da sam sa svakim svojim teškim gutljajem ispijala svoja promašena i neispunjena očekivanja.
Kada sam tako snizila svoje dosta visoke kriterija, pitala sam se u sebi, praveći se da ga slušam.
Htjela sam mu reći mnogo toga, dok je on uporno pričao o poslu, događajima u našoj provinciji, mnogim prijateljima, koji su se pokazali kao neprijatelji, a ja sam samo htjela presjeći taj čvor kojim smo bili neraskidivo povezani. Barem sam tako mislila.
Zapetljani tako jako, da se sami nismo mogli otpetljati.
A bio bi dovoljan samo jedan kirurški precizan i silno oštar rez. Trebam samo skalpel, kojim ću te prerezati od sebe.
Pokušavala sam prožvakati svu tu bujicu riječi, prožvakati i samljeti u one najsitnije djeliće, da ih mogu nekako progutati. No, moguće je bilo jedino ih pljunuti. Sebi u lice.
Nakon što je bacio mnoge riječi, koje svejedno nisam čula, grlio me i privijao se uz mene poput djeteta. Onako naoko nježno, mada mi je svaki njegov pokret i dodir djelovao nekako očajnički patetično. Osjetio je vjerojatno tu distancu i jaz koji se uvukao između svake naše riječi, između svakog našeg prsta i pokušaja da prekinemo tu agoniju. Ili sam samo tako mislila?
Možda me je trebao samo odlučno poljubiti, umjesto svih tih riječi i grljenja od kojih sam ostajala bez zraka.
Možda je zapravo on između sve te dječje ranjivosti, pomiješane sa slatko gorkom srećom, bio samo on. Iskren do dubine svog postojanja.
Nije me previše zanimalo. Umorila sam se od pitanja i nedobivenih odgovora. Porezala sam se previše puta na njega, kao i na neke druge, tako da nisam marila previše.
Samo sam se osjećala jeftino . I vino je bilo takvo.
Kada sam si spustila cijenu, da bih postala poput nekog jeftinog Merlota?
Kada sam postala poput robe na tržnici, kojom se ljudi cjenkaju dok ne spuste cijenu?
U glavi mi je bubnjala svaka njegova riječ i dok je govorio o mom egu i kako me voli unatoč svemu, samo su mi sekvence svega što smo prošli zajedno, bubnjale i sijevale u svoj njihovoj udarnoj oštrini. Koja fizički boli.
Kako te izbrisati s kože? Koža pamti najbolje.
Trebala bih te strugati nečim oštrim, poput britvice koja skida sve dlačice s tijela. I znam da će ostati krvavi ožiljak.
I poneki potpis. Miris kojeg neće moći izbrisati ništa. Možda tek miris nekog drugog.
Sumnjam.
Sjetila sam se riječi svoje mame. Bila je tako prokleto u pravu, iako joj se to nikada, nisam usudila priznati. Niti budem. To znam već sada.
Jedina je koja me uvijek čitala svojim pogledom.
Samo da otvori prozor...mislila sam, ali te riječi nikako nisu izlazile van. Počela sam pričati i ja, nadajući se valjda, da ću riječima istjerati taj ustajali zrak iz sobe, tu ustajalu ljubav,kojoj je prošao rok trajanja. Pročitala sam i datum, već je prošao.
Kada mi je drugi dan napokon donio novac, koji sam davno zaradila, osjećala sam samo još jedan rez u ruci, kojom sam ga primila. Posao i ljubav teško idu zajedno.
I željela sam baciti te novčanice, pa da možda odlete nekome, tko će osjećati sreću zbog njih. Tko će ih doživjet,i kao poklon s neba.
Poput balona, koji se ponekad stvore, pa im se djeca vesele, kao najvećem poklonu.
I novac sam dala mami. Kao da joj se želim ispričati, za sve svoje riječi nevjerovanja. Kao da želim kupiti njenu vjeru u sebe.
I zaboravila sam na njih. U trenu.
I otišla sam te nemilosrdno sastrugati sa sebe.
- 14:01 -
