ponedjeljak, 13.01.2014.
Obrisana pogrešnost
Napisala sam jednom davno..
studeni, 2012.
Brisanje pogrešnosti
"Nekako se bojim M.
Bojim se tih novih početaka, nismo više djeca."...pričao mi je dok je govorio o djevojci koju je upoznao i koja baš i nije neki temelj za sreću.
To je pričao D. kojeg znam iz vremena kada smo itekako bili djeca, kada su se susreti dogovarali nekom telepatijom jer bi nam tada vjerojatno riječi poput sms-a ili društvenih mreža zvučale kao znanstvena fantastika. Vrijeme kada smo zaista vjerovali da ćemo mijenjati svijet jer rat je bio završio i sada samo mogu doći neka bolja vremena, slijepo smo vjerovali. Mirisalo je po dimu cigarete, nekom jeftinom vinu i rocku. Onaj tko nije znao riječi svih Azrinih pjesama zaista se čudno gledao. Status frajera nije se tada zasluživao modnom markom , velikim automobilom ili povećom svotom u novčaniku . Ili je to bio samo svijet viđen mojim kaleidoskopom nekih drugačijih tonova?
D. je uvijek birao pogrešne žene. Od studentice književnosti koju je najiskrenije volio i već tada bio siguran da će život provesti s njom, mada je ona u nekom drugom gradu, osim što je voljela pisati mnoge pjesme, voljela ljubiti mnoge muškarce.. Bila je tu i žena za koju je pričao da mu je završavala rečenice, voljela baš onu muziku koju žena njegova života jednostavno mora voljeti, ona s kojom je mogao pričati danima i noćima. Ali ona ipak nije mogla pričati s njegovim tijelom jer voljela je neko drugačije tijelo. Tijelo žene.
Bile su tu i mnoge druge koje mu jednostavno nisu sjele. Poneka kava, koja kriva riječ, pogled, gesta, onaj krivi osmijeh. Nema onog "klika"..govorio mi je nebrojeno puta.
Ili je samo odustao od pogrešnosti. U međuvremenu je studentica književnosti postala pjesnikinja čiju sam zbirku pjesama nedavno pronašla u knjižnici svoga grada, ona koja je voljela žene je otišla daleko za svojom srećom a mnoge druge su samo proklizale kroz zaborav.
Sada nismo više djeca ali ja i dalje ponekad razmišljam o onom nekom "kliku" koji je toliko potreban mom najdražem prijatelju i da li neki jednostavno biraju pogrešnost. Sada se rijetki susreti događaju telepatijom a sms i društvene mreže brišu svu nostalgičnu romantičnost susreta. Ne mislimo više da možemo promijeniti svijet već jedino sebe. Moj svijet i dalje , nakon mnogo godina, dvije kćeri i propalog braka, mnogih lomova i odlazaka, možda i previše stihova s posvetom, ima miris po rocku , dimu cigarete a riječi Azrinih pjesama i dalje znam bez greške. Status frajera zaslužuje onaj koji voli život i zna voljeti. Ima poneki lom u sebi i zna živjeti s njim. Usuđuje se gledati moju srž a da ne pobjegne poput djeteta.
I razmišljajući o D. pred očima mi se pojavljuje slika djevojke koja šeće nekim drugim gradom uz rijeku u kojoj je uvijek tražila svoj odraz, sa obaveznom bilježnicom u torbi, da ne zaboravi onaj stih ili dva koje joj je donijela ta ista rijeka. Djevojku koja je i tada u svojim studentskim danima voljela svoje samoće i mislila da neki jednostavno biraju pogrešnost.
I odabrala ju, nedugo poslije toga. Ali zaslužila puno više stihova u torbi.
A nježna dječja duša mog prijatelja koji još uvijek poput bajkovitog princa iz bajke, ranjivog ali tako odlučnog da nađe mada priznaje da se boji, izaziva neku djetinju toplinu u meni. Toplinu koja mi govori da još uvijek, unatoč i bez obzira, postoje muškarci dječjeg srca, ranjivo krhki, iskreno odlučni, neumoljivo predani svojoj jedinoj misiji života. Da izbrišu pogrešnost.
.....
siječanj 2014.
Moj dragi prijatelj je nakon mnogo brisanja, obrisao pogrešnost, a ja sam ispisala još mnogo riječi i kupila njegove stope, da obrišem svoju pogrešnost...
- 10:09 -
