ponedjeljak, 30.12.2013.

Moja vizija ili...važno je usuditi se

Volim napraviti analizu godine koja je iza mene. To mi je nekako već ritual kao što je drugima, pečenje mnogobrojnih kolača, kupovina i gužvanje po dućanima, frizura i šminka za novogodišnju noć. Ne žalim ni za čim. Nikada. Bilo je samo onako kako je moglo biti. Bila sam ono što je bio moj maksimum. Tada.
Prošlosti se obično cinično smijem u lice. Ponekad se nasmijem i sebi, svojoj naivnosti, beskrajnoj vjeri, nekim pretjerivanjima, dramama i teatralnim životnim situacijama. Nasmijem se i drugima, mnogima i najviše posve iskreno..iz duše..
Jer su ono što jesu i takve ih volim.

Ova godina mi je bila godina kada sam se morala usuditi. Prekoračiti svoje granice. Imati mnogo hrabrosti dok sam se drhteći u jačini, pokušavala smijati. I smijala sam se puno.
Napisala sam zaista mnogo riječi. Na portalu za koji pišem, usudila sam se biti iskrena, bez zadrške, kritički promišljati u oštrini, provocirati radi moguće promjene, istupiti javno i reći...bez trotočke na kraju. Samo sa uskličnikom ili upitnikom. Mnogi su me upozoravali, brinući se za mene i moju egzistenciju. "Ipak si samohrana mama sa dvoje djece, bez stalnog radnog mjesta".

"Nisu mi ništa dali, pa mi ne mogu ništa niti uzeti"..odgovarala sam im. Nisu me uplašili. Nisu me obojali u sivo. Rekla sam što sam mislila da je ispravno, pisala sam realno, ali znam da sam pisala iz duše. I u ime mnogih mojih sugrađana koji nemaju tu priliku. Pa sam bila njihov albatros.

A onda je počela polako titrati ideja. Samohrani sam roditelj koji je štošta prošao.
Sva ona klecanja po sudskim hodnicima, ispitivanja u policijskoj postaji, beskonačna i dugogodišnja borba za alimentaciju, nebrojene suze moje djece što ih otac nije vidio godinama i zaboravio na njih, pitanja, nedostatak odgovora, strah, pa radost što smo dobro, liječenje riječima, nečijim dodirom, pobjede i porazi, razočaranja i demoni prošlosti, snaga i hrabrost, krhkost i sjaj, ogoljenost i titraji novog poziva...

Kada sam prošla sve to, moram učiniti nešto. Za mnoge druge..jer ih osjećam. Jer ih razumijem. Jer sam hodala u njihovim lomljivim cipelama. Jer sam plakala njihove suze.
Jer sam se porezala na ljude..i stajala sama, dok mi se treslo tlo pod nogama..

I osnovala sam udrugu samohranih roditelja. Jer je ovdje nije bilo kada je meni trebala nečija riječ, savjet, priča, utjeha, pomoć, zagrljaj. Spoznaja da nisam sama.

Hrabra srca..njeno je ime.

Jer su hrabri, jer me moja hrabrost spasila, jer sam i ja krhko i lomljivo, nježno i čeznutljivo, ali..hrabro srce.
Sada to znam i sada osjećam da mogu. Dati hrabrost drugima. Roditeljima koji su sami i njihovoj djeci.
I sretna sam jednostavno zato..što sam se usudila..
To mi je jedino važno..

I znam da ću se boriti iz petnih žila, trgati zubima i grebati noktima za njih.
I znam da ću i plakati s njima i grliti ih i pokušati naći njihov osmijeh..
Koji se izgubio negdje putem. U mračnim i hladnim sudnicama. U usamljenim noćima. U samotnim posteljama.
I želim ih podržati, povezati ih, želim zajedništvo, podržavajuću atmosferu, dati im poklon, koji je ponekad veći od ičega..
Osjećaj da nisu sami..

I kada gledam proteklu godinu, gdje su mi mnogi govorili da srljam, da čemu, da zašto..gledam ju sa radošću.
Mnogi su se čudili mojoj spremnosti i odlučnosti da učinim nešto važno za druge. Ne gledajući svoju osobnu korist.
A moja najveća korist, radost i ohrabrenje će biti vidjeti radost na licima onih izboranih lica, koja prolaze svoju tešku bitku.
I moja radost je što osjećam to kao svoj poziv. Svoju viziju da svijet oko mene, učinim možda bar za tračak sunca, svijetlijim i ljepšim mjestom.

Ako uspijem u tome, osjećat ću se ispunjeno i bogato.
I to ne može zamijeniti niti povelika svota u novčaniku.

Dragi moji, od srca vam svima želim ostvarenje vaših vizija, želim vam hrabrost i odlučnost u vašim namjerama i snovima, mnogo radosti i velike vreće smijeha. Želim vam srca puna ljubavi i lijep život, unatoč ovim teškim vremenima.

I..usudite se...
Zaista vrijedi pokušati..

Sretna vam nova godina!

- 23:50 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.12.2013.

Jedna sasvim obična šetnja

I postoje ti neki dani. Božić, poneka nedjelja ili sasvim običan dan, koji zbog nekih flasheva odjednom i nije više tako običan.
Iako već godinama dijelim krevet s knjigom, pokojom dječjom zaboravljenom igračkom ili nedosanjanim snovima i čežnjama, usamljenost ne osjećam često.
Iako je nekako mnogo ljudi u mom životu, ne osjećam ih kao previše..
Nekako su ..taman...

Ali poneki dani dozovu sjećanja i izvuku one paučinaste niti koje sam nekada davno prerezala svim oštrim predmetima koji postoje.
Pa se tada liječim šetnjama.
Nakon mnogo godina šetala sam na Božić. Sama sa sobom, sa ovim južnim vjetrom u kosi, sa razmišljanjima o protekloj godini i istom onom slatkom nemiru kojem najviše mogu zahvaliti, što sam upravo ovdje gdje jesam. Sada.

I pusti grad, kakvog možda nikada nisam vidjela, taj ludi vjetar u kosi koji donosi neki nemir, valjda s juga, i poneki prolaznik, uronjen u svoju tužnu samoću koja mu je pisala na svakom koraku, uspjeli su učiniti da moj korak, tog nekog usamljenog dana, postane smjeliji.
Da postane lak. Bez težine.

Grane su pričale svoju priču, oni uporni zadnji listovi pred zimu, klizeći su i opirući se, padali u slobodnom padu, dok sam ja samo hodala. Da prehodam. Nedostajanje se pretvara u prah. Bolna sjećanja na sada neka imaginarna bića iz prošlosti, postaju samo bljeskovi na lampicama, koje nestaju u sekundi.

Neki ljudi vole jako. Najjače.
Ali na način na koji to mogu. Naše je da spoznamo da je to njihov maksimum. Njihovo sve...
Naše je da damo svoj vlastiti maksimum voljenja...
Ja nisam nikada znala na pola, uvijek sam išla do kraja...

.......

I kada sam mu toga dana donijela set kuglica za njegov bor, kojeg nije kitio godinama, vidjelo se na njegovom licu, koje inače ne pokazuje osjećaje tek tako, iznenađenje poput onog dječjeg, kada otvara darove na Božićno jutro. I to je najveća čarolija.
Usrećiti nekoga do te mjere dječjeg razigranog iznenađenja.

Svi smo mi sami..rekla sam mu nedavno. Složio se da je tako.
Iako su crvene kuglice spojene sa tamnom čokoladom u vrećici želja, bile tada most koji razbija samoću.
A izraz njegova iznenađenog lica, koje možda već dugo nije gledalo takvim dječjim radosnim očima, bio jedan od najljepših poklona. Meni.

A moja samotna šetnja, iskristalizirana kišom u dolasku i vjetrom u svom plesu, bila je samo tren bljeskovitog dolaženja i odlaženja.
Bila je samo odlazak radi povratka.
I tu sasvim običnu šetnju, pretvorila sam u poklon sebi. Jer grad je bio samo moj. A ja njegova.
Ulice su samo meni pričale priču. ..

O važnosti .
O fascinaciji dječjom radošću na odraslom muškom licu.
Koje ne priznaje jer nije naviklo na nježnost.
Jer nije od puno riječi.

O dodiru koji je ponekad poseban i ne može se mjeriti s bilo čim drugim.
O darivanju.

Sebe...

- 17:20 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 24.12.2013.

Bjelovarska božićna bajka

ČUDOVIŠTE POBJEĐUJE SAMO RUKA U RUCI I SRCE UZ SRCE

Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora, nalazio se grad. Zvao se Bjelovar, a za njega nisu znali mnogi. Bio je odsječen od svijeta, a do njega je bilo, jako teško doći. U njemu nije bilo zločestih maćehi, patuljaka, princeza i predivnih prinčeva, ali se tamo nalazila strašna neman, strah i trepet, svakog njenog stanovnika.

Bilo je to sedmoglavo čudovište. Njega nitko nikada očima nije vidio, niti rukama dotaknuo, ali se mnogo pričalo o njemu. Bio je poput urbane legende, ali opet, mnogo stvarniji i zlokobniji. Mnogi stanovnici toga grada, jako su dobro znali, što svaka njegova glava jest. Prva glava se zvala nezaposlenost, a druga se zvala tuga. Treća glava strašnog čudovišta, zvala se strah, a četvrta ravnodušnost. Peta glava je bila loš izbor, a šesta se zvala mrtvilo duha. Sedma, ona najstrašnija, zvala se očaj.

Mnoge priče, od kojih se stanovnicima toga grada, ledila krv u žilama, kružile su o toj strašnoj nemani, ali nitko je se nije, usudio naglas spomenuti. Govorilo se o njoj, samo šapatom. Kako je vrijeme prolazilo, Bjelovar je postajao grad tuge, siromaštva i očaja. Ljudi su se sve više povlačili u svoje kuće i udaljavali se, jedni od drugih. Djece je bilo sve manje, a i ona koja su živjela tamo, nisu imala mnogo mogućnosti za igru. Većinom su dane, provodila kod kuće i gledala tugu u očima svojih roditelja.Kada su roditelji mislili da djeca spavaju, računali su, s nekim grčem u želucu, zbrajali i oduzimali, kako bi pronašli način da prežive, još jedan, težak mjesec. Ali djeca kao djeca, sve su to potajno slušala i njihova srca su postajala, sve tužnija. Njihove misli su bile sve mračnije, a njihov vedri, dječji, radoznao duh, počeo je gubiti svoj sjaj.

NISU VIŠE MOGLI ČEKATI, DA SE DOGODI ČUDO

Bližio se još jedan Božić. Grad je bio obavijen maglom i nekom, sve tišom, nadom. Iako je grad bio skromno okićen, u njemu nije bilo veselja. Neki su govorili da noću čuju zvukove. Sablasne i jezovite. Govorilo se, da je to glas, strašne nemani. Siromaštvo i nemoć, postali su sastavni dio života, većine stanovnika, tog dalekog grada. Djeca su sa čežnjom iščekivala, da ih barem snježna bjelina i čarobni pljusak snježnih pahulja, ispuni, nekom već zaboravljenom vedrinom i toliko željenom utjehom. Tako su jako trebali, makar mali djelić, čarolije.Lara i Petar, brat i sestra, odlučili su poći u šetnju, hladnim i pustim gradom. Nisu više mogli gledati ljutnju, bol i očaj svojih roditelja, slušati, sve te tužne priče, o svom gradu i njenim stanovnicima, čekati... Nisu više mogli čekati, da se dogodi čudo. I hodali su tako dugo, sve u nekoj tihoj nadi, da će barem snijeg razgaliti njihova mlada, a već tako tužna srca. Nisu niti primijetili, da su u toj odsutnoj šetnji, šuteći svatko u svojim mislima, došli i do zidina, svog rodnog grada. A tamo se nije smjelo nikako. Na to su ih odmalena upozoravali njihovi roditelji, nastavnici, susjedi. Granica se nije smjela prijeći. Odjednom, u sablasnoj noćnoj tišini, koja reže maglu svojom snagom i gdje koraci odjekuju poput pucnja iz vatrenog oružja, čuli su glas. Ne, to nije bio glas, bio je to moćan urlik koji govori…

»Ne prilazi, ne prilazi nikako. Ovdje vladam ja«.

Pogledali su se onim pogledom, koji govori više od stotine riječi, pogledom koji se usuđuje, koji ruši zacrtane granice i strijelja svojom snagom. Bili su spremni na krvoločnu borbu. Borbu za svoje tužne roditelje, svoje prijatelje i njihove uplašene i očajne obitelji, borbu za sve svoje sugrađane.

ZVIJER JE POGNULA GLAVU PRED HRABROŠĆU

Dva djeteta velikog i hrabrog srca, brat i sestra koji su se od drugih, razlikovali jedino po tome, što su bili spremni. Prijeći zid. Zavikati glasno. Razbiti svoj strah u tisuću komadića. Primili su se za ruke i krenuli. Korak po korak, klecavih koljena, pa sve sigurnije, opremljeni jedino hrabrošću i vjerom. Ruka u ruci, srce uz srce. I tada su ga ugledali. Oči u oči. Prvi i jedini, koji su ikada vidjeli, strašno sedmoglavo čudovište. Njihova hrabra srca, tukla su poput sata na crkvenom tornju, njihove male smrznute ručice, grčevito su stiskale jedna drugu, lomeći si prste, ali svoj korak nisu zaustavljali. I znali su da nema natrag. Da je to odlučujući trenutak u njihovom životu. Najvažniji i najmoćniji. I zvijer je režala, siktala i urlala. Zvijer je mahala, svim svojim glavama i na sve moguće načine ih pokušala otjerati, ispuniti njihovo srce i um strahom. Ali oni su samo išli naprijed, ne okrenuvši se niti jednom. I kada su joj došli sasvim blizu, potpuno spremni na sve moguće ishode te borbe, zvijer je stala. I gledala …Gledala ih je trenutak, dva… Pogledom koji traje poput vječnosti. Gledala ih je širom razrogačenih očiju, ne trepnuvši niti jednom, ne pomaknuvši se.. Prvi put je ugledala hrabrost. Po prvi puta je bila suočena sa mahnitom željom i spremnošću na borbu. Na borbu, dok ne padne i zadnja njena glava. Pogledala je u njihove oči, gledala je skenirajući njihova srca, slušala je njihov strastveni glas, čudila se njihovom neuzmicanju i borbenosti, hrabrosti, odlučnosti, njihovoj spremnosti na sve ili ništa.

I odjednom, poput čuda, pognula je sve svoje glave. Pognula ih je pred djecom nevjerojatno hrabrog srca i pala ničice od fascinantne količine odlučnosti, u njihovom koraku. U njihovim očima. Zasljepljena tim sjajem, koji se odjednom počeo širiti cijelim gradom, gradom, koji je u trenutku počeo mijenjati svoje boje, gdje se sivilo i maglovita otužnost, izgubila u tom nevjerojatnom trenutku, neman je pognutih glava, poražena u ovoj neobičnoj borbi, okrenula svoja leđa i otrčala zauvijek. Trčeći što brže, što dalje...U neki drugi grad, daleko od ovog. Otišla je zauvijek. Još sa nevjericom u očima, brat i sestra, pomalo drhteći, pomalo se smiješeći, krenuli su svojoj kući. Gledali su nebo, pokriveno stotinama najljepših zvijezda. Gledali su jedno drugo, stišćući i dalje svoje ruke, trčeći sve veselijim korakom, kao da žele svima reći…»Otišla je, otišla je zauvijek..«

I vikali su, vikali su iz sve snage, onim visokim i prodornim dječjim glasom, dok im se glas, nije potpuno umorio. U tom blještavom trenutku radosti, pljusak snježnobijelih pahulja, zabijelio je njihov mali grad. Bio je to prizor od kojeg zastaje dah, prizor koji srca, ispunjava toplinom i onom zaboravljenom, dječjom nevinošću.

TO JE BIO NAJLJEPŠI BOŽIĆ U BJELOVARU

Srca svih njegovih stanovnika, otvorila su se ovoj veličanstvenoj promjeni, ispunila se hrabrošću, mirom, radošću i ljubavlju. Ljudi su se ponovo počeli družiti u svojim domovima i na gradskim ulicama. Više nije bilo zidina, više nije bilo zacrtanih granica. Samo bezgranična sloboda i mnogo snježne bjeline. Od toga dana, Bjelovar je postao grad hrabrosti i ljubavi. Grad rada i istine.Postao je grad dječjeg smijeha, igre i druženja. Grad gdje ljudi govore glasno i ne boje se ničega. Postao je grad, pun ljudskog životnog duha i aktivnog, sudjelovanja u svim događanjima.Grad zajedništva i želje za pravdom.Očaj je postala riječ, koja se više nikada, nije spominjala. A sve zbog dvoje djece, bezgranično velikog srca punog hrabrosti. Sve zbog njihove beskompromisne želje za promjenom i strastvene odlučnosti. Zbog jačine želje i mnogo, mnogo ljubavi za druge. Bilo je dovoljno samo... usuditi se.

Bjelovar je postao idiličan gradić, prepun radosnih i nasmiješenih lica. Grad, gdje su sada dolazili mnogi, kako bi osjetili hrabrost, radost i bezgraničnu ljubav. I širili su dalje glas, o tom lijepom gradiću. Tako da već ubrzo, nije postojao nitko, tko nije čuo, za taj poseban grad. A njegovi stanovnici, od onih najmlađih do onih najstarijih, živjeli su u njemu sretno, još mnogo, mnogo godina…A priča o Lari i Petru, prenosi se, s generacije na generaciju, još i dan, danas…Možda ste je i vi čuli?

Od srca Vam svima želim Sretan Božić, ispunjen mirom, radošću i ljubavlju.
Želim vam komadić snježne čarolije i bajkovitih trenutaka. Radosne blagdane sa ljudima koje volite.
I mnogo sitnih djela, koja će nekima, biti veća od života. Mnogo iskrenog smijeha i dječje razigranosti. Želim vam veliko i otvoreno srce, puno razumijevanja, topline i velikodušnosti.

Sretan Božić!

Moj tekst sa portala Zvono.eu.

http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/maja-gecek-jelic/8480-cudovite-pobjeduje-samo-ruka-u-ruci-i-srce-uz-srce

- 19:35 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Bjelovarska božićna bajka

- 18:41 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.12.2013.

BJELOVARSKO PISMO ŽELJA DJEDU MRAZU

Dragi Djede Mraze!

Pišem ti ovo pismo, sa velikom željom, da ćeš ga barem pomno pročitati, a potajno se nadam, da ćeš mi poneku želju i ispuniti. Jako sam uzbuđen jer ti pišem prvi put, a ti si ipak jedna od glavnih faca na ovom svijetu. Zato mi molim te oprosti, ako neke želje, budu možda nerazumne ili ako te je uplašila, dužina mog pisma.

Na početku se želim predstaviti i reći ti, nekoliko stvari o sebi.

Zovem se Bjelovar, a nalazim se na visoravni u južnom dijelu Bilogore, na 135 metara nadmorske visine. Središte sam Bjelovarsko-bilogorske županije, a imam 41.869 stanovnika. Znaš, nije im lako zadnje vrijeme, pa sam ti morao napisati ovo pismo. No, da ne dužim, jer znam da imaš brdo pisama za pročitati, kao i mnogo darova za podijeliti, pa ću prijeći na stvar.

MOJA LISTA ŽELJA

Dragi Djede, želja imam dosta, ali ću ti napisati, zaista one najveće. Već mi je nekako dosta da pričaju o meni kao o gradu mrtvila, depresije, nezaposlenosti i očaja. Zato, molim te, pomozi mi. Ti si mi zaista zadnja nada.

Pa da počnemo od početka. Moja najveća želja je posao i život bez straha za egzistenciju, za moje građane. Znam da tražim puno, ali možda da pomogneš onima, kojima je to najpotrebnije?

Time bi zasigurno vratio i osmijeh na lice mnogim Bjelovarčanima.

Znam da ti to možeš. Pa ipak si ti Djed Mraz. Najmoćniji djed na kugli zemaljskoj.

Zatim želim da napokon dobijemo onu “famoznu prugu” o kojoj se priča, već godinama. Time bi se olakšao život mnogima. Jer onda možda, ja ne bih više bio, nepoznanica na karti, naše države i prometno “odsječen” od ostatka svijeta. Tužan sam zbog toga.

A tu je i brza cesta. Možda bi tada i ti brže dojurio do mene.

E da, dragi moj Djede.

Bilo bi predivno kada bi se napokon dovršilo, ovo naše kino u nastajanju. Čekamo ga, kao da čekamo čudo. Ovdje ima mnogo djece, koja još nikada nisu pogledala film na velikom platnu, kao i mnogo zaljubljenih parova, koji bi silno željeli, onako stisnuti i zagrljeni, pogledati neki najnoviji hit. Pa sigurno te i sama pomisao na taj dirljiv prizor, raznježuje i budi neku toplinu oko srca. Znam ja da si ti vrlo emotivan djedica.

A i stariji žude za kinom, nemaju baš neku ponudu, za neki kvalitetan izlazak. Ajde, ispuni im tu želju, mislim da su zaslužili. Predugo ga čekaju.

Želim ti pisati i o djeci. Srce mi se slama, kada gledam ona uništena, dječja igrališta. Neću tražiti previše, jer ja sam ipak skroman, ali jedno novo, prostrano i moderno uređeno igralište, prilagođeno svoj djeci, bio bi zaista divan poklon u idućoj godini. Znam da bi ti mnoga djeca, bila strašno zahvalna. Uzvratila bi ti vrećama punim smijeha.

Usput, poradi malo i na školama i vrtićima. Nisu baš u nekom sjajnom stanju.

Volio bih da djetinjstvo ovdje, ponovno postane sadržajno, bogato i jedno predivno razdoblje ljudskog života. Fali mi dječji smijeh u parkovima, na ulicama i na ostalim mjestima. Ti barem mnogo znaš o djeci i njihovoj ljepoti, zato ne sumnjam, da ćeš razmotriti i ovu želju.

Znaš, ljudi ovdje, kao da su izgubili svaku nadu, prepustili se onom nekom vegetativnom održavanju na životu. Probudi ih.

Teško mi je, gledati ih svakodnevno, sa tom tugom u očima.

Možda imaš neki čarobni prah, čaroliju ili nešto slično?

Ne kužim se baš u te stvari, ali znam da sigurno postoji način.

Želio bih još, da obećanja prestanu biti samo obećanja, da velike riječi, prerastu ovdje u velika djela, da ljudi postanu sretniji, jer tada ću biti sretan i ja. Tražim li previše?

Mislim da ne. Tražim samo dostojanstven i slobodan život, bez straha, suza i očaja. Tražim da iz grada mrtvila, postanem grad života. Da u mom opisu više ne stoji »grad sa najviše nezaposlenih, razvoda i kafića«.

Dragi Djede, stvarno mi je dojadio takav opis. Nisam se nadao tome. Volio bih da ljudi, s razlogom žele ostati živjeti ovdje. Ne želim da odlaze. Ostat će ih premalo..

Vidiš, sad ću još postati i patetičan, a to ne želim. Ali obuzeli su me osjećaji i ne mogu si pomoći. Znam da već negdje kolutaš očima dok ovo čitaš, zbog količine mojih želja. Oprosti mi djedice, ako sam postao naporan.

Znam da se ovo moje pismo odužilo, no, toliko je toga za reći. Mogao bih još mnogo toga pisati, ali znam da imaš, još mnogo drugih pisama i mnogo želja, koje treba ispuniti. Pa ću onda neke stvari, ostaviti i za sljedeću godinu.

A tebe od srca molim da razmotriš moje želje. I da mi barem neke ostvariš. Ti ćeš jako dobro znati, koje su najvažnije i koje zaslužuju biti prve ispunjene.

Puno te voli i pouzdaje se u tebe;

tvoj Bjelovar

Moja kolumna sa portala Zvono.eu

- 00:00 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.12.2013.

Riječi koje se tope u ustima

Postoje one neke riječi. Koje su poput najfinije čokolade.
I samo klize u ustima dok se ne rastope u svojoj punini.
I ostane samo najfiniji okus negdje gore na nepcu.

Postoje riječi koje se žvaču teško, gutaju sa knedlom u grlu i ne progutaju do kraja nikada, A okus..okus ostaje vječno...
No, riječi su ipak samo riječi.

Ova jesen donijela mi je neke nove riječi. I topile su se poput nafinijih pralina zamotanih u najskupocjeniji sjajni papir.
Riječi poput usuditi se, poput potpune slobode da budem ono što jesam i želim biti, riječi poput ...mogu..
I zima nije sasvim došla, ali ja znam da kada ju napokon zavolim, a na dobrom sam putu, da ću tada znati da sam zavoljela sebe...do kraja..

Postoji sloboda sasvim potpuna. Sloboda otkrivanja sebe i preskakanja svojih granica.
Zaista je slatka. I ima predivan miris. Ljepši od najfinijeg parfema.
I prehodati dijelove sebe koje se dugo nisam usudila, postalo je nešto što je jedina moguća opcija.
I pretrčati zimu sa sjajem u očima i slobodom u stopalima, postalo je topljivo i meko. Bez granica. Bez okova.

U mjesecu u kojem sam cijedila riječi i sebe, do onih zadnjih, najfinijih sokova, često sam se osjećala sama.
Ali bez toga se ne može osjećati sloboda.
Sloboda od sebe. I slatki okus života koji se topi u ustima do one zadnje mrvice.

Mnogo sam riječi napisala ove godine. Na raznim mjestima.
Činilo mi se ponekad da se gubim u njima. U svakom slovu. U svakoj interpunkciji života.
Ali kada sam osjetila one posebne riječi prihvaćanja i sigurnosti da je to što radim jedini moj put i sve ono što sam ja, osjetila sam da se tope u ustima.
I taj slatki čokoladni trzaj me probudio.

I kako se ova godina, polako bliži svom kraju, sabirem, promatram i gledam unazad. I osjećam nakon dugo vremena, taj divan okus čokolade zajedno sa slatkim nijansama iscijeđene naranče, kako mi klizi lagano niz grlo, pa sve do nožnih prstiju. I stopala.
I prožima me cijelu.
Bilo je samo važno....usuditi se..

Kada zavolim zimu, znati ću da sam zavoljela...
Sebe cijelu...

- 11:50 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.12.2013.

Sama protiv svih

I u tjednu kada sam mislila da ipak, unatoč i usprkos svemu, treba pokušati činiti pravu stvar, u tjednu kada sam zbog istog naišla na osudu skoro svih važnih ljudi u mom životu, u tjednu kada sam pisala realno ali i dosta kritički, pa sam naišla na osudu zbog mog "dugačkog jezika", osjetila sam se nekako..sama protiv svih..
Mada mi to nije nimalo novo, nepoznato ili strano.
Ja sam samo htjela prekinuti šutnju u školi moje kćeri o jednoj velikoj nepravdi, samo sam težila reći istinu, bez ikakve željene koristi, bez imalo proračunatosti ...Samo sa željom za promjenom..i željom za onom iskrom duha, na koju ću možda naići..
Nisam našla niti trunke iskre, nisam naišla na podršku od ikoga..

I pisala sam u svojoj kolumni, o svom tom lažnom sjaju u našoj malograđanskoj provinciji, o težini lažne utjehe sjaja na tim otužnim i siromašnim ulicama beznađa..
Mada su ljudi zavoljeli moje pisanje, mada sam stekla mnoge istomišljenike, ne nalazim utjehu u tome..
N nalazim utjehu u čitanosti, lajkovima ili slatkorječivim pohvalama.Našla bi je jedino u promjeni..A ona je davno napustila moju opustjelu provinciju.
Ne, ovo nikako nije moj grad...
Ne snalazim se više nikako ovdje..
Osjećam se poput stranca, niti ulice ne osjećam kako sam osjećala prije
Miris drveća više nije isti.
Kao niti onaj ljudski..

I sama često puta iznenađujem samu sebe, sa tom bezgraničnom količinom vjere, sa tim duhom koji teži istini, koji teži prekinuti šutnju, koji nekako uvijek, koliko god padala na koljena, već toliko izgrebana od života, misli da ima nade...
Ne znam više da li nade ima, ali znam da je ravnodušnost pogubna. Ona mi je poput groba u koji se sami stavljamo, mireći se sa životom, mireći se sa svakom, čak i onom vrištućom stanicom u sebi samima.
Ne želim to. Ne mogu. Volim svoj nemir. Tražim ga i kada je skriven.
Moram govoriti. Moram pisati i dalje.

Sama protiv svih?
U redu, prihvaćam i tu opciju, dragi živote. Nekako se već osjećam predodređenom za nju.
Ne prihvaćam lažni sjaj. Ne prihvaćam slatkorječive utjehe.
Ne prihvaćam kompromise stvorene da pašu svima. Polovično.

Prihvaćam samo hrabrost. I ogoljenost bez imalo sjaja.
Poput drveta ispred mog prozora..
Volim vidjeti nagost i sve ono skriveno..Bez odjeće, kulisa, koprena..
U toj nagosti je sav sjaj i ljepota. ..

Sama protiv svih?
Biram i taj put, unatoč njegovoj skupoj cijeni..