četvrtak, 26.12.2013.

Jedna sasvim obična šetnja

I postoje ti neki dani. Božić, poneka nedjelja ili sasvim običan dan, koji zbog nekih flasheva odjednom i nije više tako običan.
Iako već godinama dijelim krevet s knjigom, pokojom dječjom zaboravljenom igračkom ili nedosanjanim snovima i čežnjama, usamljenost ne osjećam često.
Iako je nekako mnogo ljudi u mom životu, ne osjećam ih kao previše..
Nekako su ..taman...

Ali poneki dani dozovu sjećanja i izvuku one paučinaste niti koje sam nekada davno prerezala svim oštrim predmetima koji postoje.
Pa se tada liječim šetnjama.
Nakon mnogo godina šetala sam na Božić. Sama sa sobom, sa ovim južnim vjetrom u kosi, sa razmišljanjima o protekloj godini i istom onom slatkom nemiru kojem najviše mogu zahvaliti, što sam upravo ovdje gdje jesam. Sada.

I pusti grad, kakvog možda nikada nisam vidjela, taj ludi vjetar u kosi koji donosi neki nemir, valjda s juga, i poneki prolaznik, uronjen u svoju tužnu samoću koja mu je pisala na svakom koraku, uspjeli su učiniti da moj korak, tog nekog usamljenog dana, postane smjeliji.
Da postane lak. Bez težine.

Grane su pričale svoju priču, oni uporni zadnji listovi pred zimu, klizeći su i opirući se, padali u slobodnom padu, dok sam ja samo hodala. Da prehodam. Nedostajanje se pretvara u prah. Bolna sjećanja na sada neka imaginarna bića iz prošlosti, postaju samo bljeskovi na lampicama, koje nestaju u sekundi.

Neki ljudi vole jako. Najjače.
Ali na način na koji to mogu. Naše je da spoznamo da je to njihov maksimum. Njihovo sve...
Naše je da damo svoj vlastiti maksimum voljenja...
Ja nisam nikada znala na pola, uvijek sam išla do kraja...

.......

I kada sam mu toga dana donijela set kuglica za njegov bor, kojeg nije kitio godinama, vidjelo se na njegovom licu, koje inače ne pokazuje osjećaje tek tako, iznenađenje poput onog dječjeg, kada otvara darove na Božićno jutro. I to je najveća čarolija.
Usrećiti nekoga do te mjere dječjeg razigranog iznenađenja.

Svi smo mi sami..rekla sam mu nedavno. Složio se da je tako.
Iako su crvene kuglice spojene sa tamnom čokoladom u vrećici želja, bile tada most koji razbija samoću.
A izraz njegova iznenađenog lica, koje možda već dugo nije gledalo takvim dječjim radosnim očima, bio jedan od najljepših poklona. Meni.

A moja samotna šetnja, iskristalizirana kišom u dolasku i vjetrom u svom plesu, bila je samo tren bljeskovitog dolaženja i odlaženja.
Bila je samo odlazak radi povratka.
I tu sasvim običnu šetnju, pretvorila sam u poklon sebi. Jer grad je bio samo moj. A ja njegova.
Ulice su samo meni pričale priču. ..

O važnosti .
O fascinaciji dječjom radošću na odraslom muškom licu.
Koje ne priznaje jer nije naviklo na nježnost.
Jer nije od puno riječi.

O dodiru koji je ponekad poseban i ne može se mjeriti s bilo čim drugim.
O darivanju.

Sebe...