ponedjeljak, 06.01.2014.
Jeftina roba
Kada sam ušla u njegov stan sa bocom crnog vina, jedini miris koji me zapuhnuo poput bure, bio je miris ustajalog zraka. Trebao bi malo pustiti zraka, instinktivno sam pomislila, ali mu to nisam rekla. Osjetila sam samo neku slabost u koljenima, u grlu i srcu. Zapažala sam detalje u njegovoj sobi, koje do tada nisam, iako sam tu bila mnogo puta. Neuredno pospremljen krevet i razbacane stvari, jako su me smetale. Ne znam zašto, nisam nikada bila neki čistunac. Neoprane čaše, zgužvana plahta, mnogo čikova u pepeljari. Nisam mogla dokučiti, možda starim, pa me takve stvari, smetaju sve više.
Dao mi je čašu, crne mirisno slatke tekućine, a ja sam samo trebala malo zraka. Da prodišem. Da prodišem od te ustajale ljubavi koja me je gušila. Ispijala sam vino poput vode, jer sam bila žedna svježine. Svježine od svih tih ustajalih riječi, potrošenih u svojoj navici, od svih zamrznutih obećanja, koja se nikada nisu i neće ispuniti, od toga što sam se prodala u bescijenje.
Ponekad mi zaista dođe muka od te neke svoje velikodušnosti. Od neprekidnog davanja .
Da li svi nosimo svoje granice sa sobom, pa ih kršimo zbog nešto nježnosti i slatkog očekivanja, pomiješanog sa razbijanjem samoće ili ih preskačemo i prodajemo se jeftino zbog onoga što naivno i dječje nazivamo ljubav?
Ispijala sam vino i iako nisam mnogo popila, kao da sam sa svakim svojim teškim gutljajem ispijala svoja promašena i neispunjena očekivanja.
Kada sam tako snizila svoje dosta visoke kriterija, pitala sam se u sebi, praveći se da ga slušam.
Htjela sam mu reći mnogo toga, dok je on uporno pričao o poslu, događajima u našoj provinciji, mnogim prijateljima, koji su se pokazali kao neprijatelji, a ja sam samo htjela presjeći taj čvor kojim smo bili neraskidivo povezani. Barem sam tako mislila.
Zapetljani tako jako, da se sami nismo mogli otpetljati.
A bio bi dovoljan samo jedan kirurški precizan i silno oštar rez. Trebam samo skalpel, kojim ću te prerezati od sebe.
Pokušavala sam prožvakati svu tu bujicu riječi, prožvakati i samljeti u one najsitnije djeliće, da ih mogu nekako progutati. No, moguće je bilo jedino ih pljunuti. Sebi u lice.
Nakon što je bacio mnoge riječi, koje svejedno nisam čula, grlio me i privijao se uz mene poput djeteta. Onako naoko nježno, mada mi je svaki njegov pokret i dodir djelovao nekako očajnički patetično. Osjetio je vjerojatno tu distancu i jaz koji se uvukao između svake naše riječi, između svakog našeg prsta i pokušaja da prekinemo tu agoniju. Ili sam samo tako mislila?
Možda me je trebao samo odlučno poljubiti, umjesto svih tih riječi i grljenja od kojih sam ostajala bez zraka.
Možda je zapravo on između sve te dječje ranjivosti, pomiješane sa slatko gorkom srećom, bio samo on. Iskren do dubine svog postojanja.
Nije me previše zanimalo. Umorila sam se od pitanja i nedobivenih odgovora. Porezala sam se previše puta na njega, kao i na neke druge, tako da nisam marila previše.
Samo sam se osjećala jeftino . I vino je bilo takvo.
Kada sam si spustila cijenu, da bih postala poput nekog jeftinog Merlota?
Kada sam postala poput robe na tržnici, kojom se ljudi cjenkaju dok ne spuste cijenu?
U glavi mi je bubnjala svaka njegova riječ i dok je govorio o mom egu i kako me voli unatoč svemu, samo su mi sekvence svega što smo prošli zajedno, bubnjale i sijevale u svoj njihovoj udarnoj oštrini. Koja fizički boli.
Kako te izbrisati s kože? Koža pamti najbolje.
Trebala bih te strugati nečim oštrim, poput britvice koja skida sve dlačice s tijela. I znam da će ostati krvavi ožiljak.
I poneki potpis. Miris kojeg neće moći izbrisati ništa. Možda tek miris nekog drugog.
Sumnjam.
Sjetila sam se riječi svoje mame. Bila je tako prokleto u pravu, iako joj se to nikada, nisam usudila priznati. Niti budem. To znam već sada.
Jedina je koja me uvijek čitala svojim pogledom.
Samo da otvori prozor...mislila sam, ali te riječi nikako nisu izlazile van. Počela sam pričati i ja, nadajući se valjda, da ću riječima istjerati taj ustajali zrak iz sobe, tu ustajalu ljubav,kojoj je prošao rok trajanja. Pročitala sam i datum, već je prošao.
Kada mi je drugi dan napokon donio novac, koji sam davno zaradila, osjećala sam samo još jedan rez u ruci, kojom sam ga primila. Posao i ljubav teško idu zajedno.
I željela sam baciti te novčanice, pa da možda odlete nekome, tko će osjećati sreću zbog njih. Tko će ih doživjet,i kao poklon s neba.
Poput balona, koji se ponekad stvore, pa im se djeca vesele, kao najvećem poklonu.
I novac sam dala mami. Kao da joj se želim ispričati, za sve svoje riječi nevjerovanja. Kao da želim kupiti njenu vjeru u sebe.
I zaboravila sam na njih. U trenu.
I otišla sam te nemilosrdno sastrugati sa sebe.
- 14:01 -
