subota, 18.01.2014.

Po čemu miriše kraj?

I potpisi mogu plakati.
Taj je bio najtužniji u mom životu.

Po čemu miriši kraj?
Po sudskim hodnicima.
Po umrljanim potpisima koji drhte. Po ružnim slovima na papiru.

Po ljudima koji su se jednom jako voljeli. Oni, koji su znali svaku točku na tijelu onog drugog, sada su hladni pogledi u sudnici.
Kraj ne miriši po kraju. On miriši po uplakanim potpisima.
I po mučnom mirisu kave i žamoru u sudnici.

...............

On me našao u svijetu virtuale. Onom imaginarnom, iluzornom, lažnom.
Sviđale su mu se moje riječi i muzika koju slušam. A možda sam ga samo podsjećala na njegovu bivšu. Postoji neka sličnost.
Tada je bio urednik lokalnih novina. Pitao me želim li pisati. Oduvijek sam željela pisati kolumnu. Sviđala mi se ta forma.
Našli smo se i pričali satima. Vrijeme je brzo prošlo. Nazvala me starija kćer da ih je otac došao vidjeti i otišao za pola sata.
Osjećala sam da me moje kćeri trebaju. Bilo je to zadnji put kada ih je vidio...
Prošle su godine...

Po čemu miriši kraj? Po uplakanom dječjem glasu u slušalici.
Kolumnu u novinama nikada nisam napisala.

..............

Valentinovo prezirem. Došao je sa najljepšim prstenom i najvećim buketom.
Ruže su mirisale po prevari. Dugo ih već ne volim.
Izraz lica odavao je krivnju.

Po čemu miriše kraj?
Po skupom nakitu i velikom buketu cvijeća.
Po zadnjem vođenju ljubavi koje miriši po nekom drugom.

"Ona je iz Ukrajine. Zove se Natalija. Sretan sam s njom"...rekao je uskoro...

I ispričao mi je sve o njoj. Kao da sam mu sestra, sestrična, najbolja prijateljica, mama, a ne netko, s kim je proveo desetljeće svog života.
Nisam rekla mnogo. Samo sam pila ukrajinsku votku.
Po čemu miriše kraj?
Po žestokom mirisu votke ispijanoj poput vode.
Po mučnini drugoga dana.
Nikada više nisam popila votku.

Da li je Natalija iz mjesta pokraj Kijeva, zaista bila ljubav njegova života, nikada nisam saznala.
Saznala sam samo što znači odreći se vlastite djece.

Po čemu miriše kraj?
Po bezbroj dječjih pitanja. Po dječjim rastrganim snovima.
Prepolovljenim i strganim u djeliće stakla.
Po "Mama, a zašto ja nemam tatu?"

........

Nas su uvijek spajale i razdvajale riječi. Često puta poput mostova među nama, često poput neizrečenih praznina, koje ruše sve.
Po čemu miriše kraj?
Po ustajaloj ljubavi, nedostatku zraka i riječima koje su poput omče oko moga vrata. I stežu me preduboko.
Prije godinu dana postao je moj urednik. Novine su zaboravljene i počeo je s portalom.
Ja sam ipak postala kolumnista. To mi je bila želja koju mi je ostvario.
Ostvarivala sam i ja mnoge njegove.
Dok se nisam osjetila poput jeftine robe.
Po čemu miriše kraj?
Po čokoladi sigurno ne.

"Kakav čaj voliš?"..pitao me nedavno. Kao da će miris mog omiljenog čaja promijeniti bilo što.
Ali uz miris cimeta ne mogu reći "gotovo je"..
Miris cimeta je moj najdraži miris. I on ne može biti miris kraja.
Ili neke slatkasto kisele arome citrusa..limuna, naranče, limete, grejpa..

Naranča je meni simbol potpunog predavanja. Kad ju zagrizeš tako jako i sokovi cure do zemlje. I još dublje.
A miris se u sobi osjeća još satima.
I uvuče se u odjeću, u svaku poru na prstima, u nokte, u kosu, u tragove..

Po čemu miriše kraj?
Po potrošenim riječima bez pokrića.
Po priznanju sebi.
Nikako po cimetu.
On je miris početka.

......