četvrtak, 16.01.2014.
Zašto više ne mogu napisati pjesmu?
Stih traži nježnost.
Pjesma zahtijeva snenost.
Ja već dugo ne mogu napisati stih..pjesmu..
Jer pjesma je blagost..
I zbog sve te bijede i tuge u kojoj se nalazi većina, a moja mekoća snažno reagira...
Zbog svih tih brojki na Zavodu i svake starice i starca koje susrećem svakodnevno dok prolazim gradom, a oni traže pokoju bocu u svakoj kanti, u svakom kontejeneru.
I mnogi koji ne spavaju noćima, već zbrajaju i oduzimaju, dok djeca spavaju.
Pa se pitaju kako dočekati kraj mjeseca.
I sva ta djeca koja žive život ispred ekrana, izolirana u nekim svojim pričama. I jedna djevojka , u školi moje kćeri, koja si je oduzela život.
Pa ne spavam već noćima, razmišljajući, što mora biti u toj mladoj glavi da učini tako nešto..
I zbog sve te ravnodušnosti koju nalazim u svakom pogledu..gdje god da pođem...
I sve hladnoće ljudi koji postaju ledenog srca.
I pokušala sam već bezbroj puta, napisati poneki stih, makar haiku..neku pjesmu, da razbijem svoju tugu..
I vjerojatno bi to bili najtužniji stihovi .
Kada bi mogli nastati.
Kada bi se mogli roditi...
I gledam kako se mnogi razbacuju velikim riječima. Oni koji su nespremni za bilo kakva djela.
I puna su im usta riječi.
A ja više ne mogu žvakati tako lako.
Pa pljunem sve te riječi i razmišljam o nekim toplim i snenim i blagim i mirisnim riječima..
I ne osjećam im više miris.
I pomislim ponovo da bih baš mogla napisati pokoji stih ..
Ali ustajala ljubav zahtijeva priču . I miris potrošenosti i roka trajanja traži dužu formu.
Hladnoća ne stane u pokoji stih, ona je rez nožem, dug i dubok.
Prodire kroz kožu tako jako i boli zauvijek..
I gledam djecu..i moju i tuđu, napuštenu od očeva, kojima se zameo svaki trag.
I kako da onda napišem stih?
Kako da napišem pjesmu?
Možda jednom..mislim si...Ili nikada više
Hodam svojom provincijom i želim samo otići.
Što dalje.
Zalupiti vrata i ne vraćati se nikada.
Možda ću tada moći vratiti svoj stih...
- 16:36 -
