Prošlo je dosta vremena, od kada sam napisala jedno pismo.
I zaboravila na njega.
A onda me, u samo nekoliko dana, jedan natječaj , kao i okus čokolade, pomiješan sa riječima o odlasku, podsjetio na njega.
Nemoj misliti, da ćeš slatkoćom čokolade sa okusom višnje, koja me podsjeća na ljeto, kupiti zaborav..
Zaborav sam si poklonila još davno..
I opet..neki dan, kada sam riječi upućene tebi, poslala u svijet..
.......
Tebi..
Ti si stvarno znao čekati.
I čekao si dugo sva moja dočekivanja na noge, sve slobodne padove, sve vrtloge u krugu, ispisivanja i prepisivanja sebe same
I ne znam više jesi li me kupio izdržljivošću čekanja , riječima kojima me se uvijek moglo kupiti mada sam otkazala svim njihovim dilerima da izbjegnem onaj zlatni šut ili time što dišeš mirom što je meni uvijek bilo nedostižno
A ja se dugo nisam usudila osjećati tako golo bez strastvene želje da pokrijem svoj dah da ga netko ne uhvati
I baš kada sam onako samozavodljivo spojila kasnoljetni nokturno i jesenju sonatu boja i baš kada sam se usudila zaviriti ispod sjaja, boja i nagosti potpunog ogoljenja rekao si da odlaziš
Odlasci...oni su meni poznata tema, light motiv života, pauza između nota, akord koji mijenja dur u mol u jednoj, jedinoj sekundi
I znaš...ja ipak nisam apstraktni stih nošen vjetrom, ja nisam neuhvatljiva misao, riječ koja nestaje sa šuštavim lišćem ili prvim snijegom
Znaš kako dišu moje ruke i znaš da li mi je tuga u kosi
A ona prebiva opet ovdje no ja znam šta je žudnja koja lomi
Teško je vrijeme oko nas..nekako baš nije stvoreno za ljubav
Ali mi smo se ionako uvijek voljeli tražiti..odlaziti i vraćati se
Možemo još samo zgrabiti koji trenutak za sjećanje , ostaviti tragove na koži, udahnuti dah duše...
I znaš da ti ja nikada neću reći one riječi ali ću ti ostaviti potpis na koži
I sakrit ću te nježno u točki na ramenu gdje već dugo ne puštam bilo koga
I nikada se neću pozdraviti s tobom jer znam da se duše sreću u onom plesu kiše i vjetra
Poklonit ću ti dva, tri uramljena stiha na duši da ih čitaš u hladnim noćima sjevera za kojima tako žudiš
I ono što ostane kada se obrišu sve riječi, sjaj i boje
Ispod kože, ispod misli koje se vole igrati sa mnom
Poklonit ću ti svoju tišinu
Ponesi ju u svom dahu
..........
Postoji onaj trenutak pred...ja već dugo bježim od njega
Preskočiti ga bilo bi tako lako
Prehodati ga, obrisati, lukavo ga doskočiti, istrgnuti i uz vragolasti osmijeh baciti u vjetar
Čekanje samo pojačava intenzitet čežnje
Ljepotu trenutka ili količinu tuge
Onaj leptirasti trenutak pred "volim te"..
Pred poljubac koji se čeka dugo...
Ili onaj tako lomni, onaj koji pretvara u prah, trenutak pred kraj...
Ali usuđujem se ovaj put hodati po tom trenutku, hodati po svom rubu
Granicama sebe... pored tebe
Tvoja M.
Post je objavljen 26.01.2014. u 00:31 sati.