utorak, 31.01.2012.
Postojana prisutnost
Ležala je tog popodneva na mom kauču i osmjehivala se.
Govorile smo dosta mada to nije bilo važno.
Smijeh je jedino što se računa..
Jer..sve se nekako svodi na poznato...poznate riječi, poznati zaključci...
Već dugo nam nije trebalo puno riječi.
Razumjele smo se u nekim drugim dimenzijama.
Rekla mi je..."ponekad osjećam da mogu ući u tebe, osjetiti te..."
Zar zaista postoje duše s kojima možemo biti...samo prisutni...?
Koje vide... bez riječi, objašnjavanja, razmišljanja...
Predivne su u svojoj rijetkosti..
Sjedili smo u autu.....u tišini..
Samo muzika koja je lagano svirala razbijala je šutnju ..
Mada je bila važna samo prisutnost..
Rekli smo si već puno toga..i previše..
Neko oblačno nebo, šuma i noć..mir...
Trenutak bez osobite radnje, scenarija, zapleta ili raspleta.
Ponekad iščekujući radnju propuštamo osjećaj...atmosferu..
Željela sam rasplet i smiraj...
I ostajanje...trajanje...
A dobila sam prisutnost...u trajanju...
I sasvim je dovoljno...
Bez definicija, riječi, zavjeta, očekivanja...
Ja ionako nikada i nisam bila od definicija...ili riječi...
Više sam bila osjećaj..
Riječi sam napustila kada sam osjetila prisutnost sebe u drugima...druge u sebi..
Postojana prisutnost u odnosu na nekog. Razumijevanje osjećaja .Esencije
Sjaja i boja...
Bez ambicija za bilo čim kroz nekog, od nekog...
Bitno je živjeti život..a ne stavljati ga na čekanje...
Taktilnost u mirisu, okusu i pogledu.
To je ono potpuno življenje..ispreplitanje svih osjetila.
Bez straha, zadrške...usuditi se.
Život je zaista izazov.
Onog trenutka kada prihvatimo promjene kao nešto lijepo, nešto što nas tjera da istražujemo život poput djeteta..
Da se igramo, da si dopustimo biti izazvani..
Tog trenutka počinje ona prava igra s ulogom radosti.
One stvarne izvorne radosti, ushita , zanosa životom..
Ispreplitanja ...
Radost, bol, tuga, čežnja, smijeh, razumijevanje, očekivanja, sloboda, pad, lom, leptirova krila...
To su zaista samo karte...što ćemo učiniti s njima?
Dozvoliti svom predivnom biću da se svede na riječi...a mi nismo riječi...
Mi nismo definicije, pravila, okvir, shema...
Mi smo sadržaj..
Ali ako ustrajemo u njima...pretvaramo se u njih..
Mi nismo bol, tuga, lomovi, odlasci nekoga, umiranja ljubavi, nerealizirana očekivanja..
Riječi su tako preslabe ponekad...iako ih smatramo moćnim i jakim...
I ta postojana prisutnost..toliko lijepa u svojoj šutljivoj rječitosti
Jednostavno me ispunila do srži jednostavnosti i skinula slojeve i dovela do ogoljenja..
Koje je predivno...
I nekako obojala sve moje sjetno čeznutljive stihove , dodala nove nijanse, natjerala me na neku mirnu šutnju...
Treba si dozvoliti neke stvari..i šutnju i prisutnost, i biti osjećaj a ne riječ...
I slobodno čekanje...bez unaprijed definiranog cilja, zadanog zadatka, predodređenog osjećaja.
Onog koji se očekuje..
I zaista ...bitna je samo količina smijeha...
- 13:39 -
srijeda, 25.01.2012.
Jer sam taktilna...
I nekako....dok sam ispisivala sve više riječi...sve više sam osjećala...
A sve manje govorila..
Kao da sam njima skidala oklope..štitove..trgala okove...
Jer riječi su samo štit..da netko ne uđe dublje..
Tamo gdje se niti ja ne usuđujem često ići..
Niti pustiti bilo koga...
Ali neka disproporcija u svemu tome je počela dobivati svoj oblik..
Sve više riječi...sve manja potreba za čuti ih..
Sa sve više bora...dobivala sam onaj dječji sjaj..
Sa sve više tuga neka nevinost je izbijala na površinu..
I one sijede u kosi, nisu postajala mjesto brige..nego otkrivanje onog pravog smisla.
A iz svih samoća i jednina...izašla sam potpuna...
Valjda neke stvari postaju više opipljive dok ostave trag..
Sve u životu svodi se na odluke..što ćemo učiniti s trenutkom..
Hoćemo li izabrati precijeniti ga ili podcijeniti..
Ili mu pokušati dati onaj pravi smisao...a smisao biramo sami..
Smisao je ..dati šansu..da se dogodi...
Ali sve riječi ovoga svijeta ne mogu se usporediti s dodirom...onim neisprekidanim...šutljivim i tako čistim..
Sva promišljanja ovoga svijeta ne mogu se zamijeniti sa onim dodirom u sebi..sa osjećajem da sam živa...
I da mogu osjetiti..biti dodirnuta i dotaknuta
Dotaknuti smisao..život...
Potpuno, smisleno, nedefinirano...
Nježno, krhko, predano, željno, čeznutljivo i gorljivo...
Dozvoliti da budem dodirnuta..
I tu prestaje potraga za riječima...
Samo je prisutnost važna..
One moje plave oči, onaj oblak od snova...koji se ponekad probudi usred noći...želi samo prisutnost..
I to je sasvim dovoljno...bez riječi...
Ona koja postaje mlada žena...želi ponekad samo zagrljaj...bez puno objašnjenja..i to je sasvim dovoljno
Onaj koji voli..čisto, iskreno, nevino i nježno...ne pridaje riječima osobit značaj...
Iako ih strastveno volim..te riječi bez kojih ne mogu...preslabe su, potrošne i s rokom trajanja..
Kao i mnoge stvari..
Postaju nam opsesija, navika, ovisnost, potreba..
Mislimo da žudimo, čeznemo, tugujemo volimo i osjećamo...kroz njih, putem njih...pridavajući im vrijednost ..
I najveća razočaranja, očekivanja, tuge i boli..proizlaze baš zbog njih...
No..one su poput bijega...definiranje onoga što ne možemo sobom...
I onda se potpuno zatvorimo u taj krug riječi..
I definiramo stvari u odnosu na njih..
Ljubav, smisao, istinu, radost, tugu, ispunjenost...
A ljubav je promiskuitetna riječ..više od bilo koje..
I igramo se njome, izmišljamo milione definicija pokušavajući ju smjestiti u riječi...
Najviše osjećamo u svojim šutnjama
Trenuci tišine i dobivanja odgovora, dobivanja smisla, trenuci voljenja i radosti..
Dolaze upravo u šutnji..
Nekim drugim načinima umanjuje im se esencija...
Ponekad treba pustiti riječi, prepustiti se...
I one izgovorene i one koje mislimo...dugo..
Mada ih nismo pokušali ili imali priliku reći..
Mada smo ih snivali, zanosili se njima, šaputali noćima i vrištali naoko nježno..
Pustiti okove riječi....jer smo previše definirani onim što kažemo..a premalo onim što jesmo...
I priklanjam se više smislu pogleda, dodira ili osmijeha...
I razumijem bolje dodir...jer otkrih u svim svojim apstrakcijama..da sam taktilna...
I dodirujem svoje stihove u nekim sitno moćnim praktičnostima...
I svoje zanose i žudnje u nekoj toploj ruci koja ne govori ništa..
I nježnost u cvijetu..hrapavost u stijeni..
Riječi u suncu koje osjećam dodirujući toplinu...slobodu u vodi ..
Ljubav u rukama svih koje volim...
- 23:19 -
nedjelja, 22.01.2012.
In memoriam jednoj ljubavi
Točno je godina dana od kada sam stavila pečat svojim potpisom.
Pečat jednoj ljubavi..jednom životu...
Ljubav se ne može zapečatiti komadom papira, potpisom, zadnjim riječima...
Postoje situacije za koje zaista ne postoje riječi.
Stajati pred potpunim strancima i ogoljeti jedno desetljeće života, sve ono što sam osjećala
Željela, nadala se, žudila...
Bila sigurna...da će trajati..
Što sam govorila i što nisam mogla izgovoriti...
Zbog samog jednog potpisa i dogovora.. zbog riječi na papiru..
Koje se nikada neće ostvariti..znala sam i tada
I u toj potrebnoj definiranosti zbog praktičnosti u vezi djece...mnoge stvari uvijek ostaju nedefinirane..
Valjda moraju ostati neizrečene, nedodirljive, neopipljive..
Postoje one riječi...zauvijek, zavjetujem se, do smrti ...i to zaista mislimo...trenutak koji obećava..
I onaj sjaj..pomalo dječji..i pogled...dodir koji zaista želimo...zauvijek..
I postoje one koje mislimo da nećemo nikada reći...
Ali život je nepredvidiva igra...
Znaš...uz tebe sam naučila pokopavati..raditi osmrtnice ljubavi...
Mislila sam da ako ju sahranim duboko, napravim osmrtnicu i isprepletem sebe sa sobom..
Mislila sam da kada stavim cvijet od radosti zbog novog početka, svega što imam i želim u životu na njen lijes..
Da će zauvijek nestati...
Previše se trudeći u tom naumu..nekako sam pokopala i dio sebe...nekako nesvjesno i nenamjerno...
I zatim sam pokopavala svaki jači osjećaj, svako pripadanje i predaju...nekome..
A to nisam ja...i ne želim biti...
Razvod je zaista pakleno teška stvar...
Ne rješavaju ju papiri, dogovori, odvjetnici, oni koji su uz nas ili nisu..
Tu smo nekako sami..sa sobom..
Oči u oči sa boli, tugom, ponekim strahom...jadan na jedan...
Nema pomoći sa strane...
I ponekad shvatim da se neke stvari ne mogu otjerati samo tako...mora se naučiti živjeti s njima..
Neki ljudi odu...ostavljajući druge ljude sa mnoštvom pitanja na koja nema odgovora...nitko...
I kakav je to klik u glavi da ne vidiš one divne plave oči i one plahe i nježne smeđe..sada već godinu dana..
I obrišeš prošlost..kao s gumicom za brisanje..
No uspomene i sjećanja...samo su naš doživljaj onoga što je bilo..
Ispreplitanje misli, slika, žudnji i nečega za što smo mislil da je ljubav..
Samo slike u nekom dijelu nas..samo bljeskovi..
A prošlost je samo teret..pretežak često...
Ako ne zatvorimo potpuno, ako ne zaključamo neka vrata..druga se ne mogu otvoriti..koliko god mi to željeli..
A netko..možda čeka ispred njih..
I kuca lagano..pa jače...
I čeka da se otvore..strpljivo, odlučno i borbeno..
Ali i čekanje ima rok trajanja...kao i većina stvari u životu..
Riječi, misli, ugovori s emocijama koje sam potpisivala, poneki zanosi , stihovi, samoće , slobode, ruka u ruci, dodiri...
Bježala sam u sve to..i još više..
Jedina stvar koja nije potrošna roba je ljubav...ona univerzalna..pomalo božanska..
Ona u nama, s nama, ispred i iza nas..
Ona uvijek i zauvijek...
Ona koja prožima svaki djelić našeg bića i ispunjava nas..mada često nismo toga niti svjesni..
Ali ja sam shvatila da sam ljubavna...kroz svoje misli i stihove koje sanjam..sve više...
I više kroz sve svoje neizrečenosti i nedefiniranosti i nesagledivosti..nego kroz riječi i definicije..
I zato..želim živjeti svoju neizrečenost..bez davno umrle ljubavi koja poput praha u urni stoji u nekom kutku mene..
Želim samo taj prah koji je ostao poput nekog podsjetnika baciti s vjetrom u nepoznate daljine..
Neka leti...neka ne ostaje niti trag u pijesku..
Ja moram dalje hodati..bez tvoje sjene..i tvojih odraza...
Bez pitanja kamo te smjestiti i bez tuga koje moram rezati...
I moram......otvoriti vrata...
I zato ti kažem ljubavi...zbogom...
R.I.P. ( 1999.-2011.)
- 22:33 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.01.2012.
Ugovor sa prepuštanjem
"naša priča nije završila. tek je počela.."..rekao mi je netko...
...
Postoje priče koje završe prije nego što i počnu.
Teško je odrediti onu granicu koja razdvaja kraj i početak.
Postoje priče koje su tek počele mada smo mislili da su završile.
I one priče koje traju, mada ih nekako i ne primjećujemo.
Tihe su, neprimjetne, nepozvane i sasvim slučajne.
No prije svega postojane. U svojoj neodređenosti. I šutljivoj rječitosti.
Postoje i priče za koje tek mislimo da su stvarne, moćne, trajne i posebne.
No ispada da su samo plod naše mašte. I da se ispod čipkaste krinke našeg doživljaja krila neka igra spleta okolnosti.
Bez jačine, postojanosti i snage.
Dugo sam imala detaljno razrađen i osmišljen pakt sa sobom.
Sa svojim emocijama dogovorila sam plan i program i teza biti "negdje na sredini" činila se kao dobra opcija.
Bez očekivanja, bez leptirovog leta, bez prekomjerne količine davanja sebe i primanja nekoga u onaj dio sebe koji se može krhotinasto slomiti.
Bez primanja u satenske stihove i zanos umotan u iščekivanje ljubavi.
Slobodni let bez definiranja, završio je slobodnim padom. Bez padobrana.
Bez zaštite.
Ja jednostavno nisam od onih koji mogu polovično.
Ja moram do kraja. Potpuno
Po definiciji...do kraja, do srži,moćno, jako, zaneseno, do zadnjeg daha. I pada.
Postoje dani kada u nježno svilenom zalasku sunca neke dječje roza boje ..jednostavno shvatim.
Da sam umorna od bježanja.
I ne želim više. Trčati od sebe.
I sklapati dogovore i potpisivati ugovore s voljenjem..na pola..
I moram igrati na sve ili ništa.
Ovisnički, hazarderski duh voljenja i osjećanja.
Bez kalkulacija i matematike.
Oduvijek i zauvijek. I obećajem si..do zadnjeg svog daha..
Jer ja ne mogu na pola, i ne mogu sa zadrškom, i ne želim više prijateljevati sa oprezom i distancom.
Jer...kako god pala...oprezno, distancirano, površno...uvijek boli isto.Ništa više niti manje.
I znam da sam ja od " sve ili ništa".
I da su predaja i prepuštanje moje jedine opcije.
Bez obzira na putokaze, karte, planove, dogovore i ugovore.
I dok brišem svoju isključivost i kategorije..
Dok definiram slobodni pad..i čujem lepet krila koja se ovaj put žele podići potpuno..do neba i preko...
Potpisujem ovaj put ugovor sa onim što sam uvijek bila, čak i onda kada sam lagala svojim nepostojećim potpisom.
Potpisujem ugovor sa predajom i prepuštanjem.
Sa voljenjem bez isključivosti, zadrške i distance.
Sa vjernošću i dosljednošću sebi...
Potpisujem ugovor i sa padom...jer on je najbolji učitelj..
Onaj..bez padobrana...samo moj...
- 11:35 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.01.2012.
Predaja
Nemoj molim te..
otrčati predaleko
mislima i žudnjama
pobjeći tišini i neizgovorenosti
obrisati sve tragove
ugasiti svjetionike
da se ne mogu vratiti
Ja pred tvojom
viteškom izdržljivošću
ponizno hodam
pred tvojim
strastvenim strpljenjem
brišem sve svoje riječi
nedovoljne su u potrošenosti
Ja sam mahnito i divlje
bježala od sebe u zanose rječitosti
u nepredvidivost i nesagledivost
da dođem i vratim se početku
i sada molim svoja prepuštanja
sve svoje predaje i udisaje
za oprost...
Jer ne želim isključivost
granice i bijeg otkrivati u sebi
i želim pomaknuti svoje
horizonte i zacrtane crte
napraviti korak s one strane
obrisati sjene dok grlim sebe
Da li me vidiš
i kada me ne možeš gledati
imaš li vjere i hrabrosti
i kada zatvoriš oči
možeš li željeti bez straha
da ću te otkriti cijelog?
Ja ti nudim svoju gorljivost
umotanu u nadu iščekivanja
i splet očekivanja
koja su moj odraz u tebi
kroz sve moje boje
nikada viđene
I mogu li..
biti taj nedoživljeni trenutak
početak i kraj priče
kojeg čekaš, želiš, žudiš za njim
kojim ispisuješ noći...
trenutak pomalo zaboravljen
od burnog čekanja
Želiš li da budem
ona šutnja i zaborav
onaj korak koji čuješ kada sanjaš
i sve one neizgovorene
i nenapisane riječi
koje baš nitko nije čuo
Ja svojim kistom
brišem granice sebe i
trgam paučinaste velove
slikam akvarel
prepuštanja i predaje
nikada mislećih misli..
- 00:37 -
četvrtak, 12.01.2012.
Impuls
Rekla sam joj..
"postala sam teška, isključiva, emotivno zahtjevna i visokih kriterija..."
Rekla je.."Ne, ti si predivno biće, nemoj biti tako stroga prema sebi.Samo si emotivno iznad prosjeka.."
"trebala bi otići na Jupiter ili tako nešto..."
Ponekad bih željela pronaći način da sakupim svoje male i velike riječi, one čeznutljive i zanesene, neke želje i snove, misli i analize i jednostavno ih bacim .
Neka odlete s vjetrom. Što dalje od mene.
I neka se ne vraćaju tako skoro.
Riječi koje me ponekad prate, guše, vode bitke u meni gdje nitko ne pobjeđuje a poraženi su svi.
Snove koji nekako baš i nisu od ovoga svijeta.
Slamanja koja na iznenađenje uvijek bole jednako ili više, samo što brže podižem krila..
I krećem ispočetka...kao da baš želim ponovo pasti...
Ali ja ću uvijek riskirati...i vjerovati ispočetka..
I biti ja..do kraja..dosljedna i vjerna sebi u iskrenosti..u prepuštanju...u padanju..
Ali dok tako čeznemo, snivamo i izgaramo u raznim željama i voljenjima...
Dok riječi vode bitke i ratove..a misli noćima ispisuju mnoge romane...
Dok se zanosimo i padamo, ljuljamo na oblacima i strmoglavljujemo..
Dok analiziramo i razmišljamo o životu, ljubavi, ljudima, dobru i zlu..
Propuštamo...ono najbolje...propuštamo živjeti.
Jer život je hodati i zaista čuti vrevu i tišinu..
Život je osjetiti svoj dah..ali i onaj neki drugi..koji uvijek rječito govori i u najvećoj tišini..
Predati se trenutku...udahnuti miris života, dodirnuti ga, gledati u njega..hrabro , budno, snažno .
Zaista vidjeti ljepotu nekoga...dotaknuti, primiti za ruku, gledati dok spava...
Pogled u srž...tako neopipljivo a tako blizu..
Usuditi se skočiti u nepoznato..riskirati...voljeti..predati se..prepustiti...
Osjetiti noćni vjetar koji miriši na snijeg, kapi kiše na nečijem licu...
Toplinu u glasu, miris djetinjstva u nekoj naranči...zvuk, melodija, smijeh, vrisak, pjesma,
Titraj..frekvencija..impuls života..
U oku, kosi, osmijehu i suzama..
U kretnji i promjeni..mirovanju i bolnim rezovima..
Grčevitom držanju i otpuštanju...
Budi..živi...hodaj..osjeti..udahni...dotakni..gledaj...vidi...zaista vidi...
Kao da je nestalo negdje putem dok smo tražili smisao...a imali smo ga...tu kraj sebe..
I svrhu..i istinu...i život koji se ne promišlja i ne traži..
Jer je tu...i dešava se
Dok mi razmišljamo o njemu ..
Tu je...i zaista je lijep...
Živimo li zaista?
- 22:59 -
ponedjeljak, 09.01.2012.
Bilježnica za čuvanje iz sobe 412
Čekala me na kolodvoru.
Žena koju znam 20 godina. Koju zaista znam..i ona mene.
Volim vlakove. Imaju taj miris čeznutljivih poljubaca rastanka, zanosnih iščekivanja i zagrljaja dolazećih.
Imaju boju nostalgično sjetnih dolazaka i odlazaka...imaju krug u sebi.
Vraćanje i pronalaženje onog pogleda koji govori..."tu si..napokon"
Grlile smo se na tom kolodvoru dugo.
Gledale se i smijale...dugo..
Počela je pričati. Uz okus kave i miris dima...
Žena s kojom sam dijelila život i studentsku sobu...nekada davno.
I sve što ide uz to...
Dok je svijet bio ljepše mjesto..barem za nas.
Žena s kojom sam prošla najdivnija putovanja ..u ono neko vrijeme kada je cesta zaista bila sinonim za slobodu...
Sa kojom sam prošla potonuća i uzlete, ushite i krhotine.
Koju sam vidjela u svim mogućim izdanjima..i ona mene...
Prošle smo brakove i razvode, padove, lomove, mnoge ljubavi i tuge, poslove i neimanje posla, preseljenja i svaka po dva puta devet mjeseci sretnog iščekivanja.
Prošle smo dolaske i odlaske ljudi..koji su morali otići, borbu za egzistenciju, sudove i grebanje da preživiš..
Zanošenje do oblaka i padanje puno, puno ispod površine, duhovna istraživanja, muškarce, prijatelje koji su otišli i one koji su odnekuda došli...iznenada..
Neke ljude jednostavno volimo.
Bez puno pitanja,ne tražeći odgovore.
Osjećamo ih poput dijela sebe..tu su...
Ne tražimo razloge, ne biramo ih.
Dala mi je bilježnicu.
Stara pohabana bilježnica iz vremena jedne mladosti.
Krajnje sjetna bilježnica, prepuna nostalgije..prošlost je vrištala iz svake okrenute stranice.
Imala je miris crnog vina, ceste, rocka, vlakova, umjetničkih pokušaja, mnogih ljudi, stihova napisanih i nenapisanih.
Riječi izgovorenih i neizgovorenih.
Imala je miris suza, smijeha, vjere u ljude, dobrotu, nadu..da možemo mijenjati svijet..
Imala je miris one studentske sobe , kreativno neuredne zbog mnogih knjiga, njenih slikarskih i mojih književnih pokušaja.
Miris ljubavi..nekih davnih..iz 96 godine..
Fotografije ljudi koje zaboravimo ne želeći to.
Fotografije mjesta gdje bismo vjerojatno ponovo otišli.
Rukopisi osoba koje su davno nestale iz naših života.
Još mogu zamisliti boju njihova glasa....slučajni dodir u prolazu.
Pogled koji razumije, zagrljaj koji tješi, razgovor u neki kasni sat koji oslobađa.
Još odjekuje kucanje po vratima, smijeh koji se čuje dugo...
Još mogu čuti hod po hodnicima i bez obzira na protok vremena odjekuje
"..još samo par godina za nas..." sa nečije kasete...
Sviranje gitare jednog Vlade, crno vino iz Imotskog jedne Ruže, mađarski naglasak jednog Pište...
I sve suze zbog Balaševićevih pjesmi koje se ne troše nikada..
I svi ti nadimci, lica, imena i prezimena...
I miris trave , okus kave skuhane na malom kuhalu.
Dodiri koji ne traju dugo, poljupci sa posebnim okusom mladosti..
I sjaj...u očima...i sjene ...na zidovima...koje nestanu s jutrom...
I svu radost dolazaka i tugu odlazaka..
I sve one velike riječi, zavjeti i obećanja..."zauvijek.."
Imala je bilježnicu gotovo 15 godina.
"Sada je red na tebi... čuvaj ju"..rekla je...
I čuvat ću je. Jednu staru neuglednu bilježnicu a tako rječitu.
Bijležnicu iz sobe 412.
Jednu jedinu..i neponovljivu..
Prepunu uspomena..prepunu onoga što nazivamo prošlost.
Volim te D.
- 23:31 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.01.2012.
Rezbarenje duše
I zamišljam dušu ponekad...svoju..i one druge..
One koje volim grliti...i blizu kojih volim biti
A svaka je isklesana najdivnijim umijećem
Predivnim prstima dodirnuta...
Najmelodioznijim glasom dotaknuta...
Mirisima koje volim...obavijena..
Najmekšim satenskim dodirima...umotana...
I kako grlim duše svih onih koje volim..i koje sam voljela
A svi su nekako svojim dušama...izrezbarili moju
Ostavili tragove..poneki rane
neki otiske..nezaboravne slike..na duši
Rane ostaju...i kao poslije nekog operativnog zahvata.. osjećaju se ponekad
Kada se mijenja vrijeme...ili kada zapuše neki jači vjetar..životni
I vraćaju se...poput demona iz prošlosti
A ne mogu se ukloniti...niti čarolijom...
Ljudi dolaze s razlogom...poneki nas uče
Neki su tu da nas nauče vidjeti
A neki da nas uče živjeti.
Poneki nam mijenjaju dušu..rezbare ju
U pravo umjetničko djelo
Živjeti s njima..čast je...
I predivno
Oni koji stvaraju rane nisu toga niti svjesni
A rane proizlaze iz žudnji i čežnji...i gorljivosti za nekim
Iz ljubavi...iz tuga, očekivanja, neviđenja nas
Suza i neimanja suza
Za neke ljude postoji određena količina
A zaborav nije opcija
On je brisanje tragova i slika...zbog kojih smo to što jesmo...
Dok rezbarimo svoju dušu...osluškujući sebe, tišinu i vrisak
Smijeh i očaj...svo sivilo i sve kaveze u koje smo zatočeni...
Kaveze u kojima su zaključane naše misli i snovi...najskrivenije želje
One koje šapćemo samo u snovima
I sanjamo u bojama...koje nisu od ovoga svijeta
Dok pomičemo svoje granice
A smisao je u njima..i u brisanju istih
U pomicanju i otvaranju..dubinama...i visinama
Koje nas uče..i vode...u nepoznate svjetove
I rezbare nam dušu
Čineći je opipljivom a tako nedodirljivom...
Svemirom punim ljubavi..koje su bile...i ostale
Spletom pogleda i dodira
Životnih lekcija..koje nisu naučene
Grešaka..koje možda i nisu bile greške
Očekivanja koja su ostala neispunjena
Tajni..koje će netko tek otkriti
Ljepote..koja će tek biti viđena
Slobode...o kojoj još puno trebamo naučiti..
Hrabrosti...koja je ponekad slabost
Slučajnosti..koje nisu bile slučajne
Razočaranja...koja i nisu to bila..ali nismo znali
Radosti...kojima smo se trebali više veseliti..ali nismo...
Tuga...koje ponekad ostaju..i naviknemo se na njih...
Neizrečenih riječi..koje više govore od izrečenih
I onih koje su izazvala krvoprolića duše..
I onih velikih..koje su se pokazale kao iluzija...suvišne i nepotrebne...
Tragovi na duši..rezbarenje duše...
- 19:45 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.01.2012.
Očekujem da ne očekuješ
Dok sam mislila da sam dosta toga naučila, nekako sam povjerovala da su očekivanja izvor lomova..
Na njima se pada, na njima se ruše mostovi među ljudima, zbog njih se gubi vjera, zanos, ljubav...
I vjerovala sam da mogu ne očekivati i nisam željela da se očekuje od mene...
A očekivala sam da se od mene ne očekuje...bar ne previše...
I zaista nisam željela..očekivati...
I trudila sam se iz petnih žila i borila se i opirala da išta tražim..
I nekako drhtila kada sam čula one neke riječi..ili osjetila onaj neki pogled...dodir..
I vodila silne bitke sa svom tom idejom o očekivanjima...
Pisala o njima, razradila ideju do u najsitnijih detalja, pisala im da me zaobiđu, da me se klone, da odu..što dalje...
Jer...ne trebaju mi..ne želim ih blizu...
A ono s čim najviše ratujemo...i od čega najviše bježimo...
Sustigne nas..kada smo najslabiji..i najmanje spremni..
I sigurni da smo tu stepenicu prošli..a nismo ostavili trag da nas nađu...
Ni mrvice, niti cipelicu, niti trag u pijesku...
A nespremni smo nekako uvijek..pomalo...
I nema putokaza, niti znakova a ni svjetionika sigurnog u put...kojim treba poći...
I dok mi se srušila cijela moja savršena teorija da neću očekivati, niti da ću nekima dozvoliti da imaju očekivanja...
Zanosi su bili jači..kao i uvijek...i odnijeli pobjedu nad riječima, teorijama dobro razrađenima, nad naivnim zabludama i racionalnim promišljanjima ..
Veselje im je bilo bezgranično....
Shvatili su da su nepobjedivi..nedostižni...mahnito svemoćni...
Nikakve noćne analize i sinteze ne mogu im baš ništa...
Srce pobjeđuje i izlazi iz ringa slaveći...
A kad su tuge svladale riječi..koje su ipak samo riječi..
Jer su riječi samo nada lijepo umotana u čaroliju
I koje nestanu čim prođe onaj magični trenutak
Kada shvatiš u čemu je trik...
I kada je kraj vožnje...na nekom vrtuljku...
I prestane glazba...
Shvatiš...da nema teorije i nema riječi..za život..i za ljubav..
jer je to..samo osjećaj...
- 23:38 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
