Točno je godina dana od kada sam stavila pečat svojim potpisom.
Pečat jednoj ljubavi..jednom životu...
Ljubav se ne može zapečatiti komadom papira, potpisom, zadnjim riječima...
Postoje situacije za koje zaista ne postoje riječi.
Stajati pred potpunim strancima i ogoljeti jedno desetljeće života, sve ono što sam osjećala
Željela, nadala se, žudila...
Bila sigurna...da će trajati..
Što sam govorila i što nisam mogla izgovoriti...
Zbog samog jednog potpisa i dogovora.. zbog riječi na papiru..
Koje se nikada neće ostvariti..znala sam i tada
I u toj potrebnoj definiranosti zbog praktičnosti u vezi djece...mnoge stvari uvijek ostaju nedefinirane..
Valjda moraju ostati neizrečene, nedodirljive, neopipljive..
Postoje one riječi...zauvijek, zavjetujem se, do smrti ...i to zaista mislimo...trenutak koji obećava..
I onaj sjaj..pomalo dječji..i pogled...dodir koji zaista želimo...zauvijek..
I postoje one koje mislimo da nećemo nikada reći...
Ali život je nepredvidiva igra...
Znaš...uz tebe sam naučila pokopavati..raditi osmrtnice ljubavi...
Mislila sam da ako ju sahranim duboko, napravim osmrtnicu i isprepletem sebe sa sobom..
Mislila sam da kada stavim cvijet od radosti zbog novog početka, svega što imam i želim u životu na njen lijes..
Da će zauvijek nestati...
Previše se trudeći u tom naumu..nekako sam pokopala i dio sebe...nekako nesvjesno i nenamjerno...
I zatim sam pokopavala svaki jači osjećaj, svako pripadanje i predaju...nekome..
A to nisam ja...i ne želim biti...
Razvod je zaista pakleno teška stvar...
Ne rješavaju ju papiri, dogovori, odvjetnici, oni koji su uz nas ili nisu..
Tu smo nekako sami..sa sobom..
Oči u oči sa boli, tugom, ponekim strahom...jadan na jedan...
Nema pomoći sa strane...
I ponekad shvatim da se neke stvari ne mogu otjerati samo tako...mora se naučiti živjeti s njima..
Neki ljudi odu...ostavljajući druge ljude sa mnoštvom pitanja na koja nema odgovora...nitko...
I kakav je to klik u glavi da ne vidiš one divne plave oči i one plahe i nježne smeđe..sada već godinu dana..
I obrišeš prošlost..kao s gumicom za brisanje..
No uspomene i sjećanja...samo su naš doživljaj onoga što je bilo..
Ispreplitanje misli, slika, žudnji i nečega za što smo mislil da je ljubav..
Samo slike u nekom dijelu nas..samo bljeskovi..
A prošlost je samo teret..pretežak često...
Ako ne zatvorimo potpuno, ako ne zaključamo neka vrata..druga se ne mogu otvoriti..koliko god mi to željeli..
A netko..možda čeka ispred njih..
I kuca lagano..pa jače...
I čeka da se otvore..strpljivo, odlučno i borbeno..
Ali i čekanje ima rok trajanja...kao i većina stvari u životu..
Riječi, misli, ugovori s emocijama koje sam potpisivala, poneki zanosi , stihovi, samoće , slobode, ruka u ruci, dodiri...
Bježala sam u sve to..i još više..
Jedina stvar koja nije potrošna roba je ljubav...ona univerzalna..pomalo božanska..
Ona u nama, s nama, ispred i iza nas..
Ona uvijek i zauvijek...
Ona koja prožima svaki djelić našeg bića i ispunjava nas..mada često nismo toga niti svjesni..
Ali ja sam shvatila da sam ljubavna...kroz svoje misli i stihove koje sanjam..sve više...
I više kroz sve svoje neizrečenosti i nedefiniranosti i nesagledivosti..nego kroz riječi i definicije..
I zato..želim živjeti svoju neizrečenost..bez davno umrle ljubavi koja poput praha u urni stoji u nekom kutku mene..
Želim samo taj prah koji je ostao poput nekog podsjetnika baciti s vjetrom u nepoznate daljine..
Neka leti...neka ne ostaje niti trag u pijesku..
Ja moram dalje hodati..bez tvoje sjene..i tvojih odraza...
Bez pitanja kamo te smjestiti i bez tuga koje moram rezati...
I moram......otvoriti vrata...
I zato ti kažem ljubavi...zbogom...
R.I.P. ( 1999.-2011.)
Post je objavljen 22.01.2012. u 22:33 sati.