Ležala je tog popodneva na mom kauču i osmjehivala se.
Govorile smo dosta mada to nije bilo važno.
Smijeh je jedino što se računa..
Jer..sve se nekako svodi na poznato...poznate riječi, poznati zaključci...
Već dugo nam nije trebalo puno riječi.
Razumjele smo se u nekim drugim dimenzijama.
Rekla mi je..."ponekad osjećam da mogu ući u tebe, osjetiti te..."
Zar zaista postoje duše s kojima možemo biti...samo prisutni...?
Koje vide... bez riječi, objašnjavanja, razmišljanja...
Predivne su u svojoj rijetkosti..
Sjedili smo u autu.....u tišini..
Samo muzika koja je lagano svirala razbijala je šutnju ..
Mada je bila važna samo prisutnost..
Rekli smo si već puno toga..i previše..
Neko oblačno nebo, šuma i noć..mir...
Trenutak bez osobite radnje, scenarija, zapleta ili raspleta.
Ponekad iščekujući radnju propuštamo osjećaj...atmosferu..
Željela sam rasplet i smiraj...
I ostajanje...trajanje...
A dobila sam prisutnost...u trajanju...
I sasvim je dovoljno...
Bez definicija, riječi, zavjeta, očekivanja...
Ja ionako nikada i nisam bila od definicija...ili riječi...
Više sam bila osjećaj..
Riječi sam napustila kada sam osjetila prisutnost sebe u drugima...druge u sebi..
Postojana prisutnost u odnosu na nekog. Razumijevanje osjećaja .Esencije
Sjaja i boja...
Bez ambicija za bilo čim kroz nekog, od nekog...
Bitno je živjeti život..a ne stavljati ga na čekanje...
Taktilnost u mirisu, okusu i pogledu.
To je ono potpuno življenje..ispreplitanje svih osjetila.
Bez straha, zadrške...usuditi se.
Život je zaista izazov.
Onog trenutka kada prihvatimo promjene kao nešto lijepo, nešto što nas tjera da istražujemo život poput djeteta..
Da se igramo, da si dopustimo biti izazvani..
Tog trenutka počinje ona prava igra s ulogom radosti.
One stvarne izvorne radosti, ushita , zanosa životom..
Ispreplitanja ...
Radost, bol, tuga, čežnja, smijeh, razumijevanje, očekivanja, sloboda, pad, lom, leptirova krila...
To su zaista samo karte...što ćemo učiniti s njima?
Dozvoliti svom predivnom biću da se svede na riječi...a mi nismo riječi...
Mi nismo definicije, pravila, okvir, shema...
Mi smo sadržaj..
Ali ako ustrajemo u njima...pretvaramo se u njih..
Mi nismo bol, tuga, lomovi, odlasci nekoga, umiranja ljubavi, nerealizirana očekivanja..
Riječi su tako preslabe ponekad...iako ih smatramo moćnim i jakim...
I ta postojana prisutnost..toliko lijepa u svojoj šutljivoj rječitosti
Jednostavno me ispunila do srži jednostavnosti i skinula slojeve i dovela do ogoljenja..
Koje je predivno...
I nekako obojala sve moje sjetno čeznutljive stihove , dodala nove nijanse, natjerala me na neku mirnu šutnju...
Treba si dozvoliti neke stvari..i šutnju i prisutnost, i biti osjećaj a ne riječ...
I slobodno čekanje...bez unaprijed definiranog cilja, zadanog zadatka, predodređenog osjećaja.
Onog koji se očekuje..
I zaista ...bitna je samo količina smijeha...
Post je objavljen 31.01.2012. u 13:39 sati.