I nekako....dok sam ispisivala sve više riječi...sve više sam osjećala...
A sve manje govorila..
Kao da sam njima skidala oklope..štitove..trgala okove...
Jer riječi su samo štit..da netko ne uđe dublje..
Tamo gdje se niti ja ne usuđujem često ići..
Niti pustiti bilo koga...
Ali neka disproporcija u svemu tome je počela dobivati svoj oblik..
Sve više riječi...sve manja potreba za čuti ih..
Sa sve više bora...dobivala sam onaj dječji sjaj..
Sa sve više tuga neka nevinost je izbijala na površinu..
I one sijede u kosi, nisu postajala mjesto brige..nego otkrivanje onog pravog smisla.
A iz svih samoća i jednina...izašla sam potpuna...
Valjda neke stvari postaju više opipljive dok ostave trag..
Sve u životu svodi se na odluke..što ćemo učiniti s trenutkom..
Hoćemo li izabrati precijeniti ga ili podcijeniti..
Ili mu pokušati dati onaj pravi smisao...a smisao biramo sami..
Smisao je ..dati šansu..da se dogodi...
Ali sve riječi ovoga svijeta ne mogu se usporediti s dodirom...onim neisprekidanim...šutljivim i tako čistim..
Sva promišljanja ovoga svijeta ne mogu se zamijeniti sa onim dodirom u sebi..sa osjećajem da sam živa...
I da mogu osjetiti..biti dodirnuta i dotaknuta
Dotaknuti smisao..život...
Potpuno, smisleno, nedefinirano...
Nježno, krhko, predano, željno, čeznutljivo i gorljivo...
Dozvoliti da budem dodirnuta..
I tu prestaje potraga za riječima...
Samo je prisutnost važna..
One moje plave oči, onaj oblak od snova...koji se ponekad probudi usred noći...želi samo prisutnost..
I to je sasvim dovoljno...bez riječi...
Ona koja postaje mlada žena...želi ponekad samo zagrljaj...bez puno objašnjenja..i to je sasvim dovoljno
Onaj koji voli..čisto, iskreno, nevino i nježno...ne pridaje riječima osobit značaj...
Iako ih strastveno volim..te riječi bez kojih ne mogu...preslabe su, potrošne i s rokom trajanja..
Kao i mnoge stvari..
Postaju nam opsesija, navika, ovisnost, potreba..
Mislimo da žudimo, čeznemo, tugujemo volimo i osjećamo...kroz njih, putem njih...pridavajući im vrijednost ..
I najveća razočaranja, očekivanja, tuge i boli..proizlaze baš zbog njih...
No..one su poput bijega...definiranje onoga što ne možemo sobom...
I onda se potpuno zatvorimo u taj krug riječi..
I definiramo stvari u odnosu na njih..
Ljubav, smisao, istinu, radost, tugu, ispunjenost...
A ljubav je promiskuitetna riječ..više od bilo koje..
I igramo se njome, izmišljamo milione definicija pokušavajući ju smjestiti u riječi...
Najviše osjećamo u svojim šutnjama
Trenuci tišine i dobivanja odgovora, dobivanja smisla, trenuci voljenja i radosti..
Dolaze upravo u šutnji..
Nekim drugim načinima umanjuje im se esencija...
Ponekad treba pustiti riječi, prepustiti se...
I one izgovorene i one koje mislimo...dugo..
Mada ih nismo pokušali ili imali priliku reći..
Mada smo ih snivali, zanosili se njima, šaputali noćima i vrištali naoko nježno..
Pustiti okove riječi....jer smo previše definirani onim što kažemo..a premalo onim što jesmo...
I priklanjam se više smislu pogleda, dodira ili osmijeha...
I razumijem bolje dodir...jer otkrih u svim svojim apstrakcijama..da sam taktilna...
I dodirujem svoje stihove u nekim sitno moćnim praktičnostima...
I svoje zanose i žudnje u nekoj toploj ruci koja ne govori ništa..
I nježnost u cvijetu..hrapavost u stijeni..
Riječi u suncu koje osjećam dodirujući toplinu...slobodu u vodi ..
Ljubav u rukama svih koje volim...
Post je objavljen 25.01.2012. u 23:19 sati.