Međugorski glas

25.12.2009., petak

Mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. prosinca 2009. godine

Kralj mira i vrelo ljubavi U ovom radosnom danu Isusova dolaska, Majka naših duša sve nas dovodi pred Sina, svu dječicu u naručju nosi kolijevci Spasiteljovoj, prikazuje nas Djetetovu pogledu, miri nas s Bogom koji je u Sinu postao čovjekom. Privodi nas Riječi koja je postala tijelom, koja je u njezinoj utrobi spojila vječno i vremenito, koja je svjetlom života prožela svu našu bijedu, nasavršenost i nestalnost, koja nam je, žrtvujući se na križu, podarila život vječni, koja nas opravdava pred Očevim prijestoljem, koja nas euharistijskim kruhom štiti od vrata paklenih. Iz Gospodinova blagoslova izvire mir i praštanje, iz njegova pogleda teče dobrota i ljubav, iz vječnoga glasa struji melem čistoće i radost prožimanja. Njegov osmijeh posramljuje mudrost svijeta, grije ozebla srca, liječi napaćene duše, bistri nejasnoće i razbuktava nadu. Radosni trenutak njegova Rođenja sažeo je u sebi sva obećanja što ih je Stvoritelj dao palim praroditeljima, osvijetlio stranputice i ukazao na put koji vodi prema istini i životu, otkrio nam smisao i razlog postojanja, uveo nas u tajnu dobrote i milosrđa. Ako se u čežnji naših srdaca priklonimo Isusu, ako u njemu pronađemo blagoslovljeni mir i sigurnost, ništa nas neće odvojiti od ljepote i radosti, nikad nam neće nauditi podmetanja i laži, nikakve nam poteškoće neće moći zatamnjeti stalnost istine, krasotu vječnosti i smisao sebedarja. Zna Gospa da onaj tko je prožet svjetlošću Novorođenčeta, ostaje u njegovoj punini i slijedi njegov put, priklanja se pravednosti i istini, odbacuje prevrtljivost i licemjerje, ne veže se uz mudrost svijeta i ne služi dvojici gospodara. Jer Djetetova radost donosi spokoj duši, hrani savjest i pročišćuje srca, tjera privide i neznanja, otklanja mlakost i površnost, jača blagost i ljubav. Kad osobu obujmi i prožeže Isusova ljepota, onda se i sama pretvori u darivanje te cijelim bićem postaje slika svoga Gospodina, postaje čistija i laganija, svjetlosnija i blagoslovljenija, sretnija i ispunjenija, bogatija i raskošnija. Ne zaboravimo da Gospa dovodi Isusu sve ljude, sve duše koje čeznu za nježnošću i toplinom, sve one koji tumaraju bespućima svijeta, koji ne upoznaše njegovo ime i koji na prihvatiše njegov nauk, iako ga svakodnevno nesvjesno dozivaju sjećanjem duše. Jer samo je jedan Otkupitelj, samo nam njegovo ime može opraštati grijehe, samo nam njegove riječi mogu donijeti nadu i utjehu, samo se s njegova vrela može piti živa voda ljubavi, one ljubavi od koje se nikada ne žedni, koja ne presušuje i koja ne osuđuje, već hrabri, liječi i tješi, umnožava se, raste i krijepi. Put spasenja, jer je iznikao iz istine, samo je jedan, a svi su drugi stranputice, srasle s neznanjem, proklijale iz prkosa kojim nas neprestano hrani knez svijeta, protivnik života, istine i ljubavi. A čitavo čovječanstvo, bez obzira kojoj vjeri ili nevjeri pripadalo, može se spasiti samo po Isusovim zaslugama, po njegovu milosrđu koje je jače od svake tame i mržnje, snažnije od svih protivština koje bjesomučno napadaju čistoću i jasnoću njegova nauka. Ako u nama ostane Isusov mir i blagoslov, neće nas pomesti vjetrovi i oluje koji haraju vododerimama prolaznosti i ispraznosti, koji raznose strahove i bespomoćnost, koji srca nagrizaju sumnjom, a duše pune naplavinama nemira i mulja. Ako se okupamo u svjetlu istinskome, očistit ćemo se od pohlepe i pohote, od kojih je ispletena krletka sebeljublja, kavez sebičnosti koji ograničava slobodan let i smanjuje vidljivost, zarobljuje tjeskobom i završava očajem. Nitko ni onako nije oslobođen križa, ali teško onima koje ne krijepi radost vjere, kojima tama nadomjesta svjetlost, kojima mržnja nadoknađuje ljubav. Znamo da je Isus došao da bi naša radost bila potpuna, da bi se naše beznađe pretočilo u nadu, da bi šeolske sjene ustuknule pred njegovom svjetlošću, da bi izgubljeni pronašli put, da bi umorni našli počivalište, da bi gladni postali sitima, da bi očajne preporodilo veselje, a mlake zagrijala ljubav. Zato dopustimo da spilju svijeta osvijetli svjetlo nebesko, približimo se stajici i ne priklanjajmo se lažnom blještavilu kojim nas nas širokim putovima obasipa otac propasti. Potrebno nam je malo da bismo dobili puno, potreban nam je koračić da bismo zašli na put koji vodi prema kraljevstvu nebeskome, kojeg predokus možemo ostvariti već ovdje i sada. A sve je tako jednostavno. Trebamo se pokloniti i prikloniti Isusu!

- 19:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Godišnja poruka vidiocu Jakovu

- 17:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Božić u Međugorju

- 06:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Sretan Božić!

- 00:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.12.2009., četvrtak

Rođendan

- 06:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.12.2009., subota

Ljubičini snovi

Ode nam Ljuba! Kristalni se zvuci razliježu daljem, glazba čežnjom zrije, ziba se duša u Očevoj ruci, otkriva srcu tajnu poezije. Tvorac ti šapće, odgovori stižu, otajstvom svetim umiva ti lice, svjetlosna ruža primakla se križu, blistaju srebrom suze radosnice. Leprša nesnom pjesma puna ptica, širi se nebom miris ljubičica. Vidiš li, Ljube, procvali su snovi, u plaštu zvijezda iza Mliječne staze, gdje lađa s Kristom u vječnosti plovi, i gdje te ruke Marijine maze.

- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

17.12.2009., četvrtak

Svjetlost Kruha nebeskog

Približava se još jedna ponoć u kojoj je Svjetlo postalo čovjekom i nastanilo se među nama. Ponovno se iz stajice izlijevaju potoci sjaja, pune istinom uspavana srca, prožimaju dušu vremenitosti, da bi je jednom obnovljenu, novu i drukčiju pozvali u život vječni. Donosi nam Isus dah života koji slutimo u neizrecivosti i tajni ljepote, u vatrometu boja i raskoši mirisa, u cvrkutu ptica i žuboru potoka, u šumu oceana i osvježujućem dahu planinskog vjetra, slutimo je u olujnoj snazi orkana i blaženom miru planinskih vrhova, osjećamo je u blagoj svjetlosti izlazećeg sunca i skladnoj krasoti krajobraza. Sve što je stvoreno ima svoju svrhu, svoj smisao i razlog. A čovjek najčešće, zadubljem u seciranje svega i svačega, i ne pomišlja na cjelinu. Zar bilje, šumsko cvijeće i trava nisu, uz svoje praktične svrhe, ponajprije stvoreni da bismo, gledajući ih, odmarali i liječili srce i dušu, zar pjev slavuja nije podešen prema frekvenciju naših osjetila, zar miris zemlje i mahovine ne donosi spokoj nemirnom ljudskom srcu, zar u svemu ne struji fluid Božje dobrote i ljubavi! A kako ćemo protumačiti čovjekovu potrebu za umjetničkim izražavanjem, koji najčešće ne donosi nikakve materijalne koristi? Kako razjasniti radost koja gotovo niotkuda, bez ikakvog suvislog razloga, bez vidljivog izvanjskog poticaja iznebuha preplavi našu nutrinu. To su ipak trenuci u kojima naša zakržljala ćutila osjete, dožive i prožive radost što je nakratko kapnula s izvora punine, to su izljevi sreće koja se u djeliću sekunde spojila s rajskom stvarnošću, koja nas je prožela blagim dodirom Duha Svetoga, onoga u kojemu dišemo i trajemo, koji u nama budi sjećanje duše na kolijevku nebesku. U svakom čovjekovu srcu zapisana je ljepota nad ljepotama, u svakoj duši odzvanja milosni glas Gospodinov, svjetlost od koje su satkane njegove zapovijedi, brana ljubavi koja nas štiti od lakovjerja i nepromišljenosti, koja nas nuka da ostanemo u njezinoj zaštiti i ne prekoračujemo prag iza kojega tutnji mrak i mržnja, prijevara i nasilje, smrt i propast. Mi smo, iako stvoreni u kraljevstvu svjetlosti, već u majčinoj utrobi osjetili tamu Adamova straha, koji je velovima grijeha pomutio jasnoću Izvora. U nama traje iskustvo svjetlosti i nemir palog čovjeka, prelamaju se, kako ih nazvaše vrli psiholozi, arhetipske slike, miješa se svjesno i podsvjesno, stvarno i nestvarno, java i san, mašta i zbilja. A otac iluzija, igrajući se s ljudskom nestalnošću i nesigurnošću, pomiješao je sve što se izmućkati da. Poljuljao je našu sigurnost i odvukao nas na stranputicu koja vodi u bezdan, odvojio nas od svjetlosti i ranjena nam srca okrenuo protiv Stvoritelja, uzoholio je našu bijedu i pregazio dostojanstvo koje smo dobili od Stvoritelja. Uvukao se u naše sjećanje i pomračio čistoću koja nas je vezala za vrelo života. No pamćenje duše nazire se u pričama, bajkama i mitovima, koje su oduvijek navještale rođenje Djeteta začetog u Djevičinu krilu. Bog se zatim objavljuje Izabranom narodu, predaje mu zaboravljene Zapovijedi i po prorocima najavljuje Spasiteljev dolazak. No ljudsko tumačenje zakona nikada ne biješe protkano zakonom ljubavi pa mnogi, kao ni danas, ne prepoznaše Otkupiteljevo rođenje. Uza sve nevjerice, Bog je postao čovjekom i rastući u bezgrješnoj Marijinoj utrobi, nošen pod njezinim čistim srcem, svjetlom je razgrnuo tamu iskonskoga grijeha da bi se na Golgoti, prije slavnog povratka Ocu s njom zauvijek obračunao, dajući sebe za naše poroke. Postajući čovjekom, ponovno je sve ljude priveo svjetlosti, oslobodio ih prokletstva koji su naslijedili od praroditelja. On je Kruh nebeski koji se daje, koji se razdijelio na Posljednjoij večeri, koji nam se u Euharistiji ostavio do svršetka svijeta. Sjetimo se samo kako nam je mističarka i svetica Marija Faustina Kowalska doživljvala radost Kruha nebeskog. Svaki put kad bi se dijelila sveta Pričest, kad bi se slavila gozba Jaganjčeva, ona bi u hostiji jasno vidjela Dijete Isusa. A Gospa je toliko puta ponovila da je ona uvijek nazočna kad se dijeli Euharistijski kruh jer ona u svećenikove ruke stavlja malog Isusa. Kud ćeš većega čuda i istinite bajke nego ove kad Žena svijetu dariva Boga, a on i isto vrijeme svijetu dariva Majku. Kud ćeš veće bliskosti i prožimanja Boga i čovjeka, Žene koja je rodila Boga i Boga koji je Ženu okrunio Kraljicom neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, svega što je postalo i svega što je oduvijek bilo. A da bismo snagu Božje svemogućnosti ponovno pretočili u bajku, jer mnogima koji nemaju senzibilitet za nadnaravno, ionako je sve bajka, prisjetimo se samo čuda sa suncem koji se dogodio u Fatimi na zadnjem Gospinu ukazanju. Četrdeset tisuća nazočnih gledalo je kako sunce pada, kako se vrti u tamnom obruču koji se zatim prelijeva u dugine boje. Od tog je vremena ostalo i nekoliko fotografija koje svjedoče o ovom događaju, ali ljudi i dalje tvrdoglavo ne vjeruju. Priupitao bih znanstvenike kako oni tumače ovu pojavu, najvjerojatnije bi trabunjali o masovnoj halucinaciji. Kako to da se sunce, padajući i rotirajući, ne povećava, što bi bilo logično po prirodnim zakonima, jer što je manje udaljeno od Zemlje trebalo bi biti veće, a o toplini da i ne govorimo. No sunce su nazočni mogli promatrati golim očima. Isto se čudo još i danas događa u Međugorju. A što bismo tek rekli na tvrdnju da mala i nježna Gospa čitavi vidljivi svemir može držati na svome dlanu. Kakvo nam znanje može pomoći u odgonetanju ove tajnu? No, vratimo se ponovno radosti došašća, milosnog iščekivanja božićne noći u kojoj neobuhvatljivi Bog postaje Djetešce, u kojoj su se zvijezde primakle hladnoj štalici, u kojoj su se planine još više propele prema nebu, u kojoj su radosno zaplesali morski valovi, probudile se betlehemske ptice i sletjeli anđeli zlatokrili. Uživimo se u radost koju su osjetili pastiri, priklonimo se pjesmi nebeskih korova, ugledajmo se na Malenoga po kojem je sve postalo, zahvalimo Ocu na daru i Duhu Svetome za istinu koju objavljuje poniznima. Zar Božić nije događaj koji je prerastao sve bajke, koji ni najveća ljudska mašta nije mogla izmisliti. On bi ponajprije nevjernima, ili onima koji još ne upoznaše ljubav Gospodinovu, trebao biti djelotvorni znak koji će ih pokrenuti, polazište s kojeg će krenuti na put radosti. Isusov dolazak i njegovo Rođenje razotkriva nam tajnu ljubavi i milosrđa, uranja nas u bogatu jednostavnost Božje mudrosti i srcima otkriva dobrotu Svemogućega.

- 08:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.12.2009., utorak

Bezgrješno Začeće

Pod lomačama zvijezda jutro košulju svlači, svodom krcatim mraza jezde sneni jahači. Sipi prostor i vrijeme nestaju noć i tama, blijesak velikih voda prilazi obalama. Lahor tišinu budi, s neba kapaju svijeće, Tvorac uranja svjetlost u Bezgrješno Začeće. Uzmiču varke i sumnje, novo ih srce priječi prići Edenskom vrtu, ljepoti vječne Riječi. Silni dašak jasnoće bolest istinom mijenja, tope se gole laži s bezdanom priviđenja. Mirisi bijelih ruža rastu iz rajskih zjena, u sjaju Mladog sunca svijetom korača Žena. Gdje ona stopom stane, izvori bistri vriju, ljubavlju strahove tjera, čistoćom gazi zmiju.

- 09:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.12.2009., srijeda

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. prosinca 2009. godine

Predbožićno vrijeme nježnosti Koračamo li zajedno s Gospom prema Betlehemu? Radujemo li se blagoslovljenom plodu utrobe njezine, iščitavamo li nježnost i brižnost njezinih misli, otvaramo li se čistoći Srca Bezgrješnoga, radujemo li se svjetlosti koja je ispunila puninu vremena? Naziremo li sjaj Jutarnje zvijezde što se pomalja iza obzora, vidimo li znak obećanja i zdenac milosrđa, zraku dobrote i blijesak opomene? Jesmo li spremni odustati od zabravljenih prenoćišta i krenuti u pećine na obroncima planina, u hladnu špiljicu u kojoj se rodilo Svjetlo svijeta? Hoćemo li se pridružiti onima koji ga ne primiše, koji u svojoj samodostatnosti previdješe dolazak Gospodinov? Hoćemo li, umorni od ispraznosti, usnuti na ležaju sebeljublja ili, poput triju kraljeva, zakoračiti za tajnom Marijinom i otvoriti srca ljepoti Ponoćnog sunca? Hoćemo li se osloboditi od privida zemaljskog, hoćemo li se odmaknuti od sebe samih, zbaciti terete laži i pokidati lance navezanosti, hoćemo li konačno dopustiti da nas ispuni svjetlost Djetetova, da nas obujmi radost neprolazna? Hoćemo li poslušati Majku naših duša, čuvaricu naše čistoće, onu koja nad nama bdije, koja nas vraća putu i ukazuje na naše promašaje? Dok nas melemima liječi i recepte nam dijeli, dok nas uči radosti odricanja, dok nas tješi milozvučnim glasom, dok nas poziva na svetost, dok nas moli da ustrajemo na obraćeničkom putu, dok nas priprema za susret s Isusom, dok se bori za spas naših duša, iz nje se na nas prosipa punina ljubavi, one ljubavi koja nas zove u radost nebesku, koja nas oslobađa zamki što vode u vječnu propast, u tamu ispunjenu škrgutom zuba. Preklinje nas Gospa da se očistimo od laži, da se oslobodimo oholosti, da odbacimo mržnju i zlobu jer s njima nećemo ući u rajsku ljepotu, s njima ne možemo napraviti iskorak prema istini i životu. Jer pod njihovom težinom ne možemo se ni pokrenuti, a kamo li se uzdignuti nad magluštine i sjediniti se sa Sinom. S takvim teretom koji guši i pritišće ljubav, ne možemo nikamo krenuti, doli stazama beznađa. Tek kad se riješimo balasta i briga zemaljskih, kad se oslobodimo gorčine i očistimo od posljedica ranjivosti, raskinut će se zastor koji čovjeka dijeli od Stvoritelja, koji nas priječi da u Bogu otkrijemo Oca, da u Kristu prepoznamo brata, da s njim ostanemo u zajedništvu, da budemo sudionici istine, puta i života, da odbacimo strah i hrabro svjedočimo iz dubine savjesti, u kojoj prebivaju Božji zakoni, stvoreni iz ljubavi. Jer strahovi i mlakost, ma kako ih god opravdavali i tražili razloge njihovu postojanju, uvijek su odraz nevjere, kamen spoticanja i nesigurnosti koji sprječava uspravan hod i usporava dolazak do cilja. Ako nam Bog nije na prvom mjestu, ako duša nije uronjena u Onoga koji je ljubav, tada i bližnji, umjesto da budu radost, postaju nam teret i muka. Ako su nezasluženo obdareni darovima koje sami nemamo, ranjena narav u nama rađa zavist, svaka različitost nepovjerenje, svaka suprotnost neprijateljstvo, svaka drukčivost sumnju. I ne pomišljamo da će svatko za svoje darove odgovarati, da će vlastite plodove na uzdarje prinositi, da će mu suditi vlastita djela i riječi, da će se svakome zrnje od pljeve odvajati, da ništa neće ostati skriveno. „Dopustite, dječice, da se Isus u vama rodi“, govori nam Gospa. Eto, budimo dobri i učinimo Majku radosnom. Suobličimo se s Djetetom, rastimo s njim, slijedimo ga na putovima zemaljskim, da bismo zajedno s njim uskrsnuli i kuću Očevu pohodili. Predajmo mu naše slabosti i mane, sve naše grijehe, nestalnosti i tugu, dopustimo mu da nas u svetoj ispovijedi oslobodi zarobljenosti i očaja, da nas izvuče iz pandža oca laži, da nas ispuni svjetlom i okrijepi blagoslovima, da nas nahrani Kruhom nebeskim. Jer On je radost slike naše, blagost kojoj sve patnje i boli ne mogu zatamniti sjaj, ne mogu oduzeti ljepotu, a niti ukinuti raskoš ljubavi vječne. Probudimo u sebi ushit očekivanja, stopimo se s trenutkom u kojem su se ispunila obećanja, s danom kojim je otpočela punina vremena, s rođenjem iz kojeg je poteklo i međugorsko milosno vrijeme, utkano u nadu što se širi do kraja svijeta. A Bogorodici, blaženoj među ženama, Kraljici nebeskih ruža, Bezgrješnom začeću, prinesimo na uzdarje srca ispunjena nježnošću, posvetimo se Srcu Marijinu, da bismo u njemu ljubili kolijevku Djetetovu i uranjali u ljepotu rajskoga vrta, u raskoš svjetlonosnu, koju je Bog pripravio onima koji njega ljube. Molitvom se približimo Gospi, okupajmo se u sjaju njezina čistog čela, u nježnosti ispruženih ruku i neka joj svatko donese po jednu bijelu ružu. Od njih će Prečista isplesti vijenac oko jaslice i tako ih zaštiti od hladnoće svih onih srdaca koja još ne upoznaše ljubav Božju, a koje će bjelina otopliti.

- 14:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.