Međugorski glas

25.10.2011., utorak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. listopada 2011. godine

Zakoračimo u radost vjere Promatra Gospa dječicu, prohodi kroz skrivene kutke srdaca, putuje s našim zebnjama, sumnjama i malodušnostima, suosjeća s našim bolovima, bistri zamućene misli, razgaljuje potištenost, liječi ozebline koje je prouzročila hladnoća svijeta, vida rane i ožiljke naših osobnih i praroditeljskih grijeha. Gleda nas kako skliješteni između megalomanskih prohtjeva i nemoralnih ponuda razapinjemo vlastito srce, onečišćujemo duh i ranjavamo dušu. Zna Majka kako je teško hrvati se s mudrošću zemaljskom, kako je ubitačno suprotstaviti se nećudorednim zakonima moćnika, kako je pogibeljno voditi izravnu bitku protiv kneza propasti, kako nam brige za goli život ubijaju i posljednje ostatke radosti, kako nas čine slijepima i kratkovidnima, kako nas udaljuju od izvora svjetlosti, kako nas odvajaju od istine, zamračuju jasnoću i sužavaju vidike. U takvim okolnostima blijedi nada, rastače se povjerenje i kidaju se spone s nebeskom stvarnošću, sužavaju se obzori i raste mučnina, u nas se uvlače zebnje i strah pred budućnošću i sve dublje upadamo u ponor očaja, prepuštajući se zlome koji nam želi vječnu propast i koji svako naše poskliznuće koristi za svoje podmukle, raščovječujuće planova, neprestano nas odvlačeći od Onoga koji nas je stvorio na svoju sliku. Kad ljudsko srce posluša zavodnikov zov, olako postaje njegovim plijenom i žrtvom lažnih obećanja, radi prijestupe i naopakosti koji ga još jače zapliću u zavodnikovu ucjenjivačku mrežu te ih se više ne želi odreći da ne bi izgubio uzoholjenu čast, bogatstvo i ugled što ih jer gradio na labavim temeljima privida i gnjilim stupovima prolaznosti. A kad dušu zamrači duh izokrenutosti, kad se zbiljnost pretvori u fikciju, kad se ljepota zaodijene mrakom, kad se istina počne secirati paragrafima, kad zadah pohlepe i mržnje preplavi čistoću Božjeg mira, kad nahrupe nanosi slatkorječivosti i zavođenja, malenima ostaje tek okus gorčine, trnci zebnje i kaos nesnalaženja u kovitlacu pogubnih nauka i umnoženih istina. Lako postaju robovi privida i uznici znanja što izniču iz pomahnitalih i raspojasanih poganskih svjetonazora, što se kao korov množe na oranicama isprepadnutih srdaca, što se kao opijati podmuklo uvlače u pore duha, duše i tijela. Gospa nas uči kako ponovno vratiti radost u zavedena srca, kako prebroditi strahove i kako uspravno koračati dolinom plača, kako pronaći usku stazu u šipražju neprohoda. Poziva nas na povjerenje u otkupiteljsku snagu križa Gospodinova, na iskorak iznad golgotske visoravni što blista u sjaju uskrsnoga jutra, nudi nam stvarnost pred kojom blijede sve tlapnje zemaljske, nudi nam Sinovu ljubav i nježnost iz kojih se prosipaju svjetlosni blagoslovi i hrupi ozdravljujući mir. Nudi nam vjeru, jedinu radost koja nas može hrabriti i tješiti u svakodnevnim brigama, pred neprestanim i upornim nasrtajima lašca od početka, pred stupicama moći što se iznjedriše iz njegovih spletaka, kojima je zarazio silnike i onečistio ohole. Jer s vjerom možemo prebroditi sva iskušenja i pregaziti sve zamke koje nam stoje na putu, s vjerom možemo i brda premještati, s njom uspravno trajati i svjedočiti, s njom se preporađati i rasti, s njom se krijepiti u patnjama i mučeništvu. Čega i koga se trebamo bojati kad smo u Gospodinovu zagrljaju? Možda tek osobnih grijeha, od kojih nitko nije imun. Jer nitko nije nedužan, ali zato nam je Isus ostavio sakrament svete ispovijedi u kojem nas, kad mu se iskreno i skrušeno povjerimo, oslobađa tereta grijeha i jača nas svjetlom istine, istine koja oslobađa, istine koja nas daruje spasenjem, istine koja nije relativna i nije zagađena pljevom ljudskih zakona. Učinimo bar mali korak prema svjetlosti pa će nam duše oviti Gospini zagovori, procvjetat će u nama radost koju neće pomutiti nikakva zloća i koja će se othrvati podvalama svijeta. Budimo i ostanimo djeca, maleni i nepokvareni, pustimo u dubine srdaca modru svjetlost Marijinih zjenica, ne dajmo da nas iskvare požuda i pohlepa, da nam tišinu onečisti zvukovi zavodničkih trublja, da nas na stranputicu odvuče zov sirena, već se priklonimo jasnoći Gospina glasa, poslušajmo Majčine riječi kojima nas poziva da se ne bojimo, da ne budemo malodušni i ne priklanjamo se varavoj svjetlosti što dopire iz grotla praznine. Prepustimo se rukama one što svojom ljepotom resi brda međugorska, što svojom požrtvovanošću na put vraća uplašene i zalutale, što svojom brižnošću u naše živote unosi ozdravljujući plamen nade i zaziva na nas obnoviteljsku snagu Duha Svetoga. Hvala joj u vremenu i vječnosti!

- 20:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.10.2011., ponedjeljak

Pozdravi mi Međugorje

- 22:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.10.2011., nedjelja

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. listopada 2011. godine

Ponovni poziv na molitvu „Pasivno tražimo čuda, ali sami ništa ne činimo da bi se čuda događala u nama“, spontano nas je poslije ukazanja, još uvijek pod dubokim dojmom onoga što je vidjela i osjetila u susretu s Majkom našom i Gospodinovom, upozorila Mirjana. Gledajući Gospu i zajedno s njom ponirući u tajnu zla, kojoj ponajviše umnožava naša mlakost i neodlučnost, naša nevjera, često odjevena u ezoteričku maglu i isprazni sjaj lažnih nauka, vidjelica je duboko proživjela bitku svjetla i tame, jasnoće i zamagljenosti, istine i laži da bi se i sama upitala što tražimo na Brdu spasenja, dolazimo li na ovo sveto mjesto radi izvanjskih čuda ili zbog toga da bismo u Djevičinoj blizini spoznali vlastiti jad i bijedu, da bismo u vjeri i poniznosti u srca zasadili mudrost i dubinu njezinih riječi, ljepotu i snagu njezina glasa iz kojeg struji život vječni. I dobro nas je upitala, jesmo li u Međugorje došli kao pasivni promatrači svega onoga što se u njemu zbiva ili pak kao vjernici spremni na promjene i odricanja od ponuda svijeta, odlučni da krenemo putem vjere, da zakoračimo na obraćenički put na kojem više nema uzmaka pred navalama kneza propasti, jesmi li spremni svjedočiti svojim životom i djelima da smo Marijina djeca, da smo njezina vojska koja će joj pomoći u bici za spas svijeta? Jesmo li se ispraznili od taštine, jesmo li spremni zaboraviti sebe, odbaciti zanovijetanja i prihvatiti poslušnost, slijediti Onu koja će nas dovesti do vrata kraljevstva nebeskoga? Jesmo li suglasni prihvatiti križ Gospodinov, jedini oslonac na vjetrometini pomahnitalih vjetrova zavodništva, s njim zakoračiti na Golgotu, u njemu umrijeti da bismo preobraženi čistili svijet svjetlom istine i sjajem ljubavi? Tek kad prebrodimo kušnje koje nas odvajaju od Boga, kad se odvojimo od požude i pohlepe, kad ovisnosti duha i tijela podložimo ozdravljujućoj snazi milosrđa i praštanja, kad isprazna zadovoljstva zamijenimo radošću nebeskih darova, kad trpljenjima uronimo u tajnu dobrote, kad molitvom prebrodimo sjene sumnje i osvjedočimo se u ljepotu istine koja diše u nama, jasno ćemo uočiti trulež pod raskošno skrojenom odorom svijeta, probuđeni izroniti iz tlapnje zemaljske, osloboditi se zagrljaja straha i tiho, puni sigurnosti i nepomućene radosti, ploviti pučinom života, trajati u Onome koji je naša budućnost, naša nada i naše spasenje. Gospa nas ponovno upozorava da bez iskrene i duboke molitve ne možemo oživjeti i preporoditi ljepotu koja diše i kuca u zdencu savjesti, koja je duboko u nama, koja je naš korijen, naše počelo i naša punina, kojoj otkrivamo nazočnost Božju i u kojoj je živi odraz slike Njegove. Bez nje se ne možemo približiti Stvoritelju, a niti samima sebi jer smo bez nje otuženi i prepušteni rešetanju lažnih proroka, izloženi udarima izokrenutih vrijednosti i opkoljeni naslagama tame koja guši ljepotu istine. Bog Otac je s nama i u nama, nije nam daleko i nije nam nepoznat. Da bismo Ga vidjeli u jasnom svjetlu, potrebno nam je pokidati i otkloniti koprene laži, a oruđe kojim ćemo prerezati zastore tmuše jest molitva, duboki i iskreni razgovor s Tvorcem naših života, s vrelom koje nas hrani čistoćom žive vode. Molitva nas vraća kolijevci duše, raspljinjuje magle nad obzorom sjećanja, otvara dveri rajske i donosi mir. Jača u nama povjerenje u Onoga koji nas ljubi, koji dobrima i zlima želi otvoriti oči, podariti im smisao i pokazati izlaz iz besmisla mudrosti zemaljske što nam je lukavo nameće knez svijeta. Otac, koji se objavio u Sinu, koji nas je prožeo melemom radosne vijesti, koji nas je obnovio i darovao nam novi život, odvajajući svjetlo od tame u srcu Isusova križa, ubijajući grijehe i poništavajući njihove posljedice, darujući nam Djevicu za majku, širom nam je otvorio od praroditelja zaključana vrata nebeska, vrata prema kojima nas uporno poziva Gospa Međugorska. To su vrata kroz koja ne može ući grijeh i zabluda, vrata pred koja dohode tek skrušena i raskajana srca, vrata do kojih vodi uski prolaz popločen kajanjem i poniznošću, utaban dobrotom i darivanjem. A preobraziti se možemo tek onda kada prihvatimo Isusa koji je istinska dobrota i jedino po toj dobroti i milosrđu možemo shvatiti Stvoritelja. Svi ostali putovi vode u nigdinu, u bespuće, očaj i suicid, u zatrovanost i beznađe, u ispraznost i propadljivost, sva druga mudrovanja i svjetonazori završavaju na smetištu vremena i prolaznosti. Jedna od takvih insuacija jest i medijska buka koja se okomila na crkvene pastire, a koju velik dio takozvanih vjernika u sljepoći zdušno podržava, zaboravljajući da je svećenike, unatoč njihovim manana i vrlinama, Bog izabrao. Pogledajmo u vlastita srca, pa ćemo prestati drugima suditi i ne tražimo ishitrene promjene jer one će se u svijetu dogodite tek onda kada se sami počnemo mijenjati, kada budemo imali više razumijevanja za slabosti ljudske i kada prestanemo tražiti trunje u očima bližnjih. Jer svaka zabluda i svaki grijeh ima suradnike u mnogima, inače se ne bi mogla razmnožavati kao korov u žitu. Zato zaboravimo sebe i prepustimo se Gospi, neka nas ona vodi pa nećemo zalutati a još manje se obazirati za podvalama svijeta.

- 12:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.