Međugorski glas

17.12.2009., četvrtak

Svjetlost Kruha nebeskog

Približava se još jedna ponoć u kojoj je Svjetlo postalo čovjekom i nastanilo se među nama. Ponovno se iz stajice izlijevaju potoci sjaja, pune istinom uspavana srca, prožimaju dušu vremenitosti, da bi je jednom obnovljenu, novu i drukčiju pozvali u život vječni. Donosi nam Isus dah života koji slutimo u neizrecivosti i tajni ljepote, u vatrometu boja i raskoši mirisa, u cvrkutu ptica i žuboru potoka, u šumu oceana i osvježujućem dahu planinskog vjetra, slutimo je u olujnoj snazi orkana i blaženom miru planinskih vrhova, osjećamo je u blagoj svjetlosti izlazećeg sunca i skladnoj krasoti krajobraza. Sve što je stvoreno ima svoju svrhu, svoj smisao i razlog. A čovjek najčešće, zadubljem u seciranje svega i svačega, i ne pomišlja na cjelinu. Zar bilje, šumsko cvijeće i trava nisu, uz svoje praktične svrhe, ponajprije stvoreni da bismo, gledajući ih, odmarali i liječili srce i dušu, zar pjev slavuja nije podešen prema frekvenciju naših osjetila, zar miris zemlje i mahovine ne donosi spokoj nemirnom ljudskom srcu, zar u svemu ne struji fluid Božje dobrote i ljubavi! A kako ćemo protumačiti čovjekovu potrebu za umjetničkim izražavanjem, koji najčešće ne donosi nikakve materijalne koristi? Kako razjasniti radost koja gotovo niotkuda, bez ikakvog suvislog razloga, bez vidljivog izvanjskog poticaja iznebuha preplavi našu nutrinu. To su ipak trenuci u kojima naša zakržljala ćutila osjete, dožive i prožive radost što je nakratko kapnula s izvora punine, to su izljevi sreće koja se u djeliću sekunde spojila s rajskom stvarnošću, koja nas je prožela blagim dodirom Duha Svetoga, onoga u kojemu dišemo i trajemo, koji u nama budi sjećanje duše na kolijevku nebesku. U svakom čovjekovu srcu zapisana je ljepota nad ljepotama, u svakoj duši odzvanja milosni glas Gospodinov, svjetlost od koje su satkane njegove zapovijedi, brana ljubavi koja nas štiti od lakovjerja i nepromišljenosti, koja nas nuka da ostanemo u njezinoj zaštiti i ne prekoračujemo prag iza kojega tutnji mrak i mržnja, prijevara i nasilje, smrt i propast. Mi smo, iako stvoreni u kraljevstvu svjetlosti, već u majčinoj utrobi osjetili tamu Adamova straha, koji je velovima grijeha pomutio jasnoću Izvora. U nama traje iskustvo svjetlosti i nemir palog čovjeka, prelamaju se, kako ih nazvaše vrli psiholozi, arhetipske slike, miješa se svjesno i podsvjesno, stvarno i nestvarno, java i san, mašta i zbilja. A otac iluzija, igrajući se s ljudskom nestalnošću i nesigurnošću, pomiješao je sve što se izmućkati da. Poljuljao je našu sigurnost i odvukao nas na stranputicu koja vodi u bezdan, odvojio nas od svjetlosti i ranjena nam srca okrenuo protiv Stvoritelja, uzoholio je našu bijedu i pregazio dostojanstvo koje smo dobili od Stvoritelja. Uvukao se u naše sjećanje i pomračio čistoću koja nas je vezala za vrelo života. No pamćenje duše nazire se u pričama, bajkama i mitovima, koje su oduvijek navještale rođenje Djeteta začetog u Djevičinu krilu. Bog se zatim objavljuje Izabranom narodu, predaje mu zaboravljene Zapovijedi i po prorocima najavljuje Spasiteljev dolazak. No ljudsko tumačenje zakona nikada ne biješe protkano zakonom ljubavi pa mnogi, kao ni danas, ne prepoznaše Otkupiteljevo rođenje. Uza sve nevjerice, Bog je postao čovjekom i rastući u bezgrješnoj Marijinoj utrobi, nošen pod njezinim čistim srcem, svjetlom je razgrnuo tamu iskonskoga grijeha da bi se na Golgoti, prije slavnog povratka Ocu s njom zauvijek obračunao, dajući sebe za naše poroke. Postajući čovjekom, ponovno je sve ljude priveo svjetlosti, oslobodio ih prokletstva koji su naslijedili od praroditelja. On je Kruh nebeski koji se daje, koji se razdijelio na Posljednjoij večeri, koji nam se u Euharistiji ostavio do svršetka svijeta. Sjetimo se samo kako nam je mističarka i svetica Marija Faustina Kowalska doživljvala radost Kruha nebeskog. Svaki put kad bi se dijelila sveta Pričest, kad bi se slavila gozba Jaganjčeva, ona bi u hostiji jasno vidjela Dijete Isusa. A Gospa je toliko puta ponovila da je ona uvijek nazočna kad se dijeli Euharistijski kruh jer ona u svećenikove ruke stavlja malog Isusa. Kud ćeš većega čuda i istinite bajke nego ove kad Žena svijetu dariva Boga, a on i isto vrijeme svijetu dariva Majku. Kud ćeš veće bliskosti i prožimanja Boga i čovjeka, Žene koja je rodila Boga i Boga koji je Ženu okrunio Kraljicom neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, svega što je postalo i svega što je oduvijek bilo. A da bismo snagu Božje svemogućnosti ponovno pretočili u bajku, jer mnogima koji nemaju senzibilitet za nadnaravno, ionako je sve bajka, prisjetimo se samo čuda sa suncem koji se dogodio u Fatimi na zadnjem Gospinu ukazanju. Četrdeset tisuća nazočnih gledalo je kako sunce pada, kako se vrti u tamnom obruču koji se zatim prelijeva u dugine boje. Od tog je vremena ostalo i nekoliko fotografija koje svjedoče o ovom događaju, ali ljudi i dalje tvrdoglavo ne vjeruju. Priupitao bih znanstvenike kako oni tumače ovu pojavu, najvjerojatnije bi trabunjali o masovnoj halucinaciji. Kako to da se sunce, padajući i rotirajući, ne povećava, što bi bilo logično po prirodnim zakonima, jer što je manje udaljeno od Zemlje trebalo bi biti veće, a o toplini da i ne govorimo. No sunce su nazočni mogli promatrati golim očima. Isto se čudo još i danas događa u Međugorju. A što bismo tek rekli na tvrdnju da mala i nježna Gospa čitavi vidljivi svemir može držati na svome dlanu. Kakvo nam znanje može pomoći u odgonetanju ove tajnu? No, vratimo se ponovno radosti došašća, milosnog iščekivanja božićne noći u kojoj neobuhvatljivi Bog postaje Djetešce, u kojoj su se zvijezde primakle hladnoj štalici, u kojoj su se planine još više propele prema nebu, u kojoj su radosno zaplesali morski valovi, probudile se betlehemske ptice i sletjeli anđeli zlatokrili. Uživimo se u radost koju su osjetili pastiri, priklonimo se pjesmi nebeskih korova, ugledajmo se na Malenoga po kojem je sve postalo, zahvalimo Ocu na daru i Duhu Svetome za istinu koju objavljuje poniznima. Zar Božić nije događaj koji je prerastao sve bajke, koji ni najveća ljudska mašta nije mogla izmisliti. On bi ponajprije nevjernima, ili onima koji još ne upoznaše ljubav Gospodinovu, trebao biti djelotvorni znak koji će ih pokrenuti, polazište s kojeg će krenuti na put radosti. Isusov dolazak i njegovo Rođenje razotkriva nam tajnu ljubavi i milosrđa, uranja nas u bogatu jednostavnost Božje mudrosti i srcima otkriva dobrotu Svemogućega.

- 08:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.