Međugorski glas

02.12.2009., srijeda

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. prosinca 2009. godine

Predbožićno vrijeme nježnosti Koračamo li zajedno s Gospom prema Betlehemu? Radujemo li se blagoslovljenom plodu utrobe njezine, iščitavamo li nježnost i brižnost njezinih misli, otvaramo li se čistoći Srca Bezgrješnoga, radujemo li se svjetlosti koja je ispunila puninu vremena? Naziremo li sjaj Jutarnje zvijezde što se pomalja iza obzora, vidimo li znak obećanja i zdenac milosrđa, zraku dobrote i blijesak opomene? Jesmo li spremni odustati od zabravljenih prenoćišta i krenuti u pećine na obroncima planina, u hladnu špiljicu u kojoj se rodilo Svjetlo svijeta? Hoćemo li se pridružiti onima koji ga ne primiše, koji u svojoj samodostatnosti previdješe dolazak Gospodinov? Hoćemo li, umorni od ispraznosti, usnuti na ležaju sebeljublja ili, poput triju kraljeva, zakoračiti za tajnom Marijinom i otvoriti srca ljepoti Ponoćnog sunca? Hoćemo li se osloboditi od privida zemaljskog, hoćemo li se odmaknuti od sebe samih, zbaciti terete laži i pokidati lance navezanosti, hoćemo li konačno dopustiti da nas ispuni svjetlost Djetetova, da nas obujmi radost neprolazna? Hoćemo li poslušati Majku naših duša, čuvaricu naše čistoće, onu koja nad nama bdije, koja nas vraća putu i ukazuje na naše promašaje? Dok nas melemima liječi i recepte nam dijeli, dok nas uči radosti odricanja, dok nas tješi milozvučnim glasom, dok nas poziva na svetost, dok nas moli da ustrajemo na obraćeničkom putu, dok nas priprema za susret s Isusom, dok se bori za spas naših duša, iz nje se na nas prosipa punina ljubavi, one ljubavi koja nas zove u radost nebesku, koja nas oslobađa zamki što vode u vječnu propast, u tamu ispunjenu škrgutom zuba. Preklinje nas Gospa da se očistimo od laži, da se oslobodimo oholosti, da odbacimo mržnju i zlobu jer s njima nećemo ući u rajsku ljepotu, s njima ne možemo napraviti iskorak prema istini i životu. Jer pod njihovom težinom ne možemo se ni pokrenuti, a kamo li se uzdignuti nad magluštine i sjediniti se sa Sinom. S takvim teretom koji guši i pritišće ljubav, ne možemo nikamo krenuti, doli stazama beznađa. Tek kad se riješimo balasta i briga zemaljskih, kad se oslobodimo gorčine i očistimo od posljedica ranjivosti, raskinut će se zastor koji čovjeka dijeli od Stvoritelja, koji nas priječi da u Bogu otkrijemo Oca, da u Kristu prepoznamo brata, da s njim ostanemo u zajedništvu, da budemo sudionici istine, puta i života, da odbacimo strah i hrabro svjedočimo iz dubine savjesti, u kojoj prebivaju Božji zakoni, stvoreni iz ljubavi. Jer strahovi i mlakost, ma kako ih god opravdavali i tražili razloge njihovu postojanju, uvijek su odraz nevjere, kamen spoticanja i nesigurnosti koji sprječava uspravan hod i usporava dolazak do cilja. Ako nam Bog nije na prvom mjestu, ako duša nije uronjena u Onoga koji je ljubav, tada i bližnji, umjesto da budu radost, postaju nam teret i muka. Ako su nezasluženo obdareni darovima koje sami nemamo, ranjena narav u nama rađa zavist, svaka različitost nepovjerenje, svaka suprotnost neprijateljstvo, svaka drukčivost sumnju. I ne pomišljamo da će svatko za svoje darove odgovarati, da će vlastite plodove na uzdarje prinositi, da će mu suditi vlastita djela i riječi, da će se svakome zrnje od pljeve odvajati, da ništa neće ostati skriveno. „Dopustite, dječice, da se Isus u vama rodi“, govori nam Gospa. Eto, budimo dobri i učinimo Majku radosnom. Suobličimo se s Djetetom, rastimo s njim, slijedimo ga na putovima zemaljskim, da bismo zajedno s njim uskrsnuli i kuću Očevu pohodili. Predajmo mu naše slabosti i mane, sve naše grijehe, nestalnosti i tugu, dopustimo mu da nas u svetoj ispovijedi oslobodi zarobljenosti i očaja, da nas izvuče iz pandža oca laži, da nas ispuni svjetlom i okrijepi blagoslovima, da nas nahrani Kruhom nebeskim. Jer On je radost slike naše, blagost kojoj sve patnje i boli ne mogu zatamniti sjaj, ne mogu oduzeti ljepotu, a niti ukinuti raskoš ljubavi vječne. Probudimo u sebi ushit očekivanja, stopimo se s trenutkom u kojem su se ispunila obećanja, s danom kojim je otpočela punina vremena, s rođenjem iz kojeg je poteklo i međugorsko milosno vrijeme, utkano u nadu što se širi do kraja svijeta. A Bogorodici, blaženoj među ženama, Kraljici nebeskih ruža, Bezgrješnom začeću, prinesimo na uzdarje srca ispunjena nježnošću, posvetimo se Srcu Marijinu, da bismo u njemu ljubili kolijevku Djetetovu i uranjali u ljepotu rajskoga vrta, u raskoš svjetlonosnu, koju je Bog pripravio onima koji njega ljube. Molitvom se približimo Gospi, okupajmo se u sjaju njezina čistog čela, u nježnosti ispruženih ruku i neka joj svatko donese po jednu bijelu ružu. Od njih će Prečista isplesti vijenac oko jaslice i tako ih zaštiti od hladnoće svih onih srdaca koja još ne upoznaše ljubav Božju, a koje će bjelina otopliti.

- 14:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.