AnaM

Volim popiti čašu vina, ali ne razbijam glavu kako je ono ušlo u tu čašu.
Osjetim odmah je li dobro ili ne.
Za to ne treba velika pamet, bolje reći nepce. Ima zaduženih za izbor koji znaju gdje raste mama i tata od vina, pa tko ga je bućkao, ko kako čuvao i još dosta tih tandrmolja.
Nikad nisam volila pijance, ali nisam ih ni osudjivala. Svatko ima razloga što pije, pa bolje to nego nešto drugo.
Pozvana sam na neki rodjendan, i onako kao slučajno, nabačeno mi je da se očekuje viski za dar.
Vidski nikad ne pijem. Ima miris konjskog znoja, a i ime.
Znam još neka zvučna imena, pa sam mislila da ću to lako kupiti. TI konji, crni pa bijeli, pa danilo i đoni. Sjetih se iz filmova kako zvecka onaj led u čaši, svi se smješkaju zadovoljno, ali nitko ne kaže kako se to kupuje. James Bond i zavodnički osmijeh, vrhunac mog znanja o viskiju, a da, i da je škotskog područja. To mi je posebno mnogo značilo.
Ja stala pred one police, kao tele.

Muškići volite li više plavuše ili crnke ??
Nemoj slučajno da je netko rekao crnke, jer ...
Kako me svi napadaju da nisam romantična ovo jedne pjesme napisane u trenutku kad su mi brodovi tonuli... skoro da potonu, ali gdje može plavuša izgubiti bitku...

Jutros sam se tužna probudila
Nebo je sivo
Srce mi je hladno
On me ne voli
Da li muškarci više vole plavuše ili crnke
Za njega ofarbaću se i zeleno

Čvrk po fejsu i nalazim status, ne traži nježnost ispod kamena, tamo je nećeš naći.
Romantika do bola, kao kad se udariš po palcu motkom.
I sad nešto mislim, tko okreće kamenje i tamo traži tu nježnost.
Može eventualno uzeti kamen i njime razbiti nekom glavu, ili napraviti temeljac kuće (momentalno popularan u predkampanji izbora)

Kad se kaže kraj, ne mora biti kraj. Taj perpetum mobile mi je uvijek bio sumnjiv.
Nakon 2.5 mjeseca zabavnog života na šalterima i oko njih, krenuh po tu famoznu dozvoletinu.
Potrefih dan i vrijeme kao prstom u pekmez. Gužva kao da dijele besplatno putovanje kruzerom. Sama sam kriva, došla sam kad mi vrijeme nije, u zakazan čas.
Iza mene nitko, ispred plavuša, ofarbana, brineta koja misli da je jako fina dama kad u redu drži razmak kao da je u banci. Tamo ima crta do koje smiješ doći, a ovi ovdje prelaze sve granice. Stoji ona kao da je oslobodila čovječanstvo od napada svemiraca, nos digla do neba i nikoga ne gleda. Stadoh iza nje ... šta ću, ne možeš birati ni važnije stvari, a ne iza koga ćeš stajati u redu.

Možda je važnije vjerovati nekome tko te laže,
nego nikad nikome ne vjerovati ...

U svakom slučaju dobro je upotrijebiti i malo mašte.

Možda je ovo prozor nekog dvorca, a ne garaže ...

Ako nije Venecija, most uzdaha jeste ... za neke vrapčiće

Svi volimo fotografirati.
Netko s većim, netko s manjim uspjehom. To uglavnom ovisi koliko smo nadareni za fotografiju, koliko smo naučili, a malo zavisi i od aparata koji imamo.
Fotografiranje je počelo davno, davno, još u vrijeme kad je planeta Zemlja bila ravna kao ploča.
Po njoj su skakutali dinosauri. Predosjećali su da će ostati vječita zagonetka svojim potomcima, pa su poželili ostaviti slike kao trag svojeg postojanja. Imam dojam da s onim svojim kanđama i zubima nisu mogli držati digitalni fotoaparat. Nije bilo ni snijega, pa su se slikali bacajući se na travu. To je bilo pogubno za njihovu vrstu, jednostavno su propali kroz zemljinu ploču ... i frrr nema ih više.

Sljedeća faza civilizacije je bila još siromašnija.
Postojali su posebni ljudi koji su imali platna, kičice, štafelaj i boje, i slikali su ljude danima... šta danima, mjesecima.
Ljudi su za to vrijeme mirovali, što je bilo jako dosadno jer nisu imali internet sa igricama. Ti slikari su obično bili jako siromašni, ali kad umru odjednom se obogate na komplicirani način. Imam dojam da bi oni više volili da se to bogaćenje odigrava ranije. Te slike poslije vise po nekim muzejima, kućama, kupe prašinu i svi im se dive.
Pojava prvih foto aparata nije isključila mirovanje slikarskog objekta, ali je pridonijela popularizaciji fotografije.
Te fotografije su vječne. Još imam neke svojih predaka od prije sto i više godina. Više se ne trpaju na zidove nego u albume gdje i dalje skupljaju prašinu. Dive im se samo potomci, i oni pristojniji sa fejsbuka.
Aparati postaju moderniji i počinju gnjaviti.
Traže micati neke kotačiće, objektive, filtere, blizu, daleko, tamno, oblačno. Kako oni znaju da je vrijeme sunčano nije mi jasno. Slikanje postaje sve popularnije, a slike sve ludje. Više ne možeš sjediti mirno u ateljeu, nego se moraš pentrati po planinčinama, ili roniti u dubine mora, skakati s padobranom ili izvoditi neke vratolomije da bi fotografija bila upadljiva. Naglo se odvajaju fotografi od običnih smrtnika, koji sa prezirom gledaju kičeraj i postavljaju visoke standarde fotografiji.
Srećom, pamet leži u mladima i djeca se slikaju u snijegu. Kako je zemlja u medjuvremenu postala okrugla, djeca se lijepo zatrče, rašire ruke i legnu na snijeg. Odlična fotografija, sve popularnija zimi.

Na žalost fotografa i radost ostalih, neko je izmislio internet, računalo i digitalne foto aparate.
Nastaje raj slikaju svi, sve i svašta. Oni koji nemaju društvo da ih slika uzimaju motkice pa slikaju sebe zadovoljno se smješkajući u stilu, nek' puknu dušmani, ja u Veneciji, ja u autu ja u restoranu, ja u... potroših sve pare na izlaske i putovanja, pa slijedi, ja u spavaćoj sobi, ja u kupaonici, ja u kuhinji, ja ... što sam zgodna... ja bez bunde, ja bez krokodilske torbice sa krokodilom prirodnim, ja sa gaćama, ja bez gaća, ja sa silikonima, ja bez silikona. Varijanta koliko hoćeš.
Nisu baš svi zgodni, a priča se da postoje i neki koji su pomalo skromni i vide da baš i nisu Miss Univerzum. Tragedija. Skoro da nestane fotoaparat i motkice.
Ta kamera sad se uvlači i u mobitel. Misliš neko pošteno zove ljubavnika javljajući mu zrak čist, muž otputovao, a on ustvari slika tebe kako mačka vučeš za rep, pa te tuži za maltretiranje životinja nekom društvu za zaštitu dotičnog mačka.
Idemo dalje...
Novi napredak tehnike bacio nas je u euforiju. Izmišljen je fotoshop !!
Više ništa nije nemoguće. Ura .... Fotografija ....
Sad čekam sljedeću fazu.
Taj aparat bi pozivao na oprez i napravio čitav kaos svojim blebetanjem.
Možda će to biti slikanje snova, ili aparat koji će čitati misli. To bi moglo biti i opasno, jer što bi samo na blogu bilo uslikano, da ne idemo dalje, do politike, škole ...
Neka nama digitalaca, i onih klipe klapa aparata koji šute i rade.

Snijeg je snijeg ... uvijek i svugdje isti
Ode snijeg, pa da požurim sa postom.

Prve dvije slike su sa neta

Japan

Kanada

A druge dvije sam ja ovjekovječila... tu negdje...

Vidi ti snijega, kako kod nas zafrkava.

Faza 10 i 11
Faze su se isprepletale.
Kad sam predala za vozačku hrpu papira, onaj kompjuter, izdajica jedna, otkucao da sam tražila i novu osobnu iskaznicu. Nitko ga ne pita, sam se gura pred rudo. Baksuz, nije umio šutjeti. Kad sam mu tražila neko papirče nije mogao da, a sad kad ne treba tandrmolji.
Ostavih red za vozačku, upadoh u red za osobnu ...
Osobna je tu, još samo vozačka ...
Blažena ulazim u kuću, svi papiri su gotovi ... Vozačka stiže za sedam dana.

Faza 9
Za vozačku mi treba pregled kod doktora. Da nije moje "ljubavi" prema doktorima i fobije od njihovih odgovora to bi bila samo formalnost.
Zakazujem pregled.
Tu noć ne spavam, prevrćem se po krevetu, budim u 4 ujutro, jer već u 16 h imam preglede. Ručam da ne padnem u nesvijest od gladi. Sunce je nestalo, kiša rominja, nebo plače, a srce u grlu.
Ulazim polako u hodnik gdje je smještena inkvizicija, zovu je neki i ordinacije.
Predajem osobnu iskaznicu, još uvijek staru, moleći se da je prihvate jer nije čipovana, a vozačkoj ističe rok važnosti. Ako budem opet morala polagati vozački, nikad više dozvole, ubit će me parkiranje.
Potpisujem da pristajem na sve zavirivanje u moju intimu, pipkanje, skidanje, i već takve užase. Ispite polažem kod interniste, psihologa, očnog, psihijatra.
Da sam birala gori sastav ne bih našla.
Toliko dobrih, lijepih stvari na meni, ne, doktori gvirkaju pipkaju, pitaju, baš ono što se pokvarilo, i što svaki normalan ne voli pokazivati.
Oftalmolog mi postavlja ploču kilometar udaljenu.
Htjedoh reći da kad ne bih to vidjela ne bih mogla ići ulicom, ali on zna, pa mi gura neke brojeve čitati. Sve u svemu već sam u drugom pokušaju zapamtila te brojeve (genij, ali neću da se hvalim). Položila sam taj ispit traljavo, i navuče mi još jedan doktorski kompleks.
Kod psihologa je bilo zabavno, kao na vašaru pritiskivala sam neke gumbiće, svijetlilo. Onda sam vukla neke zamišljene linije, dječje igre. To sam odmah položila, i nije neki ispit težak, više kao kolokvijum.

Faza 7

Zvrrrrrrrrrr, zvoni netko, zalijepio prst na zvonce.
Kao u američkim filmovima, pod tušem s mokrom kosom, osluškujem. Samo ti zvoni ...
Ne odustaje. Ma da nije nešto ozbiljno. Obmotavaju kosu ručnikom, i kao zavodnica (bar se nadam) gvirkam na špijunku. Poštar nije gluh, pozna me, pa se razdra
-Pošta!
Otvaram ja vrata, turi on meni gomilu knjiga za potpis ...
Gledam nepovjerljivo ...
Tko to meni šalje čestitke ??
Za za nepun tjedan stiglo papirče,i to oko blagdana, ljubim mu svaki red, meca je ipak rodjena na ovoj planeti, nije Marsijanac ni Jupiterijanac...
Sjedim, gledam onaj papir, milujem ga ... došao si mi ... došao ...

Slika je sa neta, ja sam ipak plavuša

Faza8

Nju ću preskočiti jer je jako, jako, neugodna.
Samo ću reći dok sam čučala na šalteru, došao neki izbezumljeni muškarac kome je pao sustav pa ne može rodjenu bebu iz rodilišta izvesti. Pravno dijete nema, a što se dere i hoće kući, to administraciju nije briga.
Komjuteru što nam radiš. Nezgodan taj sustav u papirologiji, imam dojam da je šaljivđija i umire od smjeha tresući se elektronima.
Papir na šalteru, zovimo ga A, dobit ću za dva tjedna, a papir na šalteru B dobivam odmah. Uraaaaaaaa, još jedan papir je u mapi.
Nastavak slijedi…

Faza 5
Došla sam kući.
Nisam bila bijesna, ni ljuta, više onako tupa i nesretna. Možda sam tada žalila što sam prekinula diplomatske odnose s familijom zbog nekih gluposti, koje za mene ni danas nisu nevažne. U igri su bili i blogeri, ali kad ja nisam njima činila usluge, kako tražiti ??
Da mi je neki virtuelni šalter.
Sjednem na moju razbibrigu, tabletu sreće, domping ... računalo. I okrenem svoje rodno mjesto, bocnem matični ured ...
Kad otvoriše se rajska vrata ... brojevi telefona za sve službe, imena ljudi koji rade na kom odjelu, šef ... sve.
Raširila sam oči, uzbuđeno okrenula telefon ....
Zvrrr..zvrr ... Ljubazan glas, osjetila sam, smiješi se.
Objasnila sam što mi treba i da ona to mora verificirati da bih podigla u bilo kojem gradu.
-Možemo Vam i mi poslati, samo uplatite 24 kune i dajte podatke.
-Hvala ...
Spustila sam slušalicu.
Da li sam joj vjerovala tog trenutaka ili ne, ne znam, ali osjetila sam da negdje pripadam, bar sekundu. Što žensko može biti šaškasto ...
Zašto su mi suze počele frcati ?? Pravi sam vodoskok.

Faza 3
Ova dva su spojena jer su dosadna…
Ne moraju se čitati jer nisu zaradili nijedan papir…
Dobro da nisam trebala toalet…ni tamo ne bih našla papir.
Taxi se probija kroz gužvu. Lijep dan, pa tko god ima automobil, sjeo u njega i krenuo u mom pravcu.Taxista me ostavlja na početku ulice, pred velelepnom palačom. Bojažljivo krenuh prema vratima i udjoh negdje ...
Nikad nisam ljubila te političare, imam svoje mišljenje o tom soju, ali kad zagusti, moraš im doći na noge.
Tri koraka od ulaza neka vrata koja nisu vrata, nego ono čudo kao na aerodromu ili pred prijateljske utakmice što natrndeče pa ljude filtriraju na nevažne i opasnike. Nisam još prošla kroz ta vrata, kad ti ono zapišta. Da sam nosila atomsku bombu ne bi toliko urlalo. Ja preplašena otskočih unatrag, dotrčaše neki ljudi. Trepćem kao svraka na jugovini i ne znam što da kažem. Jedan se izdvoji.
Priznajem, ljubazno me je primio, kavu kuhao nije. Pogleda me onako saučesnički i objasni da oni to rade, ali bez ikakvog rezultata. Htjedoh mu reci kako oni rade mnogo štošta nema rezultata, ili s rezultatom koji nitko normalan ne može probaviti, ali se setih gdje sam, i da nemam dokumente, pa ni ne trepnuh.
-Nego, Vi niste naši, idite lijepo u veleposlanstvo, konzulat, pa će vam to oni odmah srediti.
Objasni mi gdje je to i sretan me izbaci ljubazno, van.

Faza 2
Osobna iskaznica je dokument koji nikad ne nosim i kad baš mora, samo što ne iznajmim osiguranje, jer ako je izgubim ... Uvijek sam računala, bolje jedan dan u zatvoru nego vaditi nove dokumente. Badava je ja čuvala, došle nove generacije, čipovane. Ne čipuju samo kuce i mace, nego i ljude
Prva stanica, policija, da vidim što mi treba. Popeh se strmoglavim stepenicama, ali već na vratima me zaustaviše
-Gdje ??
-Po novu osobnu iskaznicu.
-Predali ste ??
-Ne, samo da vidim što mi treba.
Pogleda me nekako sažaljivo, s visine (bila sam dvije stepenice niže) Idite u Općinu po krsni list i državljanstvo. Posle se ispostavilo da su nekima potrebne i lista venčanica, razvedenica, umrlica, tandrmoljica… Neki jadničak koji se ženio, romantično, na nekim ostrvima, pa hteo da prevede to u nešto konkretno ovde, a nevjesta mu bila rodjena po svoj prilici u Tanganjiki, a bila udovica stranog državljanina, urlao je kao da ga deru. Divila sam se njegovom poznavanju seksologije (neki to zovu psovke)
-Ne može u policiji ??
-Općina!
Na prvom ispitu ka osobnoj iskaznici, padoh. Srećom ta Općina blizu, i docapkah do nje. Na vratima osiguranje, neki aparat koji pritisneš, uzmeš broj, i još pult na kome ti objašnjavaju gdje pritisnuti jer ima samo jedan gumb, a ti možda nisi dovoljno intligentan da ga nadješ.
Matičar ...

Perpetum mobile
Mislite nema ??
Mislila sam i ja.
Varate se, i kad dobijem Nobela za fiziku, bit ćete ponosni na svoju blogericu mecu.

Led krenuo Dunavom ...

Ura, najzad ta šetnja. Imam već dva i pol mjeseca i dosta mi je zatvora.
Skoro sam ostao kod kuće jer sam se popiškio na neku haljinicu koju su mi htjeli obući. Hej, ja sam muško, toplo mi je.

Na obali ima puno dvonožaca, ali i nas četveronožaca. Mi smo ljepši i pametniji. Odmah sam dresirao dvonošce. Kad u mene upere neki aparatić,kao fotografišu me, moraju dati briket. Tata i njegov prijatelj se šlepaju uz mene.

Bio je jedan mali dvonožac koji mi je iz svojih usta dao dudu, ali su mi je odmah oduzeli i vikali fuj to. Ne zovem se Fujto, nego Fred. Zovem li se Fujto kad njuškam interesantne stvari??
Dvonošci se dive ledu koji je na Dunavu i odlazi,negde. Slikaju nebo i pokazuju zube jedan drugome. Kad je jedan veliki četveronožac, veći čak i od tate, pokazao zube, dvonošci su panično pobjegli.
Malo sam se umorio, pa će me moja dvonoška uzeti u zagrlja i odnijeti kući ...
Av, av blogeri ...

Tog vikenda sam otišla na izlet do obližnjeg brda. Savjetovali su me da pažljivo vozim jer je oluja pokosila neka stabla i ima dosta grana na putu. Bilo je gore nego sam mislila pa smo stali na prvom odmorištu. Nekad su se vadili sendviči i sokovi, sada većina iz torbe izvadi foto aparat. Ja sam od onih ranijih, na izlet nosim sendviče koji se ne bi postidili ni Dražena ni gurmanki.
Pored nas je projurio auto. Na zavoju gume su zaškripale, samo sam zažmurila, ali sve je dobro prošlo. Auto je zastao, predivni pas, je veselo iskočio i potrčao u travu. Nisam baš željela da dodje do nas, ali on se veselo igrao, preskakao neko oboreno stablo, njuškao okolo, trčao do auta, pa natrag. Rasa haski, kažu mora svaki dan istrčati kilometre da bi bio u kondiciji.
Otišli smo kući ...
Ujutro kupovanje onih tandrmoljaka za doručak. Albi čeka na vratima svaki put nadajući se nekoj poslastici, a ja čekam kavicu da zapjevuši ...
Uvijek sam voljela životinje.Još kao djevojčica dovlačila sam kući neke pse, mačke, čak jednom i kornjaču. Stanovali smo u soliteru i sve je obično završavalo davanjem ljubimca nekim prijateljima, koji ih, kao, čuvaju za mene.I dan danas želim psa, ta dječja želja, nikad nije ispunjena. Sad razumijem svoje roditelje, koji su mi objašnjavali: pas mora trčati, imati svoju kućicu, životinje nisu trenutni hir, još manje igračke.
Albi se odjednom naježio, rep podigao visoko, i skočio na kamenu ogradu.Haski je polako, oprezno išao za Glavnokomandujućim.
-Donesi kosti za psa i zdjelicu s vodom, žedan je.
Pas je pio vodu, pio, čini mi se satima. Onda je samljeo one kosti kao da su slamčice. Psi ne smiju jesti brikete mačke, obrnuto može. Trčali smo mu kupiti malo hrane. Pojeo je i odjurio prema brdu ... Sutradan slično se odigravalo. Bojala sam se uvoditi tako velikog psa, zbog lošeg iskustva prošle godine, ali mi ga je bilo žao ... Pas je svako jutro gost na doručku, a onda otrči u šumu ... čeka svoje gospodare da se vrate po njega ... leži na travi, njuškicu stavi na ispružene šape i tužno gleda niz cestu ...
Vetrinara kaže da ga možemo zadržati tek poslije sterilizacije i nekog markiranja, ili već tako nešto. Rekla sam da sebe sterilizira, pa neka živi sto godina ... Ja psa ne dam ... Prvo su ga ostavili ono kojima je vjetovao, a sad ja treba da ga osakatim.
Albi se pomalo navikava, ali nije oduševljen, ni Glavniokomandujući, a ja mudro šutim i čekam ga svako jutro ... Ipak, želim mu da mu se vrate vlasnici, jer on ih voli i vjerno čeka ...
Volite li vi životinje?
Jesu li vam trenutne igračke, ili brinete o tim malim bićima koji su izgubili svoje instinkte, način života, preživljavanja, zahvaljujući čovjeku ...