AnaM

utorak, 21.02.2017.

Perpetumić, ljubim ga u oko ...


Kad se kaže kraj, ne mora biti kraj. Taj perpetum mobile mi je uvijek bio sumnjiv.
Nakon 2.5 mjeseca zabavnog života na šalterima i oko njih, krenuh po tu famoznu dozvoletinu.
Potrefih dan i vrijeme kao prstom u pekmez. Gužva kao da dijele besplatno putovanje kruzerom. Sama sam kriva, došla sam kad mi vrijeme nije, u zakazan čas.
Iza mene nitko, ispred plavuša, ofarbana, brineta koja misli da je jako fina dama kad u redu drži razmak kao da je u banci. Tamo ima crta do koje smiješ doći, a ovi ovdje prelaze sve granice. Stoji ona kao da je oslobodila čovječanstvo od napada svemiraca, nos digla do neba i nikoga ne gleda. Stadoh iza nje ... šta ću, ne možeš birati ni važnije stvari, a ne iza koga ćeš stajati u redu.


Gledam svoje sapatnike čekače, sve neki autsajderi, nemaju veze ni za jedan šalter preko reda.
Ispred plavuše nezainteresirane za okolinu, metar prostora. Možda je to po bontonu, ali ne zarezuje to narod, nego lijepo staje ispred nje. Ona kavalirski sve propušta, a meni poče da se dimi glava ... proključa od bijesa.
-OŠ, ti mrdnuti naprijed, mislim, i dođe mi da je šutnem, ali u policiji sam, a od mene se očekuje i blag osmijeh razumijevanja, a ne siledjistvo
Sad smišljam u sebi na koje bi je muke stavila da se osvetim. Ha, setih se, ima da je stavim u blog, pa će ona vidjeti svog Boška Boškovića.
Osveta je slatka ... vratiše je sa šaltera kad je došla, nije imala papirče, jedno. E, neka joj, baš mi je bilo milo ...
Ja položila dobila dozvolu.
Kad sam stigla kući poredjala sve dozvole po stolu, a one mi se smješkaju, i one sretne što su našle tako ljubaznu vlasnicu, to jest mene. Ne znaju sirote da će sad u ladicu i ne vadim ih dok ne traže da se zamjene ...
Nema više ... za sada
- 11:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #