Faza 9
Za vozačku mi treba pregled kod doktora. Da nije moje "ljubavi" prema doktorima i fobije od njihovih odgovora to bi bila samo formalnost.
Zakazujem pregled.
Tu noć ne spavam, prevrćem se po krevetu, budim u 4 ujutro, jer već u 16 h imam preglede. Ručam da ne padnem u nesvijest od gladi. Sunce je nestalo, kiša rominja, nebo plače, a srce u grlu.
Ulazim polako u hodnik gdje je smještena inkvizicija, zovu je neki i ordinacije.
Predajem osobnu iskaznicu, još uvijek staru, moleći se da je prihvate jer nije čipovana, a vozačkoj ističe rok važnosti. Ako budem opet morala polagati vozački, nikad više dozvole, ubit će me parkiranje.
Potpisujem da pristajem na sve zavirivanje u moju intimu, pipkanje, skidanje, i već takve užase. Ispite polažem kod interniste, psihologa, očnog, psihijatra.
Da sam birala gori sastav ne bih našla.
Toliko dobrih, lijepih stvari na meni, ne, doktori gvirkaju pipkaju, pitaju, baš ono što se pokvarilo, i što svaki normalan ne voli pokazivati.
Oftalmolog mi postavlja ploču kilometar udaljenu.
Htjedoh reći da kad ne bih to vidjela ne bih mogla ići ulicom, ali on zna, pa mi gura neke brojeve čitati. Sve u svemu već sam u drugom pokušaju zapamtila te brojeve (genij, ali neću da se hvalim). Položila sam taj ispit traljavo, i navuče mi još jedan doktorski kompleks.
Kod psihologa je bilo zabavno, kao na vašaru pritiskivala sam neke gumbiće, svijetlilo. Onda sam vukla neke zamišljene linije, dječje igre. To sam odmah položila, i nije neki ispit težak, više kao kolokvijum.
Internista me je prevario.
Prvo sam morala striptizirati,pa udahni, izdahni, diši, ne diši ... To ne diši, dušu skoro ispustih jer mu je zvrcnuo mobitel, on se raspričao, a ja ne bih ga uvrijedila u kriznoj situaciji i nisam disala ... Nisam izdržala, morala sam početi disati. Taman sam mislila da je gotovo, kad ti udje neka sestra sa tacnicom. Naivno pomislih, možda kafica ... Šipak, zabode mi iglu u prst, a ja kao dijete počeh plakati. Što me dira, nisam ništa uradila. Glikemija mi dobra. Mogla me je to i pitati, a ne bode čovjeka iz čista mira.
Psihijatrica je bila simpatična.
Ljubazno mi je rekla da sjednem, a onda uzle čekić i počela lupati po meni s njim. Noge su otskakale. To joj se svidjelo, pa je onim čekićima počela lupati ruke, i one su se trzale. Počeh da se okrećem da nešto uzmem da se obranim ako počne po glavi da me udara. Na kraju sam izvela neke pokrete, i isplatilo se svojevremeno učenje onih užasno dosadnih baletnih pokreta u nedogled ponavljanih, dok iz škole nisam pobjegla na žalost svih rodjaka koji su me vidjeli kao balerinu, a sebe kao gledatelje s besplatnim kartama.
Pitala me neke koještarije, ali ništa zanimljivo.
Gotovo.
Od svih pregleda, izgleda da sam najbolje prošla kod psihijatra, što je zabrinjavajući simptom za ovo vrijeme.
Nije normalno biti normalan.
Nastavak sljedi ka konačnom kraju ...
