Faza 3
Ova dva su spojena jer su dosadna…
Ne moraju se čitati jer nisu zaradili nijedan papir…
Dobro da nisam trebala toalet…ni tamo ne bih našla papir.
Taxi se probija kroz gužvu. Lijep dan, pa tko god ima automobil, sjeo u njega i krenuo u mom pravcu.Taxista me ostavlja na početku ulice, pred velelepnom palačom. Bojažljivo krenuh prema vratima i udjoh negdje ...
Nikad nisam ljubila te političare, imam svoje mišljenje o tom soju, ali kad zagusti, moraš im doći na noge.
Tri koraka od ulaza neka vrata koja nisu vrata, nego ono čudo kao na aerodromu ili pred prijateljske utakmice što natrndeče pa ljude filtriraju na nevažne i opasnike. Nisam još prošla kroz ta vrata, kad ti ono zapišta. Da sam nosila atomsku bombu ne bi toliko urlalo. Ja preplašena otskočih unatrag, dotrčaše neki ljudi. Trepćem kao svraka na jugovini i ne znam što da kažem. Jedan se izdvoji.
Priznajem, ljubazno me je primio, kavu kuhao nije. Pogleda me onako saučesnički i objasni da oni to rade, ali bez ikakvog rezultata. Htjedoh mu reci kako oni rade mnogo štošta nema rezultata, ili s rezultatom koji nitko normalan ne može probaviti, ali se setih gdje sam, i da nemam dokumente, pa ni ne trepnuh.
-Nego, Vi niste naši, idite lijepo u veleposlanstvo, konzulat, pa će vam to oni odmah srediti.
Objasni mi gdje je to i sretan me izbaci ljubazno, van.
Faza 4
Veleposlanstvo sam odmah našla, bile zastave, grb, imala sam adresu, ali konzulat kao da je u zemlju propao. Pitala sam ljude, nije da nisam, ali nitko ne zna. Ljubav je ljubav, a nije bezazleno tražiti na ulici konzulat, pa sam dobro filtrirala koga ću pitati. Vrijeme prolazi.
Brodovi su mi uvijek bili simpatični, vidjeh tamo neko brodarstvo, ploču. Tu radi sigurno netko pametan, pomislih i udjoh. Tako je i bilo, nadem konzulat.
Sva vesela opet se penjem stepenicama i dolazim pred vrata. Bilo je malo komplikacija oko uđi, ne uđi, zvoni, ne zvoni, ali stigoh pred šalter, opet ljubaznog činovnika, konzulanta, veleposlanika, bilo mi je svejedno, samo da mi da papire.
Blago naivnima, njihovo je kraljevstvo nebesko.
Lijepo mi je objasnio, može, nije da ne može. Sve će mi sredititi, za dva tri mjeseca, ali nije sigurno. Objasnio mi je da je administracija sad odlično sredjena i da je dovoljno da moj sin samo predje granicu i da će mu odmah dati dokumente koje trebam.
Nikakav problem.
Gdje da stvorim sina nije objasnio, a i malo je kasno za mene.
Ma krenut ću ja preko granice, ima milijun autobusa.
Odahnem, zaboravljajući da momentalno granicu opsjedaju migranti pa to možda nije izlet od sat vremena.
Da sam znala da će se tih dana temperatura spustiti ispod nule i zaustaviti na nekom minus 15, 20-om podjeljku sa tendecijom padavina od metar snega, poledice i svih neugodnih zimskih tandrmoljaka, ne bih tako veselo puna nade išla kući.
Nastavak slijedi...
