AnaM

Počela je dolaziti kod mene u kasno proljeće.
Prvo poneki dan, a kasnije, sve više i više. Nisam ni primijetila da kako ljeto odmiče, sve češće mislim na nju. Otišla sam na more, jednom, drugi put, naljutila se.
Htjela sam je odbaciti, da je valjala ne bi se tako ponašala.
Došla je jesen. Od rane zore sam trčkarala oko nje. Mislila sam kako je privući??
Došla je.
Intezivno smo se družile. Malo mi je išla I na nerve svojim zahtjevima.
Želila sam da mi ne treba, da pretjerujem, ali potsvesno, znala sam da ne mogu da nadjem drugu. Nisam htjela drugu, željela sam samo nju. Hoću samo moju, neću zamjene.
Kad je jesan zavšila, odahnula sam
Tu je.
Doselila se kod mene.
Dala sam joj sobu s balkonom. Glupo, ali soba je za nju spremna godinama.
Bunila se da je to najtoplija soba u stanu. Radijator je bio na zidu od kupaonice, drugi na zidu od kuhinje. Obje smo grdile arhitektu, ali što je tu je. Otvorila sam prozor, pa neka se luftira.
Ne znam što se počelo dogadjati.
Neprimjetno je odlazila, malo po malo.
Nestajala je.
Njezina sobica postaje sve veća.
Volim naša večernja druženja kad sjednem u fotelju, podignem noge na kauč, nešto grickam i čitam ili gledam TV.
Tu sam je izgleda i izgubila . Nekako je utanjila, a ja se raširila.
Sve manje je zimnice koju sam kao vjeverica skupljala ...Htjela ili ne, poslušaću savjete iz novina i zamjeniti je za onu iz tvornica, veštačku, punu konzervansa. Daj, što daš.

Oznake: Sinki priča, zimnica

Odoh ja danas u poete....


Obuze me danas neka fibra
Inače bih davno digla moja sidra

Mislim otkud u sred zime vrela dana
Da l` to se neka srcu otvorila rana?

Ili neko pored mene ki`no?
Pa je klice gripa u mene rino

Treb`o bi mi neko vruć k’o ekvator
A pokretan kao ventilator

Dosta mi je ovog sa Severnog pola
Pred kojim moram skakutati... obučena

Oznake: Idi mi dodji mi

Čitam neku knjigu, a ona napeta kao hozntregeri. Ja znatiželjna, knjiga mi u ruci. Tko bi odolio ne pogledati kraj ?? Gvirnula sam ... sram me bilo.
Kad bi postojala knjiga života, ja bih i tu gvirnula vidjeti kraj, a onda bi je čitala stranicu po stranicu ka početku. Lupih se po čelu i pokvarih šiške. Sudbinu možeš znati. Svaki dan piše u dnevnim novinama. Jeste da ima 12 znakova, a 6,7, milijardi ljudi, ovisi kako tko broji jer se stalno mijenja. Taman prebrojiš, a netko se rodi, pa moraš ponovo, a ono netko umre ili odleti u vasionu. Nezgodno za preciznog brojača kao ja, zabrojim se.
Najtočniji je kineski horoskop, da nije ne bi bilo toliko Kineza na svijetu. Oni sve predvide i naštimaju da se rode zgodne godine. Sad smo u ovoj kozjoj godini, pa sam malo odahnula jer ću s kozom lako. Sa kozama je uopće lako, zato mnogi kažu godina ovce. Ne znam zašto, izbora momentalno nema, ovce su ošišane, a ko kakvu vunu prede vidjet ćemo.
Živimo u Europi, mada nekako više na repu Europe, ali dobro. Po tom horoskopu ja sam vodenjak, najbolji, najljepši, najugodniji, najznak. Nije da se hvalim, ali takav je to znak. Malo mu glava u nebesima, a noge u hladnoj vodi pa imamo probleme s cirkulacijom misli, a i sa komunikacijom s rogatim znakovima. Ne volimo nositi rogove, ali nekom ih natući je već bolje.
Uzimam prve novine. Imaću manji dobitak. Kasnije se uspostavilo da je to točno, našla sam lijevu, ili desnu čarapu koju sam sinoć šutnula izvodeći striptiz sebi. Čitam dalje. Ljubav. Netko je nesretno zaljubljen u mene, pati i šalje 1000 ruža moleći samo osmjeh. Ovaj horoskop je malo zastario. Onaj mladi crni, bogati od prekujče još se nije pojavio u novom BMW-u svirajući serenadu, a već stiže ovaj sa cvijećem. Gdje da nadjem tolike vazne ?? I to s osmjehom, malo sumnjivo. Sad se traže mnogo konkretnije stvari. Zdravlje, to je loše. Imaću blagu prehladu prelazeći preko ulice. Mora da je na ulici neki propuh, pa ću stradati.
Uzimam druge novine. Tamo nema ovog sa cvijećem, niti onog s BMW-om, ali ja patim jer sam nekog šutnula. Nisam, kad vam kažem, ne bi dao Glavnookomandujući. Dočekao bi ga s kavom i nekom žestinom, jer kaže da znam biti nemoguća. Za razliku od prvih novina gdje nisam imala posao, ove lijepo vide i kažu da se iscrpljujem na poslu, ali badava mi, plaću neću dobiti.Ovi predlažu, pazi ovo, da osvježim zdravlje većim količinama voće i povrća. Gdje ću to kupiti i sa čim, ne kažu.
U trećim novinama treća sudbina, svi nude posao kao da su biro za zaposlenje, vide ljubav kao da su ženidbeni poznanstveni ured, a zdravlje izbjegavaju, znaju kako je lako doći do doktora i lijekova.
Okreni obrni, ovaj moj novinski horoskop kao prognoza vremena, kišovito sa sunčanim intervalima, moguć snijeg, i padavine. Vjetar puše, a negdje i nema ga, ali ima naznake promjene vremena. Razlikuje se po kotlinama, moru i planinama.
Da ne pročitah, ne bih znala.
Vjerovala ili ne, ipak pripremiću dosta vazni, a nije loše imati i garažu, jer nikad se ne zna.
Ispade malo dugačak post, ali neki tvrde da duljina nije bitna, važna je tehnika. Ja mislila na čitanje, a vi ??

Uvijek sam voljela životinje.Još kao djevojčica dovlačila sam kući pse, mačke, čak jednom i kornjaču. Stanovali smo u soliteru i sve je obično završavalo davanjem ljubimca nekim prijateljima, koji ih, kao, čuvaju za mene.

I dan danas želim psa, ta dječja želja, nikad nije ispunjena. Sad razumijem svoje roditelje, koji su mi objašnjavali: pas mora trčite, imati svoju kućicu, da životinje nisu trenutni hir, još manje igračke.

Topli dan me je izmamio na kaficu u obližnji kafić. Sjedila sam s prijateljicom, pijuckala expresso i pričala o "jako važnim" svjetskim problemima.

Nedaleko od nas, uz škripu kočnica, zaustavila su se neka luksuzna kola, djevojka je otvorila vrata, i mali veseli labrador je iskočio van.
Jurio je po parkiću neke golubove, koji su samo prhnuli nekoliko koraka dalje, došao do neke djevojčice i njuškao je i trčkarao je ka travi.

Dok je pas jurcao po parkiću, mladić je dao gas, kola su vrisnula i odjurila.Verovatno je ugledao mjesto za parking, pomislila sam. Vrijeme je odmicalo, nisu se vraćali, a pas? Umorno je dotrčao do našeg stola, stavio glavu na šapice i nekako tužno nas gledao.Uzela sam ga u naručje, vlažna njuškica me dotakla po obrazu.

Pas čeka da se javi gazdarica na oglas koji sam dala. Sigurno je zaboravila u koji parkić je pustila psa da se istrči. Mali labrador, nešto mnogo i ne žali za gazdaricom, gricka jednu moju papuču, stalno se okreće meni tražeći neko odobravanje ... a ja..ja najzad imam psa pa makar i samo nekoliko dana
Post je istinit, objavljen davno.
Danas vijest u novinama: nadjena napuštena petnestomjesečna beba, napuštena, u parku, zdrava, nepovredjena. Veselo trčkara i pruža ručice prolaznicima.
Kuda ide ovaj svijet ??

Dan kao i svaki drugi, počeo je s nekom sitnom kišom, koja se pretvarala čas u pljusak, a onda bi prestajala, počeo bi puhati vjetar, povijati krošnje obližnjeg drveća. Onda bi se sve smirilo, pa opet kišica
Tako je bilo i raspoloženje ljudi, koji su tog dana ulazili u apoteku. Utrčavali bi užurbano, treskali vratima, žalili se na sve i svašta, i tražili pomoć u lijekovima.
Zadihani mladić, utrčao je, i još sa vrata počeo opisuje svoje simptome
-Teško dišem, dajte mi nešto da disanje prestane.
-Hmmm, Ne vjerujem da ćete se bolje osjećati, ako vam disanje prestane.
-Samo vi dajte, imam ja iskustva s tim ...
Pa ne znam, možda bi čovjeku i bilo lakše. Tko zna kakve ga brige more.
Sljedeća je bila žena koja se žalila na večernju mučninu.
-Pijete li neke lijekove?
-Ne, Onako, tek-tek ..
-Oprostite, neobično je da samo navečer bude mučnina, što vam je to tek-tek?
-Ne pijem lekove. Samo ujutro popijem Iburufen, više prenventivno da me ne zaboli nešto, u 10h lijek protiv kiseline u želucu, u podne vitamine za apetit i mali Aspirin za bolju cirkulaciju, i one crvene krupne za sve, popodne onaj lijek za kosti i lijek za krvnu sliku, navečer, opet za smirenje, i nešto za spavanje ...
-I kad vam je mučnina?
-Navečer, kad uzmem svoju redovitu terapiju.
Ali i sa druge strane recepture, dogadjaju se "biseri"
Uleće čovjek u apoteku, s vrata počinje urlati,
-Umesto kondoma, dali ste mi vlažne maramice, i što sam mogao učiniti? U žaru ljubavi, mogao sam samo znoj s čela obrisati.
Nema problema, vratit ćemo vam 10 dinara, razliku u cijeni.
Sljedeći traži ponovo, kondome
-Nemamo trenutno, pretrpite se do ponedjeljka, naručiću.
U jednoj apoteci, žena traži "ledeni kvasac". Apotekarica, nikad čula, kud će, što će, nego priznati da pojma nema što je to ni za što služi.
Spasi je u zadnji čas polupismena spremačica, šapućući:
-To vam je ono smrdljivo, amonijumbikarbonat za kiselo tijesto.
Dobila je sutra kolače, prste polizati ...

Pokušala sam gledati za vikend TV program.
Mili moji, koje ljepote, elegancije i nadarenih ljudi.
Okrenula sam više stanica, ono što moj provajder uhvatiti ili posuditi dok njega ne uhvate. Na skoro svim stanicama pjevaju. Koja raspjevana zemlja, koji talenti. Da ne povjeruješ.
Uglavnom su natjecanja u pjevanju, ali ima i jedno gdje se pričaju vicevi s bradom.
Žiri je divota. Samo nešto nisam shvatila. Zašto pjevač pjeva samo jednu strofu i refren, cirka 2minuta, a žiri o svakom kandidatu raspravlja oko pola sata. Možda je problem iu žiriju koji više spada na gerijatriju, nago u ocjenjivanje mladih.
Gerijatrija školovana u kafanama Ibarske doline, frlja se nekim stručnim glazbenim izrazima. Odmahuju glavnom, tužno gledaju mladjahne nasljednike sve misleći, dok sam ja živ, nećeš mi biti komnkurencija. Neki kandidati, po diskusiji žirija, krenuli prenisko, zaboravljaju kako su nisko oni počeli. Drugi opet previsoko, zaboravljaju do kojih su se visina oni vinuli dok su im pijani gosti na svadbama u njedra gurali pare. Lage, trileri, vikleri i tako neke tandrmoljke i pompozne izraze frljaju da bi bilo ljepše.
Ima i natjecanje za nove komičare. Što jeste, jeste, smiješno je. Najviše se smije žiri dok priča viceve, maše rukama i strogo gleda kandidate koji mu samo smetaju da dodje do izražaja. Da bi žiri bio pošten, u njemu su suci raznih nacionalnosti, što je jako lijepo, naročito kandidatu jer je siguran u glas svog zemljaka. Publika je odmah ukapirala da iz svake novokomponovane države na Balkanu, mora da prodje jedan kandidatat zbog SMS glasova.
Okertoh ja na kraju kanal s jubilarnom stotom reprizom filma iz srednjeg vijeka i odahnuh.
Nešto mislim, nije nam loše, raspjevana smo nacija, a po broju natječaja za nove nade svi ćemo doći na red.
I samo neko neka sad kaže, otpjevali smo mi svoje ... tek će da pjevamo.
Što ste vi mislili, ja na Euroviziju ... čula i vidjela tri kandidata, ali što ja znam, nisam ja magistrirala u kafani.

HR
Petak, 13-esti ... Buuuu ...

Ne vjerujem ja u te gluposti, ali za svaki slučaj navukla sam duple zavjese, spustila roletne, i popalila sva svjetla po kući.
Skoro sam zaboravila, ima i jedna stara svjetiljka, koju ne koristim, što ne bih i nju upalila?
Hrabro idem kroz kuću, pa šta ... to su sve prazne priče, kakav petak, kakav trinesti? Još da upalim ovu sijalicice, svjetlo je u kući kao da je augustovsko podne.
Samo da pritisnem prekidač ...
Tras-bum
Što to bi?
Mrak!
Stojim u mraku srce mi lupa negde u grlu, nešto mrda.
Čujem li to neke korake?
Kakva je to iznenadna tišina?
Prst pred okom se ne vidi!
Što to šuška?
Tko me gleda iz mraka? Ne plašim se ja, i čega bi ... samo me je strah ... pomalo ...
Idem pipajući kroz hodnik, osigurači su na kraju svijeta ... polako ... polako ... samo polako ... ne bojim se ... sigurno se ne bojim ... još samo malo kroz hodnik ... Koliki je kao da ispod La Mancha ... još tri koraka ... još dva
I ...
Nešto meko, lagano mi pada na vrat ... spušta se na moje lice ... gušim se ... ne mogu disati ... umrijet ću ... gotovo je ... adio mare ... nema me ...
Pokušavam da vrištim, grlo se steglo pa samo izlazi neko kh,kh,ke.
Klizi niz moje tijelo ... dodiruje mi noge ... Sad već vrištim panično ... gledam iskre koje iskaču svijetle, pucketaju
Da li me to neke oči gledaju iz mraka?
Kandja se zariva u moju butinu .. više ne vrištim ...
Nema od straha čekam što će biti ... osjećam dlačice na goloj koži ... i odahnem ...
Što mi bi da srebrnu lisicu okačim preko svilenog šala naravno da je skliznula ...
Buuuuu ....
Tko se uplašio? ... Ja nisam

Oznake: strah, petak13

Bilo je to davno davno, kad se pisalo i rukom, a gledalo u neke kutijice znatiželjno, a što se mene tiče kao tele u šarena vrata.
Vodenjak kao vodenjak, odmah se zainteresira.
-Što je ta skalamerija od kutija, žica, što svjetli i brunda ??
-To Je računalo.
-I ja bih jedno. Kako se to kupuje ??
Ovisi što ti treba. Gradi se
I tu ja stadoh. Niti sam neki gradjevinac, niti mi ide od ruke gradnja bilo čega. Kako što mi treba, nitko nije znao objasniti. Pokušala sam onako izokola.
-Za sve po malo.
-Ne može, moraš točno znati što hoćeš raditi.
Napravit ću tog jarca i ja, samo da se malo smislim. Gledim ja gledim, ali od onih žica mi došlo zlo. Sve u svemu, nadjoh susjeda, žrtvu, koji mi donese to čudo, postavi ga na stol. Zahvaljujući silnim žicama postadoh primabalerina u vlastitoj kreaciji kretanja po sobi, a prozor zatvoren do daljnjega.
Gledam ja računalo, gleda ono mene. Ja isitivački, ono nezainteresovano. Gurnem onako vrhom prssiju, i sve zasvetli. Gurnem ponovo, ništa. Tako smo se gurkali i gledali neko vrijeme, a onda sam otišla spavati Kad prenoći, biće mi jasnije.
Ujutro je bilo još gore, ali prodje i ta kriza uz zivkanje susjeda na svakih pet minuta, plakanje i proklinjanje što mi je trebalo to čudo. Ajme meni jadne, bio mi je život lijep, a sad problem do problema. Onaj baksuz stane kad ja nešto hoću, čim ga neko drugi pipne cvrkuće.
Odmah sam čula za novo božanstvo internet i za svećenika, programer. Ta bića su i dan danas za mene neki nadljudi koji su vjerojatno došli iz svemira i samo pipnu nešto i sve proradi. Klanjam im se i molim da im ne padnem u nemilost.
Objasnili su mi da je to lako, samo čvrkneš OK, kad te pita. To moje čvrkanje je imalo za posljedicu slom živaca jednog programera koji nije nikako shvatio da mi je uspjelo ... pojma nemam što, ali mora da je nešto jako veliko koliko je pipkao da to postane nešto drugo isto ne znam što. Jezik programera je najsličniji jeziku marsijanaca, vjerujte mi.
Odmah sam shvatila da kompjuter ne da ne zna sve, nego neke stvari radi suprotno od očekivanog. Primjerice kad kuhaš, mora biti isključen, inače nitko neće jesti ono zagorjelo.
Skakućući po toj novoj igrački, ne baš doslovno, pronadjoh blog hr.
Ne pipam ja ništa, nego se raspitujem, što je to blog. Ljudi moji, kad mi objasniše odmah sam rekla da nikad neću postati blogerica tako mi je to opasno izgledalo.Toga se držim i dan danas.
Lako je, opet svi, samo se registrirati. Znam ja kako je lako registrirati onaj moj raspadnuti auto, ali ako kažu da je lako, lako je.
Izabrati nik. Ima raznih nikova odmah sam videla. Marsijanac, Venerin san, vasionska plesačica, mi je djelovalo blesavo jer u plesu očekuješ gracilnost, a ne da nosi ono čudo za disanje. Htjela sam nešto upečatljivo, pompezno, a simpatično, tajanstveno, a otvoreno, maleno, a veliko.
Nik sam ja, kakvo mišljenje imam o sebi, mora biti i interesantan i pokazivati me malo bolje nego što sam, da me netko primjeti. Odmah sam shvatila da su o tom novom svjetu svi idealni, pametni, lijepi, sretni, a kako sam ja daleko od idealne, moraću to malo zaobići.
Idi mi dodji mi, sve odbacih i napisah vlastito ime, Mirjana.
Šipak, neće, izbrisati pa ponovno, opet neće. Kaže zauzeto. Ma, nije govorim mu ja ali badava, ne sluša me. Pišem MirjanaMirj anaM. čvrk tamo, vamo, i zakači se ono M na kraju, zalijepi i ni makac. Nema više ni da me nešto pita. Ostade AnaM ... Neka ga, promjeniću ja to. Idemo dalje. Opet me on nešto pita, pa traži neke podatke. Uzdišem ja, psujem i na sebe i na svoju genijalnost. Ali ustrajno čvrk, i sve odobravam ... OK.
Kako sam u to vrijeme počela gubiti manekenske dimenzije, prozvaše me meca u reali. Kako je to saznao računalo to samo on i Google zna. Tek kad ja sve otkucah, nigdje AnaM, a natrkečio se meca.
Sad ću ja to promjeniti, neće meni neka mečketina skakati po blogu.
Zaboravili ste lozinku, kaže stranica. O budale, kako zaboravila, napisana mi je i da hoću ne mogu. Badava mu ja pričam, nestade i AnaM i meca, i blog i stranica. Tuto kompleto ode ...
Tri dana sam ja čvrkala tvrdogalavo sve varijante dok se najzad ne umilostivi i primi me u svoje naručje te ja napisah svoj prvi post, remek djelo mojeg bloganja ...
Te peripetije me i dan danas prate, svadjam se i mirim sa sajtom, razumije me, a često i ne. U medjuvremenu sam saznala da tu ima i ostalih božanstva koji nekad odbiju me prime u svoje naručje tvrdeći da sam zaboravila šifru, nik, ili neki tandrmoljak, ali nisam, zapisala sam stvarno, na papirče, što je sigurno, sigurno je.
Umesila bih tortu, ali ne znam koji datum da stavim kao jubilej, 19.2.2007, ili 21.2.2007 ??
Što je važnije, kad sam se učantrala ili kad sam napisala prvi tandrmoljak post.

Najgore su poluistine
gotovo uvjek
vjerujemo pogrešnoj polovini...

Prvo mi je On poklonio srce



Ja sam dodala kavicu...

Kako misliš da će neko drugi sačuvati tvoju tajnu,
kad je ni ti nisi mogao??

Stara kineska poslovica

Ako je crveno na semaforu za STOJ
Zeleno za KRENI,
Da li je žuto za NAŠMINKAJ SE??

Jedan od mecinih kulinarsmih vrhunaca dok komentira na blog.hr

Oznake: blog, internet, ručak