AnaM

HR
Petak, 13-esti ... Buuuu ...

Ne vjerujem ja u te gluposti, ali za svaki slučaj navukla sam duple zavjese, spustila roletne, i popalila sva svjetla po kući.
Skoro sam zaboravila, ima i jedna stara svjetiljka, koju ne koristim, što ne bih i nju upalila?
Hrabro idem kroz kuću, pa šta ... to su sve prazne priče, kakav petak, kakav trinesti? Još da upalim ovu sijalicice, svjetlo je u kući kao da je augustovsko podne.
Samo da pritisnem prekidač ...
Tras-bum
Što to bi?
Mrak!
Stojim u mraku srce mi lupa negde u grlu, nešto mrda.
Čujem li to neke korake?
Kakva je to iznenadna tišina?
Prst pred okom se ne vidi!
Što to šuška?
Tko me gleda iz mraka? Ne plašim se ja, i čega bi ... samo me je strah ... pomalo ...
Idem pipajući kroz hodnik, osigurači su na kraju svijeta ... polako ... polako ... samo polako ... ne bojim se ... sigurno se ne bojim ... još samo malo kroz hodnik ... Koliki je kao da ispod La Mancha ... još tri koraka ... još dva
I ...
Nešto meko, lagano mi pada na vrat ... spušta se na moje lice ... gušim se ... ne mogu disati ... umrijet ću ... gotovo je ... adio mare ... nema me ...
Pokušavam da vrištim, grlo se steglo pa samo izlazi neko kh,kh,ke.
Klizi niz moje tijelo ... dodiruje mi noge ... Sad već vrištim panično ... gledam iskre koje iskaču svijetle, pucketaju
Da li me to neke oči gledaju iz mraka?
Kandja se zariva u moju butinu .. više ne vrištim ...
Nema od straha čekam što će biti ... osjećam dlačice na goloj koži ... i odahnem ...
Što mi bi da srebrnu lisicu okačim preko svilenog šala naravno da je skliznula ...
Buuuuu ....
Tko se uplašio? ... Ja nisam

Oznake: strah, petak13

Vraćala se kasno navečer.
Trčala je iz autobusa ulicom koja je bila pusta u te kasne sate. Blistavost uličnih žarulja, svjetleća reklama, bole su joj oči. Na ulaznim vratima stana malo je posrnula. Piće, pomisli. Kao da je čula odjek nečijih koraka.
Brzo je otvorila vrata, zalupila ih i utrčala.
Brzo ??
Da li dovoljno brzo ??
Da li joj se samo čini ili je netko u stanu ?? Nema šanse da je uletio za njom, tješila se. Soba je bila u mraku. Ulične žarulje nisu probijale debelu zavjesu. U polutami osjećala je neki nepoznat miris. Miris duhana uvlačio joj se u nos. Brzo je skinula šal, kapu. Htjela je u kupaonicu istuširati se, ali samo se srušila na neraspremljeno krevet. Onesvijestila se od straha.
Kasno u noći se probudila oblivena znojem, razbarušene kose, raskopčane bluze. Dotakla je rukom vrat, pokušala se braniti. Grlo joj je bilo suho. Htjela je vikati, zvati u pomoć, glasa nije mogla pustiti.
Znala je.
To je on.
Osjetila ga je po cijelom tijelu. Lomio ju je, preznojila se ne jednom. Jutro je dočekala umorna, slaba, žedna ... Krevet je bio razbacan, jastuk na podu, plahta smotana sa strane. Nije imala snage ni maknuti se. Još jedan dan, još jedna noć. Užas u njoj polako se smiruje. Kao da je navikla, kao da se prepustila, pomirila sa sudbinom. Pokušala se boriti, nije uspjela. Bila je u njegovoj moći, nemoćna bilo što učiniti. Jači je od nje.
Mučio ju je tri dana. Tri dana nemoći, poniženja, straha, a onda kao da je i on izgubio snagu. Osmjehnula se svom liku u ogledalu. Kosa joj više nije mutna, zamršena, osjetila je i glad. On odlazi, sretno je pomislila. Odlazi, neće više doći. Postala sam imuna na njega i povlači se.
Telefon je zazvonio. Podigla je slušalicu
-Gdje si ti, nema te tri dana ??
Samo je uzdahnula
-Bilo Je strašno. Nisam se vaccinisala i dobila sam gripu. Sad sam dobro.

Oznake: Sinki priča, strah