AnaM

HR
Petak, 13-esti ... Buuuu ...

Ne vjerujem ja u te gluposti, ali za svaki slučaj navukla sam duple zavjese, spustila roletne, i popalila sva svjetla po kući.
Skoro sam zaboravila, ima i jedna stara svjetiljka, koju ne koristim, što ne bih i nju upalila?
Hrabro idem kroz kuću, pa šta ... to su sve prazne priče, kakav petak, kakav trinesti? Još da upalim ovu sijalicice, svjetlo je u kući kao da je augustovsko podne.
Samo da pritisnem prekidač ...
Tras-bum
Što to bi?
Mrak!
Stojim u mraku srce mi lupa negde u grlu, nešto mrda.
Čujem li to neke korake?
Kakva je to iznenadna tišina?
Prst pred okom se ne vidi!
Što to šuška?
Tko me gleda iz mraka? Ne plašim se ja, i čega bi ... samo me je strah ... pomalo ...
Idem pipajući kroz hodnik, osigurači su na kraju svijeta ... polako ... polako ... samo polako ... ne bojim se ... sigurno se ne bojim ... još samo malo kroz hodnik ... Koliki je kao da ispod La Mancha ... još tri koraka ... još dva
I ...
Nešto meko, lagano mi pada na vrat ... spušta se na moje lice ... gušim se ... ne mogu disati ... umrijet ću ... gotovo je ... adio mare ... nema me ...
Pokušavam da vrištim, grlo se steglo pa samo izlazi neko kh,kh,ke.
Klizi niz moje tijelo ... dodiruje mi noge ... Sad već vrištim panično ... gledam iskre koje iskaču svijetle, pucketaju
Da li me to neke oči gledaju iz mraka?
Kandja se zariva u moju butinu .. više ne vrištim ...
Nema od straha čekam što će biti ... osjećam dlačice na goloj koži ... i odahnem ...
Što mi bi da srebrnu lisicu okačim preko svilenog šala naravno da je skliznula ...
Buuuuu ....
Tko se uplašio? ... Ja nisam

Oznake: strah, petak13