AnaM

Uvijek sam voljela životinje.Još kao djevojčica dovlačila sam kući pse, mačke, čak jednom i kornjaču. Stanovali smo u soliteru i sve je obično završavalo davanjem ljubimca nekim prijateljima, koji ih, kao, čuvaju za mene.

I dan danas želim psa, ta dječja želja, nikad nije ispunjena. Sad razumijem svoje roditelje, koji su mi objašnjavali: pas mora trčite, imati svoju kućicu, da životinje nisu trenutni hir, još manje igračke.

Topli dan me je izmamio na kaficu u obližnji kafić. Sjedila sam s prijateljicom, pijuckala expresso i pričala o "jako važnim" svjetskim problemima.

Nedaleko od nas, uz škripu kočnica, zaustavila su se neka luksuzna kola, djevojka je otvorila vrata, i mali veseli labrador je iskočio van.
Jurio je po parkiću neke golubove, koji su samo prhnuli nekoliko koraka dalje, došao do neke djevojčice i njuškao je i trčkarao je ka travi.

Dok je pas jurcao po parkiću, mladić je dao gas, kola su vrisnula i odjurila.Verovatno je ugledao mjesto za parking, pomislila sam. Vrijeme je odmicalo, nisu se vraćali, a pas? Umorno je dotrčao do našeg stola, stavio glavu na šapice i nekako tužno nas gledao.Uzela sam ga u naručje, vlažna njuškica me dotakla po obrazu.

Pas čeka da se javi gazdarica na oglas koji sam dala. Sigurno je zaboravila u koji parkić je pustila psa da se istrči. Mali labrador, nešto mnogo i ne žali za gazdaricom, gricka jednu moju papuču, stalno se okreće meni tražeći neko odobravanje ... a ja..ja najzad imam psa pa makar i samo nekoliko dana
Post je istinit, objavljen davno.
Danas vijest u novinama: nadjena napuštena petnestomjesečna beba, napuštena, u parku, zdrava, nepovredjena. Veselo trčkara i pruža ručice prolaznicima.
Kuda ide ovaj svijet ??