AnaM

Vraćala se kasno navečer.
Trčala je iz autobusa ulicom koja je bila pusta u te kasne sate. Blistavost uličnih žarulja, svjetleća reklama, bole su joj oči. Na ulaznim vratima stana malo je posrnula. Piće, pomisli. Kao da je čula odjek nečijih koraka.
Brzo je otvorila vrata, zalupila ih i utrčala.
Brzo ??
Da li dovoljno brzo ??
Da li joj se samo čini ili je netko u stanu ?? Nema šanse da je uletio za njom, tješila se. Soba je bila u mraku. Ulične žarulje nisu probijale debelu zavjesu. U polutami osjećala je neki nepoznat miris. Miris duhana uvlačio joj se u nos. Brzo je skinula šal, kapu. Htjela je u kupaonicu istuširati se, ali samo se srušila na neraspremljeno krevet. Onesvijestila se od straha.
Kasno u noći se probudila oblivena znojem, razbarušene kose, raskopčane bluze. Dotakla je rukom vrat, pokušala se braniti. Grlo joj je bilo suho. Htjela je vikati, zvati u pomoć, glasa nije mogla pustiti.
Znala je.
To je on.
Osjetila ga je po cijelom tijelu. Lomio ju je, preznojila se ne jednom. Jutro je dočekala umorna, slaba, žedna ... Krevet je bio razbacan, jastuk na podu, plahta smotana sa strane. Nije imala snage ni maknuti se. Još jedan dan, još jedna noć. Užas u njoj polako se smiruje. Kao da je navikla, kao da se prepustila, pomirila sa sudbinom. Pokušala se boriti, nije uspjela. Bila je u njegovoj moći, nemoćna bilo što učiniti. Jači je od nje.
Mučio ju je tri dana. Tri dana nemoći, poniženja, straha, a onda kao da je i on izgubio snagu. Osmjehnula se svom liku u ogledalu. Kosa joj više nije mutna, zamršena, osjetila je i glad. On odlazi, sretno je pomislila. Odlazi, neće više doći. Postala sam imuna na njega i povlači se.
Telefon je zazvonio. Podigla je slušalicu
-Gdje si ti, nema te tri dana ??
Samo je uzdahnula
-Bilo Je strašno. Nisam se vaccinisala i dobila sam gripu. Sad sam dobro.

Oznake: Sinki priča, strah

Sjećam se, upoznali smo se na nekoj ekskurziji. Do tada nisam znao ni da postojiš. Primakao sam ti se malo sramežljivo. Gledao sam ispod oka da li me netko vidi. Pravio sam se muškarčina koja poznaje život.
Bila si žestoka. Prvi put je ostalo u sjećanju kao neka bol, praznina, stid. Htio sam svima kazati, a u isto vrijeme sakriti se od svih.
Neko se vrijeme nismo viđali.
Onda matura. Sjećam se kao da je jučer bilo.
Ti si bila tu, primamljiva, mirisna, kraljica večeri. Svi moji drugovi su koketovali s tobom, ja više od svih.
Te noći sam se izgubio u tebi. Ne znam ni kad sam otišao sa zabave, ni gdje, ni kako. Ti si bila sa mnom i to mi je bilo dovoljno.
Danima poslije nisam mogao nikome pogledati u oči. Prijatelji, rođaci, svi su me odvraćali od tebe. Govorili su mi da sam mlad, da pobjegnem od tebe. To je bilo nemoguće. Bila si moja radost i moj bol. Nijednog trenutka nisam mogao bez tebe, a s tobom je nastajao užas.
Postala si okrutna, bacala me na koljena. Zbog tebe sam napustio školu, nisam mogao naći posao, počeli su me izbjegavaju i najbliži. Mislio sam da sam tvoj gospodar, postao sam rob.
Želio sam te sve više. Drhtao sam kad sam ti prilazio, fizički sam postao ovisan od tebe.
Počeo sam ujutro čim otvorim oči da trčim na ugao ulice da te sretnem, vidim, osjetim, uzmem.
Volio sam te i mrzio, ti prokleta čašo alkohola.

Oznake: Sinki priča, alkohol, zavisnost, dogadja se

Nedelja, mir, opuštanje, protezanje po krevetu, slatko raditi ništa ...
Zvrrrrrrrr... mobitel.
Nije zvrrr nego neka glupa pjesma koja mi uvjek ide na živce pa jurim je prekinuti.
Prijateljica stanuje na samoj obali Dunava, na milionitom katu, i sa njenog prozora vidi se do Grčke i još malo dalje i zove na kavicu i priču.
Pošla sam od svog stana pješice, malo udahnuti zraka, a malo i zbog kondicije koja je ispod svake kritike.

Pa dobro, nisam se baš nadisala, magla je, nekako smogovito, više sam se gušila, dišući na škrge.

Dolazim do zgrade ...
Interfon ...
Zvonim ...
-Udji ... Procvrkuta, ona

Udjem ja, i Stop! ...
Na vratima lifta pola metra duga cedulja: Ne radi ....
Nije važno, krenem ja prema drugom liftu.

Ne može, selimo, (kauč zaglavio u liftu, pa blokirao i susjedno dizalo) ... prodera se neki namrgodjeni brkajlija.

Već pomalo bojažljivo, krećem ka četvrtom, posljednjem ... Pogadjate ... lanac ... cedulja: Ne radi do daljnjega ... ma što to značilo.

I krenem ja, a naviknuta na moj prvi kat, vec na trećem počinjem dahtati kao parni stroj, prestajem preskakati po dvije stepenice, i penjem se "elegantnije". Nakon šestog, idem jos sitnije, ali zato dišem sve glasnije.
Nakon desetog, gledam dolje, mislim: Što mi bi da uopće krenem na ovo planinarenje?

Pored mene prolete neki dekica s dvije ogromne torbe, a malo zatim i mlada majka noseći u naručju trogodišnjeg dječaka, koji se cijelo vrijeme derao da hoće sam.

Bjesna na samu sebe i svoju kondiciju, zadnjih nekoliko katova pokušah zavarati i smanjiti broj podizanja nogu preskačući po dvije stepenice. Jezik do poda ...
Srećom dočekala me je na otvorenim vratima s medom i vodom, umirući od smijeha. Uvježbala, vidi se da nije prvi put da dizalo ne radi.

Dobro, vrijedilo je, sad će kavica povrati me u život.
Bacam se na kauč, oči iskolačene, ruke i noge na sve strane, jezik do poda.
-Kava?
-Jao, Ja zaboravila reći da doneseš, nemam više kave.
Dižem prst u zrak i prošapčem 2u1, expreso, nesica ??
Ona odmahuje glavom.
Pogled ne ubija, zar ne?
Dobro, ostao mi je vidik.
Zadnjih nekoliko dana kod nas je takva magla da se ne vidi više od 30metara. Iz njenog nebodera djelovalo je kao da lebdimo u oblacima ... Romatika ... Pjesnici bi uživali, ali nije mi bilo do stihova.

Nakon ne-kave i ne-vidika, malo priče, i puno smijeha, ipak sam donijela odluku. Sljedeći put nalazimo se u kafiću.

Mislite da je to sve?
Varate se!
Da li bi odbili nekom donijeti lijek, samo zato što stanuje u kući bez lifta?
To sto čujete, nisu topovi s Navaronea, niti grmi kad mu vrijeme nije, to samo ja još uvijek ne mogu povratiti dah.

vratiti dah.

Cikla, cvekla, ili već kako je ko zove je zdrava, kažu.
Nisam neki ljubitelj tog povrća, ali ako je za zdravlje
žrtvovaću se...

Prvo se u vrtu ubere pod nadzorom Ćurka,
ona prava, domaća, bez kemije



Oljušti se kora




Izrenda



Iscijedi



Živjeli...

Mašta čini svašta
Kao dijete maštala sam postati miss ili dobiti nagradu Nobela, dvoumeći se izmedju ljepote i pameti. Željela sam biti i kondukerka i otvarati i zatvarati vrata ljudima koji se vozaju.
Rasla sam kao iz vode, u modi su bile male, punačke.
Kosa plava, kao strijela ravna, trebalo je imati crne kovrdja
Oči zeleno žute, ovisno od raspoloženja mada sam ja sve ubedjivala da su plave kao more, trebalo je imati crne kao kava
Pitam se ja sad, kad su u modi silikonke, ispeglane, ofarbane plave kose, na štulama, da li se ta titula meni može dati retroaktivno. Bilo bi pošteno.

Kako je prva opcija otpala, bacila sam se na drugu.
Išla sam u onu odvratnu školetinu gdje su me od prvog do zadnjeg dana gnjavili stalno nešto zapitkujući.
Trebalo je dočekati ove dane. Sad imam nekoliko mogućnosti.

Nagrada za ekonomiju.
Tu sam zaslužila ne jednog, nego dva Nobela balansirajući od placa do radnja koje imaju sve neke SALDE, AKCIJA i slične ponude robe za badava. Firmirana roba se daje i sa 120% popusta. Kako im je to uspjelo ne znam, ali za Nobela jeste.

Nagrada za biologiju i medecinu.
I tu sam se našla. Od pilića, koje su se prvi dio života pretvarali da su koke, i dobivale bolju hranu kao buduće nosilje, počeli su se pojavljivati koke s krestama, debelim kljunovima za tuču i ostalim petlećim, muškim, ratobornim, karakteristikama. Najveće razočarenje su bile tri koke velike kao nojevi. Prvo je izletio Sofronije, po djedu,zavodniku svih koka u selu, pa onda Nedefinisani koji se dugo kolebao što da postane, ali gledajući ljudski rod, opredijelio se za pijetla. Treća koka je bila ogromna, pomalo sam se bojala da joj pridjem. Sirotanka je imala problema s nogama pa sam joj kuhala koprivu, izdvajala je i mazila hranom. Nije me bilo tjedan dana na selu, Vratim se ja, a moja koka, ne da je noj, nego dinosaurus s krestom i veselo trči meni, a ja na vrata bež ... bež ... Smije se glavnokomandujući, to je Trtomir, ne da nijednom petlu prići kokama. Zaveo neki svoj red.

Nagrada za mir me nešto i ne privlači.
Kad bi bilo sve kako treba, većini bi bilo dosadno, a tko voli dosadu ?? Što bi radili i naši vredni političari ??

Nagrada za književnost.
E tu sam te ček'o. Imam gomilu načvrkanih stranica. Ako se izuzme moj briljantni doprinos blogu jer blog još nije nominiran ni za Oscara polularnosti, o Nobelu da ne govorim, za Pulzera nisam sigurna, Imam napisanih divnih knjiga. Stvarno su prekrasne, divim im se i uživam. Jednu sam i objavila, ali čitali su je samo oni kojima sam rekla da ću se smrtno uvrijediti ako to ne urade. Što su mogli, divili su se. Do konkurencije za nagradu još nije došla, samo greškom, sigurna sam. U Zagrebu su rekli za većinu mojih remek djela da je bolje objaviti u Beogradu. U Beogradu, da je ipak bolje u Zagrebu jer ima dosta hrvaštine ma što to značilo. Na Rijeci su tvrdili da je sve odlično, ali je suviše jako za njih i da će se javiti ... Čekam, a izgleda da ću se načekati. U drugim gradovima nemam protekcije na književnom, a ni na drugom planu.Za pare svi hoće tiskati, a tu nisam nisam ja dovoljno jaka.

Kako po svoj prilici i ta opcija otpada ostade treća, kondukterka u tramvaju. Problem je samo što kondukteri više ne postoje sve samo neki glupi automati koji ne rade ksss…ksss što me je privuklo tom zanimanju.
Do daljnjeg mašta stop, a ti AnaM, ili mecabg u realu pa šta ti bude.
Hm ... nadam se još u blog.
Tu su sve fini ljudi pa možda nešto porade po mom pitanju popularnosti ...
Ako mi ne dodjele Blogooskara ili miss Bloga, ostaje da me unaprijede za konduktera bloga, pa da vičem od zore, vjesti Bloga, čitajte najnovije noćne vjesti... Cool blogeri naprijed, pogurajte se do top- a, ali molim samo polako ima mjesta za sve . Vi dolje fresh- evi polako još ste mladi, dječica bloga ... dokažite se dobrim komentarima ...
Sad još malo sačekati i eto mene slavne ...

Nakon ljeta, evo me u civilizaciji.
Jutarnji spavalica sad će doći na svoje, jer su petlići sa svojim umilnim kukurikanjem u cik zore, daleko. Koke neće kokodakati da je sunce izašlo prije nego sam se ja udostojila otvoriti oči. Nisu u pravu, sunce je tek gvirnulo, a ja sam oči otvorila do pola.
Spavam tako blaženo, kad nešto cvrči, slavuj nije, ali cvrkuće, zaspim ... Muuu muče neka krava. Sanjam… Ne može medju soliterima,.
Opet padam u san ... beeeee… beee bleji nešto rogato… Navlačim jastuk na glavu, ali... Zvoni.Red slavuj, red krava, red koza, ovca li je, nešto takvo. ... Polubunovna se sjetih ,sigurno se aktiviralo ono zvono koje smo stavili i odmah izbacili jer sam se ja smrtno uvrijedila kad sam pozvonila, a ono krava muče ... Nije baš za teatralni ulazak.
Red bi bio prije otvaranja vrata staviti jedno kilogram, dva šminke, obući se i malo srediti kosu, ali ona krava muče kao da traži bika.
Prilazim vratima i čujem susjeda s osmog kata kako se žali susjedi, koja i nema neki kratki jezik, kako su mu ostale gaće kod mene, a ja sad neću otvoriti vrata, a video me je.
Progutah knedlu, pogledah kroz špijunku, a to onaj zgodni susjed što se žene smijulje kad ih štipa u liftu. Nisam imala tu čast, možda mu se ne dopadam, a možda i zato jer sam na prvom katu.
Što sad... Otvoriti ili ne otvoriti, pitanje je sad ??
Krava je prestala, sad cvrkuće slavuj ... Pripremam se za blejanje.
Ja čučim iza vrata kao da sam lopov, a vrijeme odmiče ...
Ona susjeda sve nešto ispituje o meni, a susjed samo brontola da mu nema gaća koje je oprao pa stavio na prozor, Sigurno se htio pohvaliti kako ima čiste gaće. Ko zna, možda mu to dodje kao neki afrodizijak lepšem polu.
U zlo doba pogledam ja na terasu, a tamo vijore kao zastava crne muške gaće zakačile se neki cvijet na ogradi ... lakne meni, ali što sad ?? Polako se šunjam, sad do prozora, pa sve čučeći otvaram vrata balkona i patvišem gurnem one nesretne gaće na ulicu ...
Još laganije se vratih u krevet I pokrih po glavi ...
Kasnije sam čula da je cijeli neboder pričao kako je susjed išao od vrata do vrata tražeći svoje gaće, sve dok neki čovjek, koji uopšte nema ženu, nije izlupao ...

Odrasla sam misleći da riba pliva samo u moru. Normalno ta riba se jede kad se ulovi ili uzme na ribarnici. Neka velika pamet za spremanje ne treba ako se držiš pravila da riba mora tri puta plivati u moru, u ulju i u vinu.
Onda sam saznala da riba ne mora plivati u moru, da se može staviti u pećnicu, (što je u mojoj kući bio nezamisljiv grijeh), ono treće, vino, štima ....
Povela se neka diskusija kako tko kuha, tko je bolji kuhar, recepti ...
Priznajem, nisam ljubitelj te vještine, ali pored mene nitko nije umro od gladi, a ni pojeo nešto loše ... osim kad mi zagori. Za to nisam kriva ja, nego ovaj blog gdje se stalno nešto događa.
Čujem, kako Glavnokomandujući objašnjava neki recept, na kraju rečenicu: Ja spremam šarana, AnaM nije neka kuharica.
Zajapurena ulazim u sobu punu prijatelja i zatičem ga kako sav blažen priča o receptu za spremanje šarana na njegov način. Zinuh da nešto kažem, ali me on tako blaženo pogleda, da sam ušutjela ...
A kako to izgleda u praksi ...
Šarana ja kupujem jer on ne voli da se muva po ribarnicama, a kad upeca nešto to pokloni prijateljima. Donosim ga kući, jednom I živog, cirkus mi je napravio u busu. Šarana stručno pregledaju, da li su mu bistre oči, kakve su škrge, da nije slučajno mastan ... Položim uvjek ispit.
  Nastupa glavnokomandujući.
-Dodaj mi neku šerpu ...
Gdje je krpa ??
Da li si upalila pećnicu ??
  Dodaj mi vilicu, ne tu, onu drugu ... (imamo million vilica, koja li je ona druga?)
Bježim i uzimam novine ...
Tras-bum ... i urlik ...
-Prosulo se ulje ...
Netko bezobrazno ulje samo se prosipa gdje ne treba.
Ulijećem u kuhinju, izvodim piruetu na kojoj bi mi pozavidjela I prvakinja svjeta u umjetničkom klizanju. Hvatam se za policu ... klizim I dalje jer se niz nju sliva gusta žuta masa maslinovog ulja ...
-Pazi, da se ne oklizneš ... stiže prekasno. Sjedim u onoj mješavini kukuruznog i pšeničnog brašna koje je završilo na mojim trapericama umjesto na šaranu ...
Dva sata čistim, za to vrijeme on rješava križaljku
Da li je gotovo?
-Jeste, Brišem znoj ...
Šaran je najzad u pećnici.
- 45 minuta s jedne strane 45, s druge, pada naredjenje.
Gledam na sat, spremam prilog, ribetini i pazim da ne zagori ili ostane presna.
--Jesi li je okrenula?
-Jesam, umilno se smješkam ...
Ona ribetina kao omanji morski pas, isprskala cijelu pećnicu, zasmrdila kuću, ali najzad je bila gotova.
-Izvadi je iz pećnice, to možeš i sama, samo da pročitam rezultate tenisa.
Postavljam sto, iznosim pribor za jelo, čaše, vino, kruh ...
On dolazi, kritički gleda šarana i osmjeh ...
Što bi ti bez mene, nikad ne bi jela ribu ...

Prošle godine je bilo mnogo groždja,
Rodilo i na ogradi. Moglo ju je srušiti...



Ove godine nije bilo tih problema




Prošle godine sam se namučila dok sam pobrala smokve,
pa pravila kolače, ostavila za zimu
Ogroman posao



Ove godine živina malo pojela, ostalo bacili.
Nije bilo posla oko smokava...



Prošlih godina smo gubili vrijeme diveći se nebu i oblacima



Ove godine smo se mrštili na neke čudne oblake



Povrće koje smo posadili, dalo je plodove...


Ove godine šipak, zdrav je...



Na kraju blogerima poklanjam srce, od srca...
Malo je kukuruz krezub, ali, daru se u zube ne gleda...






ic">

Jutro, sivi oblaci sakrili sunce. Grane, mokre od kiše, spuštaju se kao da plaču, kapljica kao suza sliva se niz okno.
To bi bilo kao poetska uvertira, a onda pogled na sat i skakanje iz kreveta
Juriš, kasnim. Trčim u kupatilo, bacam sve sa sebe i prije nego stanem pod tuš, saplićem se o onog malog baksuza kod vrata. Kad sam već tu, mogu i stati na njega, onako golišava. Uvlačim trbuh, osmjeh i stajem.
Ijaaooo ...
ŠOK me je u sekundi probudio
Stala sam na vagu ... onako dibidus golišava .... pokaza plus, nije važno koliko kilograma.
Kome je život mio bolje da ne pita koliko žensko ima kilograma, jer nikad nema koliko bi htjela. Dobro u nesvjest nisam pala.
Kome sam se zamjerila ?? Da li sam napisala neki užasan post ili glupi komentar i sad sam kažnjena ??
Provjeravam još jednom onako malo čkiljeći, onda samo jednim okom, pa s oba. Ne vrijedi. Ona vagetina zalijepila na nekom groznom broju i kesi se na mene.
Nema više, ima zaključati špajz i da se bacim na bicikl i ostale trošače energije ....
A baš sam planirala nešto za ručak... nešto onako dijetalno, koljenica i ... jedan specijalitet koji izaziva… ne... nema... neću ni kruh kupiti, onaj vruć... mek... krckav.... uuuf ...
Prihvaćam svaku ideju za trošenje energije... Konkurs otvoren do daljnjeg.
Ma, još bih ja nabacivala kilažu... ali izvjestan fotograf ovjekovječio moju "vitkost"... cijeli zaslon zauzelo ono što nije prednjica... zategle se sirote hlače sve pucaju i sigurno misle... auuuu što ovo upade u nas ???
I spavam, kao neki som, po deset sati... onda kao hodam... izem ti šetnje... sad ću ja kod onih u teretanu... da se lomim po motkicama.... Ptroblem je kad izadjem iz teretane, vola bih pojela.
Nikad ne jedem prije dvanest ... a sad? Samo obilazim kuhinju. Jaaoooo što sam gladna ....
Popodne pišem paćenički post u stilu vaj, avaj, ostavio me, ostavila sam ga ode on ode i nema ga aj vaj. Patnja, surova i strasna. Teško mi što ne patim za tim izmišljenim likom, baraba otišla i ostavila me. Neka je izmišljen, ima da me obožava, a ne da ode i ostavi me ucveljene i gladnu. Ne, ja patim za sendvičkima pršuticom, misao mi ode na paški sir, i pevušim onu pjesmicu
Najlepša je tica prasica
Još da su joj kupusova krila
Pod krilima ćuturice vina
Što bi lijepa tica bila
Uzdahnem i nastavim jesti neku grozotu.
Gledam one manekenke kao pokretne vješalice, a zadovoljne,nasmijane, nisu gladne i ljute kao ja.
Druge gledaju repertoar u kazalištu, a ja u frižideru.

Pročitala sam neki vic u kome kaže da je najbolje sretstvo za mršavljenje maslac. Ne smije se jesti, nego namazati njime pločice ispred hladnjaka i špajze.
Probala ja.
Uzela maslac, natrljala pločice i otišla spavati.
Probudio me tresak u kuhinji. Sjedim na podu blažena lica, držim otkinutu ručku hladnjaka u jednoj ruci, a u drugoj komadinu sira, pršutu, i na to nekako skočio majonezu. Ne gledam što je gore što dolje, nego trpam u usta i gutam, gutam ...
E pa da vidite liniju ... i nije tako loša.
Vidim ja svog Boška Boškovića ... izgubiću svoj nadimak, moraću da menjam nik na blogu, napast će me da imam gomilu blogova, ali moram se žrtvovati.
Odoh na kavu bez šećera... mlijeka i aflotoksina... i ostalih finih stvarčica ....
Baš sam ja siroče .. gladno... i debelo...
Nekad me je i najmanja bura moga oboriti, a sad me i orkan izbjegava da se ne blamira.
I za sve je to kriva ona vagetina koja meni za inat pokazuje te antipatične brojke.