Marketing
Najgori neprijatelj...
Jutro, sivi oblaci sakrili sunce. Grane, mokre od kiše, spuštaju se kao da plaču, kapljica kao suza sliva se niz okno.
To bi bilo kao poetska uvertira, a onda pogled na sat i skakanje iz kreveta
Juriš, kasnim. Trčim u kupatilo, bacam sve sa sebe i prije nego stanem pod tuš, saplićem se o onog malog baksuza kod vrata. Kad sam već tu, mogu i stati na njega, onako golišava. Uvlačim trbuh, osmjeh i stajem.
Ijaaooo ...
ŠOK me je u sekundi probudio
Stala sam na vagu ... onako dibidus golišava .... pokaza plus, nije važno koliko kilograma.
Kome je život mio bolje da ne pita koliko žensko ima kilograma, jer nikad nema koliko bi htjela. Dobro u nesvjest nisam pala.
Kome sam se zamjerila ?? Da li sam napisala neki užasan post ili glupi komentar i sad sam kažnjena ??
Provjeravam još jednom onako malo čkiljeći, onda samo jednim okom, pa s oba. Ne vrijedi. Ona vagetina zalijepila na nekom groznom broju i kesi se na mene.
Nema više, ima zaključati špajz i da se bacim na bicikl i ostale trošače energije ....
A baš sam planirala nešto za ručak... nešto onako dijetalno, koljenica i ... jedan specijalitet koji izaziva… ne... nema... neću ni kruh kupiti, onaj vruć... mek... krckav.... uuuf ...
Prihvaćam svaku ideju za trošenje energije... Konkurs otvoren do daljnjeg.
Ma, još bih ja nabacivala kilažu... ali izvjestan fotograf ovjekovječio moju "vitkost"... cijeli zaslon zauzelo ono što nije prednjica... zategle se sirote hlače sve pucaju i sigurno misle... auuuu što ovo upade u nas ???
I spavam, kao neki som, po deset sati... onda kao hodam... izem ti šetnje... sad ću ja kod onih u teretanu... da se lomim po motkicama.... Ptroblem je kad izadjem iz teretane, vola bih pojela.
Nikad ne jedem prije dvanest ... a sad? Samo obilazim kuhinju. Jaaoooo što sam gladna ....
Popodne pišem paćenički post u stilu vaj, avaj, ostavio me, ostavila sam ga ode on ode i nema ga aj vaj. Patnja, surova i strasna. Teško mi što ne patim za tim izmišljenim likom, baraba otišla i ostavila me. Neka je izmišljen, ima da me obožava, a ne da ode i ostavi me ucveljene i gladnu. Ne, ja patim za sendvičkima pršuticom, misao mi ode na paški sir, i pevušim onu pjesmicu
Najlepša je tica prasica
Još da su joj kupusova krila
Pod krilima ćuturice vina
Što bi lijepa tica bila
Uzdahnem i nastavim jesti neku grozotu.
Gledam one manekenke kao pokretne vješalice, a zadovoljne,nasmijane, nisu gladne i ljute kao ja.
Druge gledaju repertoar u kazalištu, a ja u frižideru.
Pročitala sam neki vic u kome kaže da je najbolje sretstvo za mršavljenje maslac. Ne smije se jesti, nego namazati njime pločice ispred hladnjaka i špajze.
Probala ja.
Uzela maslac, natrljala pločice i otišla spavati.
Probudio me tresak u kuhinji. Sjedim na podu blažena lica, držim otkinutu ručku hladnjaka u jednoj ruci, a u drugoj komadinu sira, pršutu, i na to nekako skočio majonezu. Ne gledam što je gore što dolje, nego trpam u usta i gutam, gutam ...
E pa da vidite liniju ... i nije tako loša.
Vidim ja svog Boška Boškovića ... izgubiću svoj nadimak, moraću da menjam nik na blogu, napast će me da imam gomilu blogova, ali moram se žrtvovati.
Odoh na kavu bez šećera... mlijeka i aflotoksina... i ostalih finih stvarčica ....
Baš sam ja siroče .. gladno... i debelo...
Nekad me je i najmanja bura moga oboriti, a sad me i orkan izbjegava da se ne blamira.
I za sve je to kriva ona vagetina koja meni za inat pokazuje te antipatične brojke.
Post je objavljen 03.10.2014. u 08:22 sati.