Nedelja, mir, opuštanje, protezanje po krevetu, slatko raditi ništa ...
Zvrrrrrrrr... mobitel.
Nije zvrrr nego neka glupa pjesma koja mi uvjek ide na živce pa jurim je prekinuti.
Prijateljica stanuje na samoj obali Dunava, na milionitom katu, i sa njenog prozora vidi se do Grčke i još malo dalje i zove na kavicu i priču.
Pošla sam od svog stana pješice, malo udahnuti zraka, a malo i zbog kondicije koja je ispod svake kritike.
Pa dobro, nisam se baš nadisala, magla je, nekako smogovito, više sam se gušila, dišući na škrge.
Dolazim do zgrade ...
Interfon ...
Zvonim ...
-Udji ... Procvrkuta, ona
Udjem ja, i Stop! ...
Na vratima lifta pola metra duga cedulja: Ne radi ....
Nije važno, krenem ja prema drugom liftu.
Ne može, selimo, (kauč zaglavio u liftu, pa blokirao i susjedno dizalo) ... prodera se neki namrgodjeni brkajlija.
Već pomalo bojažljivo, krećem ka četvrtom, posljednjem ... Pogadjate ... lanac ... cedulja: Ne radi do daljnjega ... ma što to značilo.
I krenem ja, a naviknuta na moj prvi kat, vec na trećem počinjem dahtati kao parni stroj, prestajem preskakati po dvije stepenice, i penjem se "elegantnije". Nakon šestog, idem jos sitnije, ali zato dišem sve glasnije.
Nakon desetog, gledam dolje, mislim: Što mi bi da uopće krenem na ovo planinarenje?
Pored mene prolete neki dekica s dvije ogromne torbe, a malo zatim i mlada majka noseći u naručju trogodišnjeg dječaka, koji se cijelo vrijeme derao da hoće sam.
Bjesna na samu sebe i svoju kondiciju, zadnjih nekoliko katova pokušah zavarati i smanjiti broj podizanja nogu preskačući po dvije stepenice. Jezik do poda ...
Srećom dočekala me je na otvorenim vratima s medom i vodom, umirući od smijeha. Uvježbala, vidi se da nije prvi put da dizalo ne radi.
Dobro, vrijedilo je, sad će kavica povrati me u život.
Bacam se na kauč, oči iskolačene, ruke i noge na sve strane, jezik do poda.
-Kava?
-Jao, Ja zaboravila reći da doneseš, nemam više kave.
Dižem prst u zrak i prošapčem 2u1, expreso, nesica ??
Ona odmahuje glavom.
Pogled ne ubija, zar ne?
Dobro, ostao mi je vidik.
Zadnjih nekoliko dana kod nas je takva magla da se ne vidi više od 30metara. Iz njenog nebodera djelovalo je kao da lebdimo u oblacima ... Romatika ... Pjesnici bi uživali, ali nije mi bilo do stihova.
Nakon ne-kave i ne-vidika, malo priče, i puno smijeha, ipak sam donijela odluku. Sljedeći put nalazimo se u kafiću.
Mislite da je to sve?
Varate se!
Da li bi odbili nekom donijeti lijek, samo zato što stanuje u kući bez lifta?
To sto čujete, nisu topovi s Navaronea, niti grmi kad mu vrijeme nije, to samo ja još uvijek ne mogu povratiti dah.
vratiti dah.
Post je objavljen 25.10.2014. u 22:13 sati.