Marin Jurjević o svemu

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

06.12.2009., nedjelja

EKONOMSKO-POLITIČKE POUKE ULTRALIBERALNE DIKTATURE

EKONOMSKI ULTRALIBERALIZAM I POLITIČKE DIKTATURE ("ČILEANSKI POUČAK") III DIO


Mnogi me pitaju zašto sam se "uhvatio" Latinske Amerike i zašto pišem o temama vezanim za nju - a imamo toliko dilema i problema ovdje u Hrvatskoj ?

Odgovor je jednostavan: Zato što mi upravo ovdje u Hrvatskoj zanemarujemo tuđa iskustva pa tako i iskustva Latinske Amerike i svega onoga što se tamo zbivalo - a vezano je za "instaliranje" ultraliberalnog ekonomskog modela u kombinaciji s političkim diktaturama.

Kao da pokušavamo uspostaviti nekakvu nemoguću "hrvatsku robinzonijadu" zatvarajuči oči i uši pred onim što su takvi modeli donijeli onima koji su ih iskusili "na vlastitoj koži".

Zbog toga inzistiram na ovim temama jer su itekako aktualne i "poučne" za sve ono što nam se danas u Hrvatskoj dešava. A sve sličnosti sa latinskoameričkim iskustvima nisu niti malo slučajne.

Čile je paradigmatičan primjer i "slučaj" kojeg vrijedi analizirati.

Na kraju ovog razmatranja možemo kazati kako je iskustvo čileanske diktature rezultiralo veoma (i za nas) značajnim "poukama".

POUKA I

U ekonomiji koja je karakterizirana heterogenom strukturom u proizvodnji i nejednakošću u raspodjeli dobiti i bogatstva - ultraliberalizam intezivira nejednakost, porađa jaku koncentraciju ekonomske moći i još više deformira proizvodnu strukturu.

POUKA II

U nerazvijenoj i "zavisnoj ekonomiji" - izraženo slabljenje državnog aparata unazađuje distribuciju ulaganja zbog sužavanja socijalnih davanja (obrazovanje, zdravstvo, stanovanje); smanjuje visinu investicija (jer privatni sektor nema snage zamijeniti državu) i sve to skupa pospješuje stupanj postrančenja i gubljenja nacionalne kontrole nad eknomskom politikom.

POUKA III

Prekomjerna trgovačka otvorenost, oštra i mutna, razara nacionalnu proizvodnu bazu. Nerazvijena nacionalna buržoazija (kapitalisti) nije sposobna da konkurira bez nekog "zaštitnika". Poduzeća propadaju, povećava se nezaposlenost i sredstva se odlijevaju prema financijskim (špekulativnim) aktivnostima, uslugama i vanjskoj trgovini. Teze o komparativnim prednostima uzrokuju povratak na eksploataciju prirodnih dobara. Izazivaju se procesi integracije i formiranja vrlo širokih ekonomskih blokova (kao što je bila grupa ANDINO, na primjer).

POUKA IV

Financijski sustav, otvoren "prema vani" i praćen pasivnom monetarnom politikom, uzrokuje težak gubitak nacionalne kontrole nad osnovnim ekonomskim varijablama. Slabašan nacionalni financijski aparat povezuje se s transnacionalnim kapitalom, sredstva se odlijevaju iz zemlje i smještaju se u "sigurnijim zonama" (za određene nacionalne skupine) ili se kanaliziraju prema špekulativnim djelatnostima. Nacionalne se banke pretvaraju u puke operative internacionalnih banaka. Monetarna politika postaje običan refleks inozemnih oscilacija iza kojih stoje vanjski faktori.

POUKA V

Ultraliberalan model u svojoj ekstremnoj formi ne završava u demokraciji. Može se instalirati i održati jedino uz pomoć (preko) političke diktature.

POUKA VI

Represija, sumirana u bijedi, jest faktor koji pritišće i limitira sposobnost reakcije ugroženih grupa a posebno sirotinjske većine. Taj je faktor, kroz dugi period, element koji uvjetuje pasivnost i paraliziranost. Nije, kako se to inače uobičajeno smatra, to faktor koji "sam po sebi" oslobađa pobunu i eksploziju. Srdžba i nezadovoljstvo ostaju latentni i ne pretvaraju se pukom logikom nekog automatizma u borbu protiv diktature. Represija i bijeda jesu dvije komponente koje su služile diktaturi da zadrži kontrolu nad zemljom.

POUKA VII

Srednji slojevi poglavito reagiraju na pitanja vezana uz njihov status. Oni su sektor koji je najosjetljiviji na relativnu poziciju koju u društvu zauzima. Zbog toga nije toliko pogoršanje ili poboljšanje ono što izaziva njihovu reakciju, koliko je to odnos njihove socioekonomske pozicije naspram ostalih slojeva u društvu. Kada diktatura otpočinje oni se, prvotno, osjećaju privilegirani i to mogučnošću konzumiranja kvalitetnih uvoznih proizvoda. Njihova frustracija otpočinje kada ova faza završava. Isključivanje srednjih slojeva iz kruga privilegiranih (zahvaljujući visokoj koncentaraciji poslova u malo ruku) izaziva kod ovih slojeva negativnu reakciju prema vladi. I napokon, zatvoreni politički sustav nije im dozvoljavao pristup pozicijama vlasti - zakočivši njihov uspon.

POUKA VIII

Za "gornje grupe", krupne poduzetnike i posjednike, najvažniji faktori jesu: Red i Vlasništvo. Ova dva cilja dominiraju nad svim ostalim ekonomskim aspektima. Sklonost ka redu i vlasništvu dovela je do toga da ovi sektori prihvate tržište kao savršeni regulator (Red) i kao zaštitnika Vlasništva. Osim toga, ozakonili su i ekonomsku i političku represiju nad ostalim socijalnim slojevima kao neophodnu cijenu za zadovoljavanje svojih temeljnih interesa. Opsjednutost vlasništvom (i posjedovanjem) odvela ih je tako daleko da su rentabilnost i korisnost podredili "sigurnosti". To ih je dovelo i dotle da su prihvatili ogromne štete, odnosno realne gubitke privatnog vlasništva u ime obrane apstraktnog principa tog istog vlasništva. Ovi faktori objašnjavaju postojanje jednog manjinskog (neumanjenog) sektora koji će ostati usko vezan uz poredak diktature - usprkos teškoj ekonomskoj krizi.

POUKA IX

Ekonomski krah uvjetovao je i socio-politička ponašanja. Taj se ekonomski slom, ipak, ne reflektira u nekom automatskom i trenutačnom obliku na političkom polju. Ekonomska je kriza neophodan ali ne i dovoljan uvjet za "razvezivanje političke akcije". Naime, potreban je jedan organizirani kanal izražavanja političke volje koji bi bio sposoban uobličiti cjelinu problema, akumulirati i upotrijebiti snagu, koji bi mogao razbiti objektivno postojeće izoliranje i atomizaciju. Čileanska politička kriza 1983. godine izbija tada kada je ova sposobnost organiziranosti uspjela transformirati negativne ekonomske činjenice u političku praksu. Sindikalne su organizacije bile prve koje su odigrale ključnu ulogu u razvoju ovog procesa. Naknadno uključivanje srednjih slojeva omogučilo je okupljanje značajne snage koja je po prvi put bila sposobna suprostaviti se diktatorskoj moći.

POUKA X

Rezultati neke ekonomske politike jesu u velikoj mjeri zavisne o očekivanju i, utoliko, o psihološkim faktorima. Manipuliranje sredstvima informiranja od strane diktature u velikoj je mjeri usporilo intezitet političkih reakcija. Sredstva komuniciranja utjecala su su na ponašanje ljudi, blokirala su kritiku i razvijala su velike medijske kampanje u korist režima....ukazujući (uvjeravajući) kako su problemi prolaznog karaktera i kako će budućnost biti bolja.

POUKA XI

Ultraliberalni model je sebi odredio totalno "usmjerivačku funkciju" naspram društva. Stoga je slom ekonomskog modela uzrokovao rušenje cjelokupnog političko-ideološkog modela. Režim se još uspjevao održavati jedino represijom.

Slom ekonomskog ultraliberalnog modela značio je ujedno i lom kičme Pinochetove vlade - koja je ostala bez sposobnosti upravljanja....pa se opstanak takvog oblika vlasti mogao braniti samo golom represijom.

A to je značilo kako zagovornici tog modela više ne mogu voditi zemlju u niti jednom pozitivnom pravcu već jedino u još veće ekonomsko propadanje i socijalni nered. Zato jedini cilj vlastodržaca postaje - zadržati (održati) se na vlasti pa ma koliko to narod i interese društva "koštalo da koštalo".

KONAČNO NARAVOUČENIJE

Ne trebamo mazohistički čekati da sasvim propadnemo, da se cijela socijalna struktura našeg društva uruši, pa da i mi nešto shvatimo, ne samo iz svojih, nego i iz tuđih iskustava - pa ma kako naizgled ona izgledala "daleka" !



- 09:18 - Komentari (118) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.