Postoje vremena u kojima se povijest odvija na komprimiran način jer u kratke vremenske periode ponekad „sabije“ važne a ponekad i sudbonosne događaje – koji kasnije određuju cijelu epohu na nekim prostorima,
To se desilo i u drugoj polovini prošlog stoljeća na ovim našim hrvatskim prostorima. Politički događaji koji su se tada odvijali kao i njihovo „razrješenje“ – odredili su sudbinu novije političke povijesti Hrvatske ali ne samo nje. To je vrijeme važnih događanja i previranja kako u hrvatskom društvu tako i u Savezu Komunista Hrvatske (SKH) u kojem napokon prevladava tzv. „reformistička struja“ koja će „otvoriti procese“ uvođenja pluralizma i demokratizacije Hrvatske.
Danas. kada se piše o tim događajima – sve vrvi od novootkrivenih „reformatora“, „najzaslužnijih ljudi“ i „očeva tih procesa“ itd. s blagom ali prepoznatljivom tendencijom da se oni koji su zaista predvodili te procese „gurnu u stranu“.
A dobro se sjećam tih dana čiji sam sudionik i sam bio kao jedan od najmlađih članova novoizabranog CK SKH koji je donio sudbonosnu odluku u uvođenju pluralizma i,,uvođenju višestranačja“ i održavanju višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
Ime Celestina Sardelića – „Cele“ (za prijatelje)...tu je nezaobilazno. Bio je prvi visoko pozicionirani ondašnji hrvatski političar koji je Miloševiću rekao „u facu“ što je trebao reči. On je zaista rekao „popu pop a bobu bob“ i time prekinuo famoznu „hrvatsku šutnju“ – kako se to tada nazivalo. Imao je političke hrabrosti i vizije da sagleda sve moguće konzekvence razorne i ratnohuškačke Miloševićeve politike (dobro detektirajući tadašnja društvena zbivanja) i jasno i javno je to rekao. Prije svih ! I po tome će ostati jedinstven.
Taj Dalmatinac iz Blata na Korčuli bio je jedan od obrazovanijih ljudi „prve lige“ tadašnjeg vrha hrvatskog Saveza Komunista. Sociolog sa istančanim smislom za stvarnost. Teorijski dobro utemeljen u svojim razmišljanjima – čovjek „širokog zahvata“, erudita , praktičar i politički pragmatičar, odličan sugovornik i zanimljiv „pričać“...osvajao je svojom korpulentnom pojavom i „gađanjem u sridu“ u analizama postojećeg stanja.
Znali smo se šalit na račun naše debljine i zezati se kako će to izgledat kada jednog dana, kada smršavimo i kada budemo mogli sami „vezat špigete“ na postolama !
S pobjedom Račana na prvim izborima s više kandidata (i njihovim javnim TV sučeljavanjem) za Predsjednika CK SKH – stvari su „se posložile“. Sve je bilo spremno da se zaista krene u nužan iskorak u političkom životu Hrvatske.
Nakon poraza SKH (SKH-SDP) na prvim parlamentarnim izborima...prostorije SDP-a diljem Hrvatske itekako su se ispraznile. Koliko „junaka partijskog rada“ je zada podvilo rep i nestalo negdje, pitaj Boga di – netragom ? Nebrojeno ! Tek danas te samozvane „povijesne osobe“ izranjaju iz svojih sjenovitih skrovišta pokušavajući umanjiti Račanov značaj u reformatorskim zbivanjima s početka devedesetih godina...uzdižući svoje periferne uloge na pijedestal „glavnih aktera“ ondašnjih zbivanja.
Mnoge od njih osobno poznajem i mnoge od njih nisam ni vidio ni čuo dvadesetak godina – da bih sad čitao njihove samohvaleće razgovore i analizetih nekadašnjih „trkača na kratke staze“ koje su na prvoj povijesnoj okuci „škivali“ – podvili rep i nestali u najbližem gustišu...dobro se maskirajući jedno dva desetljeća kako se nitko ne bi sjetio da su uopće ikada i postojali..
Danas „plaču“ kao su ih nezasluženo zaboravili – udarajući se u „junačka politička prsa“ !
A dok su se tada u SDP-u okupljali samo najodaniji i najspremniji na žrtvovanje svega da bi se očuvala „stvar ljevice“ ...neki od njih su hitno promijenili „stranačke dresove“ (naravno „privremeno“...to se sad vidi...Onako iz „taktičkih razloga“....da se „Turci ne dosjete!“), uhljebili se u „kao stručnjaci“ u novoosnovanim ili nedodirljivim firmama..ili su sjedili u Nadzornim Odborima nekih hrvatskih državnih poduzeća – plačajući to svojom šutnjom (na što su ionako bilo navikli) – a danas izlaze „na svjetlo dana“ nazivajući se „očevima demokracije“ i reformiranja ondašnjeg SKH – umanjujući značaj, ulogu i hrabrost osoba poput Račana i „njegovih ljudi“.
I što je najgore – imaju hrabrosti uspoređivati se sa Celom.
A Cele se nikada „nije makao“ sa puta na kojem je bio niti ga se Stranka odrekla pa ma šta oni danas govorili.
A neki od njih danas kukaju kako su „ostali na ulici“, kako nitko nije „vodio računa o njima“ itd. Naravno, oni su bili navikli na tetošenje i privilegij ondašnjih „vođa“. Ali se „nisu denjali“ svratit u stranačke prostorije...recimo grada Splita...jer je to „bilo opasno“. Oni su još uvijek mislili kako su „ljudi posebnog kova“ o kojima bi drugi trebali voditi brigu – ne padajući im na pamet da bi oni trebali nešto dati, makar svoju lojalnost –Sstranci u kojoj su tako dugo bili nedodirljivi.
Njima se nebo srušili na glavu...Oni su se u praskozorje izbornog poraza svađali „tko će što bit u Vladi“ ...ne videći što se zbiva u društvu. A kad vlast nije osvojena – nestali su...ko hičkokovi „junaci“ – da bi sada medijima gladnim senzacija bili „izvrsni sugovornici“, „analitičari“ i „tumači povijesnih zbivanja“.
Cele je bio „druga priča“...jer je uvijek ostao „pravi čovik“. Zadnji naš razgovor bio je telefonski razgovor uz obećanje kako ćemo se nači na njegovom povratku iz Prižbe da malo proćakulamo. Te „ćakule“ uvijek su bili „pravi razgovori“ i gušt je bio slušat njegove analize i savjete – koji su bili utemeljeni na beskrajnom iskustvu i odanosti „istoj stvari“ za koju smo se uvijek zalagali. I što je najvažnije – Cele je uvijek bio dobronamjeran – a to u životu sve više cijenim što više ljudi u politici upoznajem.
I kao hrvatski ambasador u Sloveniji govorio je jasnim pa ako je bilo potrebno i „nepolitičkim jezikom“. Neću nikada zaboraviti iznenađenje i fasciniranost nekih saborskih zastupnika HSP-a koki su ostali „incukani“ kada su čuli kako Cele odlučno i dplomatski istovremeno razgovara s ministrom vanjskih poslova Slovenije.
Nikad se nismo našli na marendi koju smo jedno drugom obećali ovo lito u Splitu – jer Život je nepredvidljiv a Smrt uvijek nepravedna. Umra je u moru na svojoj Korčuli koju je toliko volio....Veliki zaljubljenik svega što valja u životu, uvjereni ljevičar, odan svojim idealima,. Hrabar i blag, odlučan i temeljit – dite vaterpola, južnih vitrova, loza, maslinovog ulja i bura sa svog škoja....Čovik kojeg je vridilo i znat i slušat !
Adio moj dragi kumpanjo !
Adio Cele !
|
