Prekjučer sam sasvim slučajno "nabaso" na blog Daniela Hernandeza o Poli Weiss.
Sječanja nadiru.
Polu sam upoznao na Universidad Autonama Nacional de Mexico (UNAM) 1984. godine. Na najveće meksičko Sveučilište (tada je brojilo oko 350 000 sudenata) otišao sam s Peterom na promociju nekih alternativnih video-uradaka na Politehnici. Vrućina nas je brzo usmjerila ka hladnoj pivi. Kupili smo dvije velike staklene jednolitarske boce hladne "Carta Blance" i sjeli u tešku sjenu betonskog zdanja Politehnike ispijajući blagotvornu tekućinu spasa. Ne trebam ni spominjati kako je u Meksiku najstrože zabranjeno piti na ulici ili bilo gdje izvan prostora restorana i kafića. Ali ko šljivi pravila po ovoj vrućini. A na Sveučilištu ionako nema policije u njenim prepoznatljivim tamnoplavim uniformama.
Tada je "naletila" Pola. Tada je još nismo poznavali, Bila je u grupi koju smo pitali gdje se nalazi dvorana u kojoj će se odviti promocija. Pozvala nas je da krenemo s njima jer su i oni išli tamo. Tako je počelo...a sve je završilo velikim prijateljstvom i dugotrajnim druženjima u te moje meksičke dane.
Tko je bila Pola Weiss ?
U to vrijeme imala je tridesetisedam godina a već je bila svojevrsna ikona artističkih krugova koji su se bavili video umjetnošću. Do svoje četrdesetitreće godine, kada će u teškim trenucima depresije izvršiti samoubojstvo (snimajući sve to svojom videokamerom), kreirat će 47. filmova.
Kao dvadesetšetogodišnjakinja, koja je već duboko zabrazdila u prostore video umjetnosti, otišla je u New York. Tamo je ostala gotovo četiri godine....gradeći svoj stil i pristup videoumjetnosti pod jakim utjecajem Nam June Palk i Shigeko Kubota.
U Ciudad de Mexico vraća se sedam godina prije nego što smo se upoznali. Tada je već etablirana i nezaobilazna pojava u meksičkim artističkim krugovima - ali još uvijek bez većih međunarodnih priznanja. Osniva producentsku kuću "arTV" i u njenom okrilju snima film "Flor Cosmica" ("Kozmički Cvijet"). Sve će kasnije svoje filmove snimiti pod okrilljem te producentske kuće. Sa svojim radovima ostavlja nezaobilazan trag na "video festivalima" 1977. godine ("IX Encuenro Internacional" i "I Encuentro Nacional de Video"). Posebno intrigira umjetničku javnost specifičnim tematiziranjem uloge žena (filmovi "Ciudad mujer ciudad" /"Grad žena grad"/ i "Somos mujeres" /"Žene smo"/)
Uvodi vlastite novine u video umjetnost.
Producira radove u kojima pleše s kamerom i tako kreira koncept "videoplesa" ("videodance"). Zaista je bila neka vrsta Fride Kahlo video umjetnosti. Ekstrovertna i introvertna istovremeno. Eksplozivna i kontemplativna. Euforićna i depresivna. Imala je u sebi nešto "dalmatinskog"...Barem se meni tako činilo. Znali smo dugo pričati o Dalmaciji, Splitu i našoj tradiciji.
Jedne većeri vozila je mene i Petera na svoje predavanje koje je držala postdiplomcima na UNAM-u, Odjednom je iz mraka neke pokrajne ulice izletio mladić na skejtbordu i prohujao par centimetara ispred nje. Ona je počela kočiti istovremeno otvarajuči lijevom rukom automobilsko staklo. derući se za prohujalom nadnaravnom pojavom: "Tonto, tontisimo...!!!!" ("Glupane, glupi !") Urlikale je iz petnih žila. Kao u nekom neorealističkom talijanskom filmu. Ali desetak minuta poslije toga, u rashlađenom amfitetaru fakulteta mirno je i s puno ljubavi govorila je studentima o tajnama svojih filmova i o videoumjetnosti.
U to vrijeme snimala je film "Videorigen" (kovanicu od dvije riječi: video i origen u jedinstven pojam "videopodrijetlo").. Naravno - bila je gurman. Odlazili smo do nje i spremali nezaboravne večere satkane od jela i beskrajnih razgovora...do ranih jutarnjih sati. Ja sam obićno spremao ribu i salatu od hobotnice. Njen partner (profesionalni ronioc - "šototajer") s kojim je živjela, jednom se toliko prejeo hobotnice da mu je naškodilo - a posebno maslinovo ulje koje mu se jako svidilo ali na koje nije bjo navikao - pa mu se organizam pobunio...
Bila je uvjerena ljevičarka, smeđe duge kose i prodornih očiju - sklona egzibiciji i privlačenju pažnje. Imala je neodoljivu potrebu da se izrazi, da "istrese" iz sebe ono što je nosila u sebi. Stvaranje umjetničkih djela je bolan i kreativan proces...poput porođaja. Niti malo lagan i jednostavan. A ona je stalno stvarala. Bila je satkana od kreativnosti i okrenutosti životu. Te 1984. godine snimila je samo jedan film ("Forjadores")....što je za nju bilo nevjerojatno malo. Možda smo i mi bili krivi - jer se nevjerojatno "trošila" u našim druženjima, razgovorima, provodjenju bezbrojnih zajedničkih sati i "bistrenju!" svih mogućih tema. Nikada je nisam povezivao sa suicidalnom osobom....
Rođena u Ciudad de Mexicu. Cijeli život bila je opsjednuta njegovim ljepotama i dubinskim značenjem starih civilizacija na čijem je temelju izrasla Neman i Ljepotica tog megalopolisa. Odlazili smo i u Fridinu "Plavu kuću" i u monumentalno kameno piramidalno zdanje Diega Ribere, prepuno asteških figura i ostataka njihova vremena i duha. Obilazili smo izložbe i išli na koncerte u Palacio de Bellas Artes. Ispijali Bacardije i spominjali Pelješki Dingač...posebno kada je u blizini bio Octavio, slikar kojem je život priredio jedno od najljepših ćuda i iznenašenja omogućivši mu da neko vrijeme živi na Pelješcu.... pa su njegove slike bile prepune Dingača za kojim nikada nije prestajao nostalgićno uzdisati - kao za nekim neprežaljenim živim bićem..
Rastao sam se sa Polom vjerujući kako čemo se ponovo vidjeti. Ali, prevarih se. Na moju žalost ! Šestu godinu nakon našeg rastanka, par dana nakon svoga četrdesetitrećeg rođendana, pucala je iz pištolja u sebe..snimajući taj strašan trenutak svojom video kamerom. Bila je to njezina zadnja "video-kreacija". Morbidna i dramatična !
I kao što je to i običaj u svijetu umjetnosti i umjetnika... Pola, pionir meksičke i nezaobilazno ime svjetske videoumjetnosti..... najprestižnija međunarodna priznanja, monografije i kritike koje veličaju njeno stvaralaštvo i njezino umjetničko djelo - dobila je tek nakon svoje smrti.
|
