Kada sam imao dvije godine umrla je Frida Kahlo.
Rodila se 6. srpnja 1907. godine.
Umrla je 13. srpnja 1954. godine.
Kada sam "davne" 1984. godine, na tridesetu godišnjicu njene smrti, došao u Ciudad de Mexico...veoma brzo "zaljubio" sam se u njene tragove...koji su još uvijek bili friški, opipljivi i zanosni.
Stvarni i nestvarni.
Nešto iz Marquesovske slikovnice života šuljalo se na svakom kantunu i u svakoj pori Coyoacana gdje je živila s Diegom Riverom u svojoj "Plavoj Kući".
Frida y Diego.
Coyoacan "njenih vremena" bio je teška periferija Ciudad de Mexica. Sada je samo jedna od Colonia Megalopolisa koji je još uvijek nosi u sebi.
Ima puno tajnovitog i surealnog u njenoj pojavi. Životu i Smrti. Patnji i boli...Slikama, političkom angažmanu. ljubavima i cinizmu koji je ključao u njoj.
Godinama kasnije i Europu je privukao njen magnetizam.
Nakon prvog dolaska u "Plavu Kuću" postalo mi je jasno da ću se tu stalno vraćati.
I danas je tako.
Nemoguće je pobjeći od Fride Kahlo - nakon što je upoznaš, makar i nakon njena života.
Naravno da me grijalo sunce latinoameričkih ljevičara kojima je i sama pripadala. Njen život je bila stalna egzibicija i zadiranje u srž - istovremeno. Do same moždine, Do u Srce najdubljih rana.
Slomljena...ispresjecana i iskidana bezbrojnim operacijama...Lomljenja i neslomljena...sa svojim gustim obrvama i dječačko - djevojačkim neobrijanim brčićima, neodoljiva mnogima i za mnoge...Provokativna i podrugljiva..prepuna slika i siline vulkana koji je svoju lavu izlijevao na platno...ležala je na svojoj zadnjoj izložbi u krevetu usred izložbenog prostora u koji su je unijeli zajedno sa posteljom...Pušila je i pijuckala. Umirala.....
Velika Frida...u svim mogućim bojama. Frida prepuna nerođene djece...prepuna krvi Stvaralaštva koja je izlazila iz nje...odnoseći i nju samu...Frida, čija djeca su postala jedino njene slike i Diego kojem se uvijek vraćala...makar je i ona bila njegovo dijete, učenica i učiteljica - spoj gorostasa i krhke, lomljive snage optočene bodljikavom žicom koju nikada nije mogla skinuti sa sebe.
Trocki. Veliki Lav. Još jedan "starac" iz njenog albuma ljubavi.
Siqueiros...nesuđeni i traljavi atentator, pored Diega i Orozca...najveći meksički muralist - koji je odrobijao svoje nakon neuspjelog pokušaja ubojstva Trockog .. zajedno sa svojim pistolerosima i companerosima.
Nakon što je ljubomorni i prevrtljivi Diego izbacio lascivnog Trockog iz svog i Fridinog "gnijezda".
Breton...i cijela kolona ljevičarskih intelektualaca koji su hodoćastili Fridi i Diegu. Riverine muralističke provokacije u Americi...Crvene zastave i neobuzdani temperament. Sve u jednom i sve odjednom.
Dugo smo znali sjediti u tople noći slušajući latino muziku, uživo - pijuckajući cubite ispod sporih ventilatora što su klopotarali sa stropova.
Nemoguće asteške figurice od pečene gline iskakale su iz plavih, žutih i crvenih zidova lokalnih cantina ispred nas i plazile nam jezike, njuškale nozdrvama i mahale s nenormalno velikim ušima.... na malim, nezgrapnim tijelima. Pernate zmije nagovještavale su kokvistadorsku najezdu i nakon toliko stoljeća od dolaska tragača za El Doradom...europskih desperadosa i hrabrih vucibatina koji su došli u potrazi za nekom nejasnom slikom Sreće koju nikada doma nisu pronašli. A donijeli su Smrt i Razaranje.
Fridu, to dijete njemačkog doseljenika - doživio sam kao najveću obranu meksikanizma...kojem je u početku pripadala samo rođenjem...a onda i Dušom.
Tijelo...Njeno Tijelo bilo je predodređeno za Patnju.
Kao da je plačala Konkvistadorski dug koji nikada neće moći do kraja biti isplaćen. Montezuma je tu umiješao svoje prste.
Živio sam u Coloniji Santa Maria la Ribera, na sasvim drugom kraju beskrajnog Grada...ali ubrzo mi je Coyoacan postao "pravi dom".
A Fridina kuća i njene Sjene..... opsesija.
I kada sam napuštao Meksiko otišao sam se oprostiti od Fride. Ona je , ko i one 1954.godine....kada sam ja imao dvije godine i klecavo koracao splitskim kaletama, ležala bijela lica, crvenih usana i crne kose ukrašene šarenim cvjetovima, mrtva. prekrivena crvenom zastavom sa žutim srpom i čekićem....Poviše nje je stajao slomijeni Diego, prijatelji, mekisički predsjednik i gotovo cijeli uplakani Meksiko...A ona je lebdila ko jedna od "Dvije Fride" s njene slike.....sa tropskim debelim lišćem iza svoje glave i zmijom oko svog profinjenog vitkog vrata.
Mirna.
Da je živa danas bi imala sto i jednu godinu.
Ovako - ona je vječna !
|
