Misterij Smrti uvijek nas pogađa kada izgubimo nekog nama dragog, voljenog....rastvarajući pitanje drame Života nanova pred nas. Smrt je uvijek nepravedna - a posebno onda kada otima najbolje. Sjećanja nisu nikad dovoljna da nadoknade praznine koje ostaju iza osmjeha, riječi, pokreta i dijela onih koji "odlaze". I uvijek nanovo svom snagom pred nas izlazi Istina kako se Čovjekom ne postaje činom rođenja - nego tek življenjem, i to ne bilo kakvim. Čovjek je samo potencija...mogućnost... "dana šansa". Hoće li se ona "iskoristiti" ili neće stvar je nas samih i nikoga drugog. Koliko njih se rodilo, prošlo kroz Život i otišlo u Smrt a da nikada nisu postali Čovjekom? Bezbroj....
I dok sam one burovite subote stajao na groblju Tvoje Kule Norinske, s kojeg je pucao pogled na dolinu Neretve, znao sam da se oparaštam od Čovjeka..."istinskog" Čovjeka !
Tragovi koji ostaju za nekima znaju bit toliko duboki da ih ništa i nikada ne može zatrti.
A Tvoj "trag", dragi moj prijatelju, je najdublji od svih mogućih....Trag davanja sebe drugima. Davanje Života drugima. Spašavanje drugog Ljudskog bića...jer, kao što kaže ona poznata, "Tko je spasio jednog Čovjeka - spasio je čitav Svijet"! A Svijet koji je ostao iza tebe prepun je onih kojima si Ti spasio Život - po cijenu vlastitog, kada je trebalo.
Čitao sam neka od pisama koje si primao iz svjetskih daljina od onih koji su ti ostali dovijeka zahvalni. Od Amerike do Norveške. Od onih koje nisi pitao ni kako se zovu ni tko su ni što su...Od one bivše djece, a sada momaka i zrelih ljudi koji su ostali Tvoj vječni trag na ovome Svijetu.
A znali smo sjedit u konobi u Vidu, pokraj komina uz raščiku i suvo meso, jegulje i sir iz mišine...uz kap jakog crnog vina i dugo u zimsku noć pričat. Bila je to toplina našeg spasonosnog prijateljstva. Znali smo doć na Tvoj poziv i ubrat na vriće tvojih mandarina koje si tija dilit splitskoj sirotinji onih teških ratnih i gladnih godina.
Ante, Vesna, Venko,Tiho, Vedrana, Šime, Vedran, ja.... i ne sićam se više tko sve ne... grijali smo se tih godina i na Tvojoj Vatri..dragi moj prijatelju.
Da sada pođem govoriti o Tebi kao ljevičaru, esdepeovcu, županu ili političaru...nema smisla, bilo bi suvišno i nedovoljno - istovremeno. Zato o tebi želim govoriti, dragi moj Ivo, kao o Srcu bez kojega ovaj Svijet ne može živjeti...jer takva Srca nikada ne kucaju samo za Sebe...nego i za Druge. U tomu je bila Tvoja snaga i tajna...i u tomu je šansa svih nas.
Kad su se oni pučki pivači opraštali od tebe i kad su zebli vrhovi prstiju a kamen već svitlija svitlom sutona nad stinama Tvoje Kule...žigalo je u prsima i kidale su se riči, isprekidane jecajima neutješnih...A Ti, Ti si odjednom počeo lebdjeti iznad nas, poput one djevojke na slikama Oskara Kokoške, a ja i svi Tvoji prijatelji držali smo Te za ruku...jer naše su ruke neprekidan lanac između Života i Smrti...između Tebe i Vjećnosti...dragi moj Ivo.
A navećer smo užgali crvene sviće da trepere za Tebe i da svojim sitnim crvenim svitlom obasjaju sve one Duše koje razbacane cilim Svitom žive samo zato jer si im Ti pružio svoju ruku onda kada im ljudska ruka bila najpotrebnija.
I budi zato miran tamo iza Tvojih nepoznatih tišina...Jer svaka od tih Duša nosi te u sebi,...zauvik.
Tvoj Život se nastavlja !
|
