Hector Gonzales je 1984. godine bio dvadesetpetogodišnjak. Rodom je iz Duranga (baš kao i Carlos Santana). Život ga nije puno milovao. Stjecajem okolnosti odrastao je bez roditelja. Teško se probijao kroz život i došao je raditi u Ciudad de Mexico ne bi li uštedio nešto navca za vjenčanje. U Durangu ga je ostala čekati njegova "novia" (zaručnica). Bio je pravi potomak meksičkih indiosa karakterističnih crta lica. Ono što bi čovjek prvo uočio vidjevši ga bio je njegov osmjeh, odsjaj bijelog niza zubi, crna gusta kosa i uvijek savršeno ulaštene cipele. Sanjao je da jednog dana "postane gospodin". Iznajmio je sobu u Ciudad de Mexicu u "koloniji" Santa Maria la Ribera kod famozne stodvadeset kila teške gospođe Victorie de Aguila. Bio je pripadnik male opskurne profašističke skupine koja je razbijala skupove ljevičara. Skoro pravi desničarski pistolero.
Kada sam 1984. godine stigao u Ciudad de Mexico glavni problem bio je naći smještaj. Neko vrijeme živio sam na "teškoj periferiji" grada u blizini Xochimilca u familiji libanonskih katolika, izbjeglica iz Bejruta - kod gospođe Lourdes Curi, njenog oca i dva poluluda brata. U sobici s krevetom i jednom stolicom koju je plastična zavjesa odvajala od WC-a. Da bih došao do moje "rezidencije" trebao sam metroom putovati do zadnje stanice na liniji Tacuba- Tasquna i onda tramvajem do pretposlijednje stanice )La Noria) pa još po ure pješke. Činilo mi se da živim na kraju svita ("Ajme di je moj Split!")
Kad sam napokon uspio nači smještaj u centru D.F. - a (Distrito Federal) bilo je to u stanu gospođe Victorie de Aguila jer je jedan student s Colegio de Mejico (na kojem sam bio) otišao nazad u svoju rodnu Pueblu. I tako sam dospio kod moje Vicky i postao cimer Hectora Gonzalesa.
Kakvi su to bili dani !?
U to vrijeme već sam imao prijatelje s meksičke ljevice, prijatelje iz Nikaragve, Salvadora, Gvatemale etc. Centralna Amerika tih godina bila je poprište žestokih sukoba i internih ratova urbane i druge gerile s uglavnom desničarskim vladama i vojnim diktaturama ove ili one vrste. To je doba Reagana i Kissingera (tada nastaje famozni "Informe Kissinger" koji stvara podlogu za američku intervenciju u Mezoamerici). U Nikaragvi pobijedili sandinisti (Frente Sandinista para Liberacional Nacional) na čelu s Danielom Ortegom. U Salvadoru rat između vlasti i fronta Farabundo Marti...i sto drugih ćuda. Kako je vrijeme prolazilo sve više se razvijala "priča" između mene i Hectora. Pa i bukvalno, provodili smo sate u razgovorima. Njegov "fašizam" i mržnja prema ljevičarima (contra judio-marxismo) polako se topila u svakodnevnom životu. Bio je prava "žrtva" životnih okolnosti koje su ga odvele, poput rijeke ka ultradesnici. Ispostavilo se da on nije imao neku osviještenu političku orijentaciju. Znali smo dugo pričati o veličini predkolumbijskih civilizacija. To je bilo živo ćudo: došao netko iz Splita da meksikancu priča o veličini Maya i Asteka. Za njega je to bilo fascinantno. Pa on ništa o tome nije ni znao. Dušu mu ukralo !Zajedno smo otišli pedesetak kilometara izvan D.F.-a obići ostatke fascinantnog Tenochtitlana , najvećeg grada predkolumbijske ere u Americi. Taj je grad bio multietnički "komponiran" i uključivao je dinastije Zapoteca, Mixteca i Maya. U njemu su fascinantne piramide Sunca i Mjeseca (s ostacima oko 2 ooo malih piramida) s odlično očuvanim avenijama, zgradama i sl. Razgovarali smo o Ciudad de Mexicu na mjestu kojeg je nekad bio Mexico-Tenochtitlan, najveći grad Amerike prije španjolske konkviste i dolaska Hernana Cortesa. Asteci su ga osnovali 1325. godine a španjolci osvojili 1521. godine. Asteci su došli iz Aztlana do jezera Texcoco i začeli svoj imperij.
Što su bijelci donjeli starosjediocima ? Zašto je kasnije, u 19. stoljeću, Sjeverna Amerika odnijela pola meksičkog teritorija i pripojila ga sebi ?
Polako je počeo odlazit s mojim društvom na razlčita zbivanja i događaje. Hector je sve upijao otvorenih usta i očiju.Kada smo otišli u Coyoacan u "Plavu kuću" DIega Ribere i Fride Khalo počeo je otkrivati noviju meksičku umjetnost. Bio je zaćuđen kada sam mu govorio o njihovim ljevičarskim političkim pozicijama. Na Universiodad Autonoma de Mexico (UNAM) se pridružio aktivistima indiosima. Slušao je o Tlatelolcu i masakru studenata 1968.g. Kada su došli prijatelji iz FSLN-a išli smo zajedno na manifestacije podrške sandinistima. Postao je aktivan.
Zajedno smo otišli u Cuernavacu na razgovore s jednom skupinom pokretača anarhističkog časopisa. Čisto jer smo bili "kurjoži". Sve nas je zanimalo. Hector me odveo i kod svoje jedine tetke gdje smo uz paprene kolačiće i hladnu pivu jeli domači "posole" (jelo od kukuruza i kokoše). Išli smo na tortilje i tacose. Na festivale meksičke ljevice koja je bila u procesu objedinjavanja (danas vlada Ciudad de Mexicom i ima podršku pola biračkog tijela u Meksiku - pa su zadnji izbori završili u velikom skandalu oko "pobjede" desnice - glavni konkurenti su PAN /Stranka Nacionalnog Saveza/ na desnici i PRD /Partido de Revolucion Democratica - Stranka demokratske Revolucije/ na ljevici).
Uoči Uskrsa smo otišli na Iztapalapu gdje je bila krusifikacija, razapinjanje živih ljudi. Bilo je preko tri milijuna ljudi . Kada je došao 1. Svibanj - Međunarodnui praznik rada, zajedno smo otišli na njegovu proslavu kada su miljuni meksikanaca došli pred predsjedničku palaću Zocalo na najvećem latinskoameričkom trgu. Predsjednik Miguel de la Madrid izašao je među narod a onda je nastao nered. Kasnije smo zajednu u tom tridesetmiljunskom gradu hladili glave mrzlim pivama.
Navečer bi nas dočekala Vicky s španjolskim crnim vinima iz pokrajine Rioja a mi bi smo donjeli ribu i obićno bi ja kužinava "hobotnicu na šoltanski" i peka ribu. Došli bi Paco i Alejandro. Paco Rendon y Rendon je meksički režiser i sveučilišni profesor koji je radio s Fellinijem. Ljevičar. Dugo smo znali pričati u noć. Victorijin brat bio je svećenik. Sljedbenik teologije oslobođenja. Ljevičar. Pričali smo o jednom drugom karizmatičnom kolumbijskom svećeniku, vođi gerile - Camilu Torresu i "crvenom biskupu" Romeru kojeg su ubili u Salvadoru usred katedrale. Pričali smo o "narodnoj Crkvi"...o svemu. Hector je definitivno postao dio svega toga. Pouzdan prijatelj i "kumpanjo" !
Kada sam odlazio za Europu u moj Split rastali smo se u suzama. Hector je postao i ostao je jedan od mojih najboljih latinoameričkih prijatelja. Osoba od mog najvećeg povjerenja koji je bio spreman za mene dati sve ono što bi čovjek dao bratu, nekom najbližem - kao i ja za njega.
Zašto sam ispričao ovu priću ?
Samo zato jer nikada ne treba ljude unaprijed sabijati u nikakvu šablonu i zato jer se isplati potruditi otkriti ono "pravo" u čovjeku ako to postoji Naravno niti je to uvijek moguće niti su svi ljudi isti. Postoje nepopravljivi "neljudi" - ali isplati se svakome dati šansu jer tako i sebi samima dajemo šansu da budemo dio jednog boljeg Svijeta od ovog. A ovaj zaista potrebuje "ozbiljne zahvate" koje jedino možemo napraviti mi - ljudi. I još nešto: svakako je potrebno poći od sebe i od sredine u kojoj živimo, od onog što nam je najbliže...ne čekajući da nam išta padne s neba. Zato i jesam za aktivan odnos prema životu i zato jesam politički angažiran!
|
