"Kao priča o Feniksu
Sve završava sa počecima
Što čini planete vrtećima
Sila od početka"

Bit ću iskren pa kako sam rekao danas svojim kolegama iz tima Đogernauta, tako ću reći i vama. Bezveze mi je pisati blog zapise o tome kako radim kondicijske uspone od Šestina preko Medvedgrada do Grafičara pa tamo pijem Velebitsko, ponekad vidim žute jelene i onda idem pod svjetlima čeonih lampi natrag do dolje. To je sve dobro, da. No, to nije dovoljno za neki fini post. Sa sadašnjom situacijom koja i dalje opstaje, možda neki misle i da sam mrtav, ali nisam. Živ sam i ričem. Trebao sam ranije početi sa treninzima, ali kako zbog sadašnjeg posla dosta vremena provodim u sjedećem položaju pa onda nekad trebam popodnevni medvjeđi odmor, treninzi izostanu. Problem je da čovjek za to vrijeme ne sjedi na svojoj guzici i radi ništa nego radi još par stvari s kojima kasni i nikako da im se bar malo posveti. Nikad nisam shvaćao ljude kojima je dosadno u slobodno vrijeme. Ti su doista siromašni.

Na licu mjesta, uslikano oko pola sata prije početka grupnog trail događaja

Prijavljeni smo već jedno vrijeme pa je i vremena za trening bilo itekako dovoljno. Neki su ga iskoristili dok neki nisu. Ipak, pustimo sad na trenutak krivnju i predbacivanje zbog stvari koje više ne možemo nikako promijeniti (trebalo bi to malo češće, zar ne?). Spremni ili ne-spremni, prvi pod nož na ovom Trakošćan Lucky trailu idem ja jer kraj našeg broja 135, na mojoj trkačkoj pokaznici piše slovo A - to znači da idem prvi. Znamo da nas čekaju tri etape i to prva od 6 km, druga od 5 km i treća od 3 km (točnije: 5.6 km, 4.8 km i 2.7 km). Trenirao zadnjih tjedan dana nešto jesam, a da sam bio malo manje lijen, gdje bi mi bio kraj, ne? To su sve gluposti. Takve kampanjske stvari su za mene uobičajene. Kod planinarenja me spašava samo to da toliko žarko želim ići da se onda odlasci zaredaju i izgleda kao da treniram, a zapravo sam samo nezasitan. Trebalo bi nešto od toga prenijeti i na trčanje, aktivnost koju smatram kondicijskim održavateljem: ako mogu to pretrčati, lakše ću prehodati.
Kako patike izgledaju dok ih tek kupiš...

...a kako izgledaju dok ih nosiš gore do Grafičara - prilično isto, ne?

Iz drugog kuta

Svaki tim imao je tri člana i svaki od tih članova trčao je sve tri dionice traila. Prvo idem ja, onda kreće Goran i na kraju naš kapetan Mario. Zamislite to kao štafetu. Zabavni princip i čini mi se da su ljudi dobro reagirali na ideju. Baš smo pričali kako ne znamo za neku drugu hrvatsku grupnu trail utrku, ali da čim saznamo, prijavit ćemo se! Istina je da i na klasičnom trailu mogu sudjelovati svi: od veterana trčanja do onih koji tek počinju, no ovdje je atmosfera malo opuštenija činjenicom da se dijeli odgovornost za pretrčano. Dogodilo se da sam u prvom krugu imao rivala (jel on bio iz Jastrebarskog? Nemam pojma) koji me u foto finishu "sredio", ali već na drugoj etapi utrke nije imao toliko šanse jer je naš kapetan "odradio" razliku koju drugi tim nije mogao dostići. Tko zna gdje bi našem kapetanu Mareku bio kraj da ga Goran i ja nismo vukli natrag?!? No, izabrao si je nas i sad s tim treba živjeti. Zvuči vam poznato? Ako da, u problemima ste!
Evo Đogernauta na početku utrke, balavi, zeleni i još u neznanju s obzirom na to što ih čeka

Prva etapa trčala se oko jezera i ona mi se činila kao najteža, ali to je vjerojatno samo do mog ne-zagrijavanja. Treba mi uvijek kojih 1.5 do 2 km da bih došao na radnu temperaturu, a onda je nakon toga sve lakše. Činilo mi se da sam među zadnjima na prvoj dionici, ali se grupa trkača (200 nas je bilo po etapi što znači da je sveukupno bilo oko 600 trkača - 3 po timu) jako razvukla pa je bilo teško procijeniti gdje sam i zašto sam. No, nakon 31:30 min, evo me u cilju i prepuštam okojezersku pozornicu Goranu.
I treba biti sretan jer ulazi u cilj ;)

Izgleda kao da će kiša, ali imali smo stabilno, malo vjetrovito i za trčanje čisto ugodno vrijeme

Treba evolucijski nekako opravdati svo to silno trčanje jer tijelo se pita: što se događa? Od čega spašavate glave?

Kapetan Marek bogme izgleda sretno, a i dvor Trakošćan se dobro vidi

Druga dionica zapravo je početak puta od hotela Trakošćan do omiljene planinarske/izletničke destinacije Ravne gore. Treba se uzbrdo, po sada blatnim vododerinama, trčati jedno dva i pol kilometra, a onda slijedi samo spust - kako mi je rekao pripadnik HGSS-a na kontrolnoj točki, kada sam ga ja upitao koliko još do piva? Pitao sam to pitanje sve koordinatore, bili oni na početku staze ili na kraju. Treba uvijek znati gdje je okrepa!
Jedna mi je djevojka ponudila posudbu gumice za kosu jer sam izgledao raščupano i divlje, ali sam se zahvalio, odbio te objasnio kako želim baš tako izgledati. U uredu je to možda teško objasniti, ali ovdje, na divljem terenu ima nekih osnova za ovakve preferencije.
Sreo sam i profesora geografije iz srednje škole, Krunoslava Rukelja čije ime danas gledam kad premečem po dokumentaciji projekta cjelovite kurikularne reforme jer profesor Rukelj je, osim što svira bass, vozi bajk i trči, i mentor koji educira druge profesore geografije. Tko sam ja da hvalim uspjelog čovjeka, ali ovo je zaista jedan osebujan (u najpozitivnijem smislu rečeno) pojedinac za kojeg mi je drago da mogu reći da mi je bio profesor. Mogu se samo nadati da bih i ja takav bio da se zaposlim u srednjoj školi :)

Mario nam kupuje vrijeme na svakoj dionici pa Goran i ja možemo "zabušavati". Uzgred rečeno, Mario je također čovjek i trkač vrijedan divljenja! Taj čovjek dobar je dokaz kako se može nadvladati određene urođene nedostatke, ali ne samo to nego ih se može iskoristiti u disciplinama koje su prve na popisu stručnjaka koji će vam reći: ne, ne, to definitivno nećete moći; trčati i biti u tome uspješni. Eto, Mario se posere na sve to, a poserem se i ja. Na pravila i na sva ta govna koja slušamo o tome kako ne možemo ovo i ono. Sa snagom volje, sve se može! Cijeli događaj preletio nam je te smo tako brzo došli i do samog kraja. Mario je utrčao u cilj silovitom brzinom, a na cilju ga je dočekala rakija.
Unatoč tome što je jedan od sponzora utrke bila i voda Kala, ne, ovo nije voda! Ovdje se vidi i lijepa finišerska medalja ovogodišnjeg Lucky traila

Kupon za hranu - veganski. Zašto je to bitno? Uskoro ćete saznati...

Desno je "mesni" red za hranu, a lijevo (da, ovaj jedan trkač te Mario i ja koji se nalazimo iza objektiva) je veganski

Sadržaj veganskog menija

Čak je i Goran uzeo na kraju veganski meni (to jest, prisilno postao vegan - vidite kakve su to sve eko-fašističke metode) jer mu se nije dalo čekati u redu sa karnivorima. Uz jelo su sjele rakija i pivo, a nije nedostajalo i trkačkih tema. Dobro je biti u društvu gdje se može saznati svašta novo i zanimljivo u svezi trčanja; napredujemo na stazi i izvan nje. Zvuči bljutavo? Možda, ali dok je jednima bljutavo, drugima je dobro. Razmislite o tome.
Tako smo završili još jedno lijepo trkačko druženje, a meni je ovo, barem što se službenog tiče, utrka nakon skoro godine i pol, a možda i više. No, ovisnost se polako vraća te sam se već prijavio i na Risnjak trail koji se održava 3. srpnja ove godine. Ruta je 17 km te se za to treba malo bolje pripremiti, ali sad barem motivacije neće nedostajati.

Vidimo se negdje na stazama! Uživajte u prirodi!

Oznake: Trakoscan, Lucky trail, 2021., Đogernauti