Evo nas natrag na planinama! Osjećao sam se kao pas pušten s lanca. Teško je opisati što se to točno danas dogodilo južno od Labina. Davno je nastao izraz "pao/pala je", a to bi značilo da netko krene planinariti pa onda odustane od pothvata najčešće zbog fizičke nespremnosti, ali mogu u pitanju biti i nepovoljni vremenski uvjeti. Fizička spremnost je svima u ovo vrijeme upitna, ali postoje načini da se ostane u formi. Trudim se svaki dan nakon posla trčati i tjedan koji je iza nas, moram se pohvaliti, uspješno sam u tom smislu obavio. Petak je poseban dan jer slijedi vikend, ali ona jurnjava jučer od Pazina pa do Zarečkog krova će mi ostati u lijepom sjećanju. Tako smo danas mi skoro "pali" (moja suputnica u biti jer ja sam divlji pas izvan kontrole) iznad Brovinja.

Bio sam stvarno sretan što smo konačno u brdima i da se penjemo

Polako se dižemo

Ovo je zapravo kamenjar i bilo je prilično vruće. Generalno se nikome ne savjetuje da planinari po vrućinama, ali neki ljudi to bolje podnose, a neki manje. Maja spada pod one koje to vole malo manje vruće. O svojim navikama usred žege na planini bolje da ne pišem, ali dosad se nije dogodilo ništa loše. Neka samo ostane tako i dalje. Dok je M sjedila na kamenu uz put, u sjeni drva, ja sam u gojzericama čak malo i potrčao naprijed izviditi teren. To su one situacije kad znate gdje se otprilike nalazi vaš cilj pa provjeravate hoće li put skrenuti prema tamo ili ne. Ne moram napominjati da to nema zapravo nikakvog smisla jer put bilo kada može skrenuti te je tako vaša izvidnica pomalo uzaludna. Nema veze, mislio sam da barem malo trčim ubrdo, a dobar je ovo izlet i ako se danas okupam (to mi je bio jedan od planova). No, ništa od željenog smjera. Vraćamo se natrag dolje u Brovinje, a po putu srećemo starijeg gospodina u dobroj formi koji ide prema jezeru koje nikad ne presuši, pravi fenomen kako je on kazao. Spominjao je i suze Sv. Lucije, ali to sam ga već teško pratio jer, naravno, prvi put smo ovdje, nemamo pojma gdje je što. Dolazimo natrag u Brovinje i idemo ponovno čitati upute kako napraviti tu kružnu stazu koja bi uključivala Crnu Puntu, Skitaču i natrag nas vratila u Brovinje, na početnu točku. Lagano smo krenuli u drugom smjeru.
Nakon što se mimoilazimo s jednom obitelji (dječak se vozio na malom biciklu makar je put bio veoma kamenit, a otac je, kako mi je M kasnije rekla, nosio pune ruke šparoga - zanimljivo da ja to uopće nisam vidio), prolazimo pokraj ove crkvice

Reći ću sad odmah da razjasnim određene stvari. Dogodi se svakome da tu i tamo profula neku stazu, osobno nisam tip koji previše zbog toga diže prašinu jer se izgubit na ovakvim izletima nećemo. Jedino što se može desiti je da budemo razočarani jer nismo obavili unaprijed zadanu rutu. Izgledalo je da će ovaj dan biti baš takav. Međutim, tu i je činjenica da su na mrežnim stranicama Istra Trailsa mijenjali brojeve pojedinih staza i sad pod nekima (ili svima?) možete naći jednu brojku, a onda i ex (bivšu) brojku. Nisam siguran je li se ovdje tako nešto dogodilo, ali ja sam negdje pročitao da je ova staza pogodna za obiteljske izlete osim kad je žega. Dobro, slaže se u tu priču zasad ova obitelj koju smo sreli. Ove brojke u mojoj glavi rade pomutnju, a onda se i dogode te neke slučajne stvari koje me samo dodatno zbune. Nastavljamo ipak stazom koja postaje prava džunglasta.


Ne znam koliko je točno prošlo jer više ne nosim sportski sat (shvatio sam da me to samo ometa i stavlja u taj neki "ljudski kalkulator" mod, a došao sam uživati na planini), ali uskoro* dolazimo do Crne Punte - početne točke Istarskog planinarskog puta (sveukupno 150 km za prehodati). Tamo prvo srećemo jednog mladića i dvije djevojke, a onda i stariji par. Ne propuštam priliku i iskusnije pitam otkud su oni točno došli. Odgovor je Skitača. Naša destinacija, naravno. Miss Crna Punta (žena, tako je zovemo) kaže da oni hodaju već deset kilometara i da je uspon jako težak. Valjda izgledamo kao tutleki (ili gorske svinje jer ova karantena je učinila svoje, budimo iskreni) - tako mi se barem čini iz njihovih pogleda, a i znoj na gospodinovoj glavi govori svašta. Da je vruće, da. Pozdravljamo se i odlazim namakati noge i piti pivo. Prepuštam M da odluči hoćemo li do Skitače ili ne. Da se mene pitalo, odgovor bi već odavno bio na stolu.





Netko je prije nas vidio i dupine, a u međuvremenu smo i mi saznali kud idemo - na Skitaču po tom teškom usponu





Osoba za koju je ova fotografija će sve ono što treba znati, znati! A što se tiče piva - pivo uz more, mnogo dobro bre!

Odluka je pala! Krećemo dalje i uspon uskoro postaje baš takav kako je bio i opisan: ne baš toliko lagan. No, ništa što mi ne bi mogli prožvakati. M se brzo vratila u stanje u kojem slijedi moje, kao što znamo sad i službeni naziv te pojave, bolesne ambicije. Trajalo je to kojih sat vremena i nešto sitno, maksimalno sat i pol, nakon čega dolazimo do sela Skitača. Samo napomena: ne, ovo nije obiteljska staza! Zanimljvo je ovo mjesto jer je to, koliko znam, prvo ovakvo planinarsko zdanje koje se nalazi usred sela i koje smo vidjeli. Udaram žig u dnevnik planinarskih kuća, a onda krećemo po križnom putu gore do Orlića (Istarske toplice ipak imaju teži križni put, ovo je laganica). Tu se pruža odličan pogled na Kvarner, u daljini je Učka, još neposjećena Osorčica i velike količine vode.
Planinarska kuća Skitača sa svojim fensi plavim škurama

Nadgledna stanica Orlić - još jedna perspektiva Učke i Vojaka

Pa malo na drugu stranu

Trebamo se polako početi i vraćati prema kočiji koja nas čeka u Brovinju. Napuštamo Skitaču, s mislima o planinarskom partiju (ako ćemo ih ikad više bez maski imati - nema problema, ćemo organizirati planinarski bal pod maskama. Samo ne bal gojzerica, od toga imam traume kad su starija gospoda planinari zaplesali s tuđim ženama na jednoj od bivših proslava obilježavanja obljetnice Varaždinskog planinarskog puta.) kod pl. kuće Skitača. Po putu nalazimo i tablu na kojoj piše "Suze Sv. Lucije". Idemo to vidjeti jer sam znatiželjan, ali ne isplati se. Bolji je naš Lucijin klitoris na Ivanščici (špilja Sv. Lucije, znat će oni koji moraju znati - da, ti, el kamino čovjek!), ljepše mjesto za biti. Toplije, ali možda ima šišmiša, a oni u zadnje vrijeme nisu baš popularni. Ili zapravo Kinezi nisu popularni, svejedno.

Pred sam kraj našeg puta, vraćamo se na poznati teren (barem meni poznat iz one izvidnice spomenute na početku zapisa) i jedna stvar koja me zaista razveselila - našli smo i jezero (baru?) o kojem je onaj stariji gospon govorio. Zaista, ima vode! Ima li je stalno? Ne znam, nisam ovdje non stop.


Bilo je ovo nešto malo više od, rekao bih, dvanaest kilometara. Na kraju smo ipak obavili kružnu stazu koju smo i planirali. Sve se lijepo posložilo. Taman da otvorimo novu sezonu planinarenja. Sad da samo vidimo hoće li nas pustiti i izvan županije ili ću vječno biti zarobljen unutar prekrasne Istre. Ne bih se previše bunio jer ima mnogo mjesta za vidjeti, ali Gorski kotar... a i tu je još obračun s Velebitom koji čeka i dalje. Vidio sam ga danas. Maše nam. Mašem i ja vama. Budite dobro!

Oznake: Brovinje, Crna Punta, Skitača